Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Evo šta me zanima: ako se sutra iz nekog razloga raziđu Brnabić i njena partnerka, kome će ostati dete? Iz ugla domaćih zakona, pitanje je, naravno, retoričko. Jer dete po našim zakonima nije njihovo, nego samo majčino, odnosno osobe koja ga je rodila. Kod nas, pravo kaže da je dete dobila cimerka Ane Brnabić, a ne njena partnerka. Juče smo saznali da i Vučić misli isto. On kaže da neće biti istopolnih brakova dok je on na mestu predsednika države, jer bi njihova legalizacija bila kršenje Ustava. Jeste, Vučić ustavobranitelj, čisti oksimoron.

Isto je Vučić rekao i 2021. I dao isto ustavno objašnjenje. Ali njegova privrženost ustavu nije mu smetala 2019. da Brnabić čestita što je postala roditelj. Dakle, nije čestitao njenoj „cimerki“ što je rodila dete, nego baš Brnabić, a to je – kako danas vidimo – bilo puko licemerje. Jer, od te čestitke neće ostati ništa, da ponovimo, ako se dogodi da se Brnabić raziđe sa svojom partnerkom. Tog trenutka Brnabić prestaje da bude roditelj. Zapravo, ako se držimo zakona, ona to nijednog trenutka nije ni bila. Zvuči kao da joj se Vučić smeje u lice kada izgovara – Ana bi to htela, ali ne može, ne da Ustav.

Ima optimista koji Vučićevu jučerašnju izjavu čitaju kao implicitno obećanje da će biti legalizovane istopolne zajednice, što nije isto što i brakovi. Recimo, samo ako ste u braku, možete usvojiti dete, zajednice to ne mogu. Tako da – roditeljstvo Brnabić nalazi se u pravnom vakuumu, i ona od šefa u tom smislu nema čemu da se nada. Mada, mogli bismo spekulisati: ako su Brnabić i njena partnerka svoju zajednicu registrovale u nekoj drugoj zemlji, čiji je ustav više prijateljski nastrojen prema gej osobama, onda cela ova Vučićeva ustavna vratolomija nje nimalo ne mora da se tiče.

A opet, ako je tako – da ponovim, ovo je spekulacija – zar ne bi bilo očekivano da se Brnabić potrudi da i naša zemlja postane prijateljski nastrojena prema gej osobama. Vučić kaže da Ana upravo to i radi, ali, eto, on joj ne da da u tome uspe. I kada iz belog sveta budu kritikovali Srbiju zbog diskriminacije gej osoba, neka se oni lepo njemu obrate, a ne Ani. Nije nas previše briga za beli svet, a još manje za Vučića, ovde nas zanima Brnabić. Ako zaista radi to što Vučić kaže – a znamo da se njemu ne sme verovati – i on joj ne da da to istera do kraja, zašto je još na čelu vlade?

Dobro, nema smisla pitati se o integritetu i doslednosti Vučić i Brnabić. Od toga je zanimljiviji račvasti Vučićev jezik. On bi da se nadmudruje, a sve što ima je njegov jadni dvostruki govor. Kao, šta ja mislim o gej osobama pokazao sam kad sam izabrao Anu, ali bez obzira na to, ne dam im prava i ne tiče me se što su diskriminisani. Ili, Ana koju sam ja izabrao bori se za prava gej osoba, ali moj je posao da štitim Ustav, pa nema ništa od te borbe. Kada tako upotrebljava Brnabić, on kao da se umnožava, pa je i Brnabić i Vučić u isto vreme: u redu su mu gej osobe, al mu je Ustav još draži.

Samo, laže sve vreme. Jer da je tako kako kaže, ne bi bilo razloga da na kraju zakuca: ima u Srbiji važnijih stvari od toga. Od čega tačno? Od ljudskih života? Šta je važnije od života žitelja Srbije, Vučić precizno ne kaže. Nekada misli na ekonomiju, a nekada na nešto drugo. Kako mu kad odgovara. On uvijeno u stvari govori: životi žitelja Srbije ne vrede ništa u poređenju sa mojim hirovima. I kada to kaže, on u stvari misli i na dete Brnabić: život tog deteta me se ne tiče, kao što me se ne tiče ni Brnabić kao roditelj, nije me briga šta će s njim biti ako se raziđu njegovi roditelji.

To da njega nije briga, jasno je. Ali Brnabić?

Na kraju, nisu bitni ni Vučić ni Brnabić. Važni su jedino životi žitelja Srbije. Mržnja prema gej osobama u Srbiji je krinka za mržnju prema Zapadu. Kada Vučić kaže da legalizacija istopolnih brakova/zajednica nije u skladu s našom tradicijom, on zapravo govori da su na Zapadu izneverili svoje tradicije i izopačili se. Sve isto kako govore Putin i Orban na primer. Stvar je u tome što Vučić tako u našu tradiciju učitava nasilje. On hoće da kaže da mi tradicionalno bijemo i gazimo sve koji nam se ne dopadaju, ili su tobože drugačiji od nas, ko god da su oni, i ko god da smo mi.1 Ima u Srbiji i takvih tradicija, naravno.

Ali ima i mnogo boljih. Protesti protiv nasilja oslanjaju se na te bolje tradicije. Ako se danas prave planovi za proteste protiv nasilja u septembru, mora se u to uključiti i Parada ponosa. Ako ste iskreno protiv nasilja, morate biti na Paradi. Smešno je očekivati bilo šta od Vučića i Brnabić, ali u vezi s organizatorima protesta protiv nasilja, još gajimo nade. U septembru ih čeka veliki ispit. Pomozimo im da nas ne razočaraju. Budite protiv nasilja na Paradi ponosa.

Peščanik.net, 15.08.2023.

LGBTQIA+

________________

  1. Kad smo već kod identiteta, jedna uzgredna beleška. Tiče se deklaracije o granicama srpske književnosti. Tema joj je dakle važna otprilike za jednu fusnotu. Vest kaže da su se „najugledniji srpski filolozi“ pozabavili pitanjem identiteta srpske književnosti. To pitanje je, za njih, bitno jer je akademska disciplina istorije književnosti „stvarala simbolički temelj srpske nacije“. Drugim rečima, ko reši pitanje identiteta srpske književnosti, umeće da odgovori i na pitanje ko su Srbi. Pa su se „najugledniji srpski filolozi“ potrudili i ponudili odgovor. Kada se to pročita i podvuče crta, odgovor je da je identitet srpske književnosti, kao i samih Srba, jedna krajnje arbitrarna stvar i zavisi od volje ili hira osoba koje se odazivaju na „najugledniji srpski filolozi“. To što oni nude kao identitet, isto je kao i ono na šta se Vučić poziva kada kaže tradicija – primitivna projekcija neukih osoba. Da nema nasilja koje se legitimiše takvim projekcijama, bilo bi smešno.
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)