Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Nova vlada će trajati do kraja zime. A možda će dočekati i drugu, to je potpuno nevažno za državu u kojoj je vlada nepotrebna. A i za Vladara kome je vlada potrebna samo da bi se znalo koliko mu je suvišna.

Šta će nova vlada uopšte da radi, koji su njeni prioriteti? To nije poznato, tajna nadležnosti vlade Srbije krije se u opštim mestima. Ona nije otkrivena ni u ekspozeu premijerke, govoru o namerama koje nisu ostvarive. U tom nastupu najzapaženiji su bili lapsusi i mučna tegoba da neke reči artikuliše kako valja. Nije uspela, ali u sebi tačno zna šta je želela da kaže.

Najvažnije poslove obavljaće šef države, bez ičije pomoći i bilo čije saglasnosti. Nikakva pomoć njemu nije potrebna, naprotiv. Asistenti i bliski saradnici su se dokazali kao smetala, on ih drži uglavnom da bi ih izgrdio pred svima i ponizio. Njima naravno ne smetaju javni šamari, otvoreni prezir i udarci na ugled. Tamo gde ima ugleda i samopoštovanja ne pristaje se na poniženje. Eno, Toma Mona se utvrdio na položaju i postaje veteran u trpljenju i u poslovima čiji mu smisao nije potpuno jasan. Odanost se podrazumeva kao neophodna, no često nedovoljna odlika. U pokazivanju servilnosti trka je neprekidna.

Ipak je spisak ministara određenih na kratak rok izazvao pristojnu javnu pažnju. Broj resora je u neskladu sa idejom o nadležnostima. Ljudi sa decenijskom ministarskom inercijom bili su začuđeni što su izostavljeni. Svoje čuđenje su nekako pritajili, na primer Nebojša Stefanović i Aleksandar Vulin, ministri nadležni za legitimnu silu. Stefanović se zahvalio Vojsci na okolnost da je zajedno sa njom uradio velike stvari.

Ali ne i Zorana Mihajlović, prva dama naprednjačke obnove i izgradnje. Ona je svoju šarmantnu disidentsku narav dodatno oslobodila odmah pošto je ostala bez resora.

Inače je Zorana zadavala muke stranačkom kaplaru Đukanoviću, koji se godinama trudio da je „dovede u red“. Smatrao je da ona kvari sklad i ustrojenost sekte, da nastupa mimo političke dogme, priča više nego što se sme i naprosto bode oči svojim štrčanjem. Da naginje Zapadu, čak da je američki čovek u srpskoj vladi, a tu izdaju i ne krije.

Umela je ona da odgovori Đukanoviću bez mnogo obzira prema njegovoj poziciji ideološkog milicajca. Čak se i Šešelj, pravi tatko ovog sistema, javljao sa svojim ocenama o Zoraninom izdajstvu, uz slikovitu poruku političkom čedu Vučiću da mu krtica sedi uz koleno i šuruje sa američkim službama. A te službe spremaju Vučićevo smaknuće, o kome je Šešelju javio njegov pouzdani Laufer.

Za Šešelja i njegovu zloćudnu paranoju Zorana je imala još manje milosti nego za Đukanovića, ne štedeći ga od teških ocena o tome šta je on, kao opasna štetočina i javna nakarada sve bio i šta još jeste.

Ona je narušila partijski monolit o ratu, tražeći rezolutnu osudu ruske agresije, i na ezopovski ali relativno jasan način izjasnila se za sankcije Rusiji.

Vučić je bio neprikosnoven, on nikada nije bio meta njenih kritika, mada su one posredno postojale u javnoj debati sa čuvarima njegovog kulta. Ali, nekoliko puta imao je šta da joj poruči. Poslednji put najotvorenije, uz aluzije da je progovorila tek kad je izgubila mesto u vladi, uz poruku da niko, pa čak ni on nije večan.

Ne bi mogla da stoji ocena da je Zorana bila lice otpora vlasti dok je bila u njoj, niti da je to sada, kad je ostala bez delegirane moći. Čini se da ona nema političku niti ličnu snagu koja bi uzdrmala dosadašnje leglo, nezavisno od toga ostaje li u SNS-u ili odatle odlazi, niti su njena opiranja imala smisao unutrašnjeg bunta.

Najvažnije je svakako njeno svedočenje o tome da ministarsko mesto za mnoge znači i obilato bogaćenje. Za državne činovnike visok položaj bio je džuboks za zgrtanje para, a mnogi inače bezvredni tipovi, siromašni poput crkvenih miševa, za samo nekoliko godina postali su bogati kao krezovi.

Ta izjava o masovnoj korupciji u vladajućoj sekti, naročito među njenom elitom, jeste važan iskorak post festum. Mogla je to da kaže i ranije, mada ni sada nije dockan. To naravno nije ništa novo, poznati su najvažniji razlozi čuvanja vlasti po svaku cenu i pozicije opasnih, zaštićenih lupeža u njoj. Ali, ako Zorana to izgovara javno, moglo bi da znači da ipak ne pripada bandi, i da je svoju ulogu u vlasti verovatno razumela nešto drugačije. Na primer, osoba namamljena jeftinim sjajem kulta ličnosti i prilikom koja joj se pruža da nešto promeni. Naravno da nije promenila ništa bitno, niti je to bilo moguće. U konačnom bilansu, bila je lojalni deo sistema, lojalnost Šefu pokazala je i u lamentu nad svojom sudbinom.

Veruje da je žrtva lošeg izbora kadrova i prljavih igara takvih ljudi kod inače bezgrešnog Šefa. Svi njeni sukobi sa zlim licima stranke pretvorene u državu, nastajali su kao ideja o suštinskom približavanju Vučiću. O tome da premijersko mesto prirodno pripada njoj, a ne Ani Brnabić, i da će jednoga dana Šef to da razume.

Naravno da neće, to su za njega samo nevažni detalji. Nije Ana premijerka zato što je sposobna da to bude, niti je Zorana otpala zato što su došli bolji. U stvari, odlučivale su nijanse. Možda je nedostajalo samo nekoliko probranih, izrazito neukusnih, javno izgovorenih laskavih rečenica.

Peščanik.net, 28.10.2022.

Srodni linkovi:

Mario Reljanović i Sarita Bradaš – Kratka horor priča (sa elementima basne)

Ljubomir Živkov – Strah i nada

Sofija Mandić – Sve bi kolaboriralo

Vesna Pešić – Šta je to prosrpska vlada?

Dejan Ilić – Šamar vlada

Nadežda Milenković – Mešanje ili mućkanje?


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)