izgužvana i bačena srpska zastava na ulici
Foto: Peščanik

Vučić je najavio da će u Republici Srbiji i srpskom entitetu u Bosni i Hercegovini biti uveden zajednički praznik – Dan srpskog jedinstva. Upadljivi kreščendo srpskih identitetskih tema i njihove razne varijacije (menjanje naziva ulica, spomenik, jarbol sa zastavom od 30 metara, a sada i Dan srpskog jedinstva) vrlo verovatno su u vezi sa takozvanim „rešavanjem Kosova“, za koje Vučić najavljuje da se mnogima – kad god da to famozno rešenje stigne – neće svideti. Vučić veruje da će ga, uz sve navedene skalamerije, karabudževine, improvizacije i svinjarije kojima potvrđuje svoje najsrpskije srpstvo na kraju za nacionalnu izdaju optuživati tek šačica fanatika, dok će ostali Srbi „leći na rudu“, uvereni da pokretač takvih nacionalnih pregnuća nikako ne može biti ono za šta ga optužuju i za šta, uostalom, on optužuje druge.

Notorno je da svako patriotsko pregnuće ove vlasti na kraju vodi nekoj vrsti masnog dobitka za nju i njene štićenike. Ipak, ne može se, kao ni u drugim slučajevima, zanemariti činjenica da se materijalne i vlastoljubive ambicije ipak ne ostvaruju afirmisanjem, eto na primer sasvim neobeleženog evropskog identiteta Srbije (ako je već nekome stalo do nekih zapuštenih aspekata inače buđavih identitetskih tema), niti suočavanjem sa zločinima nego, razume se, novim količinama patriotskog sadržaja. I sve to uz odobravajuće klimanje gotovo svih nacionalnih glava, čak i mnogih Vučićevih ljutih protivnika. Vučić nesebično podilazi nagvaždanju da stalno mora da se učvršćuje nacionalni identitet, da se slučajno ne raspadne. A istina je da je jedina opasnost po srpstvo ne gubitak identiteta, već činjenica da u Srbiji u 21. veku postoji sve manje tragova makar elementarno funkcionalne demokratske države.

Identitetski sadržaj konstantno se održava kao politički bitan, kao nešto što je glavna ideološka legitimacija. To nije samo osobenost Srbije i manifestacije toga nisu u njoj najgore, ali je činjenica da u Srbiji zaista nekoliko decenija unazad nije bilo popuštanja tog grča niti za trenutak. Otuda, za razliku od nekih drugih sredina, ovde nema mogućnosti za stvaranje bilo kakve ozbiljne konkurencije ideoloških narativa. U takvom okruženju javlja se i ova ideja o Danu srpskog jedinstva, jer osim etno-identitetskih tlapnji, ne postoji ni primisao o nekom drugom sadržaju.

Praznik, razume se, neće moći da se prošvercuje u druge države u kojima živi srpska manjina, tako da će ostati isključivo stvar Srbije i Republike Srpske. A izbor 15. septembra kao datuma za pomenuti praznik, u znak sećanja na proboj Solunskog fronta, deluje dosta nesrećno. Budući da se svakim slavljenjem istorije poručuje nešto sadašnjosti i budućnosti, pored mnoštva raznih tema iz domena kulture, ipak je izabran događaj iz ratne istorije, što opravdano pobuđuje nelagodu. Osim toga, proboj Solunskog fronta je, u konačnom ishodu, vodio prodoru srpske vojske sve do Karavanki na granici Slovenije i Austrije i stvaranju jedinstvene države svih jugoslovenskih naroda, a ne samo Srba. Pošto je širi kontekst uvek nezaobilazan, nemoguće je ne uočiti da, kada se time danas zanimaju likovi od kojih je jedan četvrt-pokajani huškač i fanatični zagovornik velikodržavnih fantazmagorija, a drugi neprikriveni protivnik opstanka BiH kao države, simbolika Dana srpskog jedinstva ostavlja malo prostora za benevolentna tumačenja.

Takođe je upadljivo da se, uprkos neproblematizovanju bilo čega što se tiče uloge srpske strane u ratovima 1991-1995, ipak izbegava da se obeležavaju datumi iz tog perioda. Da li se ondašnji ujedinitelji srpstva nečega iz tog perioda možebiti stide? Ako datum obeležavanja srpskog jedinstva nije mogao napustiti ratni narativ, zar nije bilo logično pronaći taj datum u periodu kada se za to (i samo za to) jedinstvo svim silama borilo? Zašto se uzima catch-all događaj koji može podjednako da služi i kao datum srpsko-francuskog jedinstva i koji je vodio stvaranju jugoslovenske države, koja se smatra pogubnom greškom?

U ovdašnjem razumevanju istorije i njenog proslavljanja slični praznici ili manifestacije jedinstva drugih naroda ne tumače se blagonaklono i to bi bilo u najvećoj meri opravdano da u Srbiji nema istovetnih tendencija, koje se sada, evo, i ozvaničavaju. Primera radi, albanski Dan zastave, koji proslavljaju Albanci svi i svuda, sa puno razloga posmatra se kao čuvanje iredentističke vatre. Imajući u vidu samo nedavnu prošlost – da se ne govori o nekim ranijim planovima i koncepcijama realizacije srpskog jedinstva – potrebno je zaista puno cinizma da se neki sličan svesrpski praznik tumači kao dobroćudna manifestacija jedinstva Srba u plemenitom identitetskom smislu. Jer Srbi su, valjda, dobri, a Albanci zli?

U samoj stvari, osim političke koristi koju treba da donese, proglašenje Dana srpskog jedinstva je još jedan korak na putu ideološke pripreme za prećutno ili glasno, ali uporno prizivanu reviziju poraza srpske nacionalne politike od devedesetih do danas. Reč je o doprinosu kontinuiranoj pripremi za neki budući poduhvat dovođenja u pitanje čitave postjugoslovenske konstelacije, budući da se u Srbiji poraz velikodržavnih ambicija doživljava kao malerozna, nepravedna i u suštini nenormalna improvizacija istorije. A to je siguran put u novu propast: spuštavasmo se na to uže…1

Peščanik.net, 29.08.2020.

REVIZIJA ISTORIJE

________________

  1. „Spuštavah se ja na vaše uže, umalo se uže ne pretrže. Otada smo viši prijatelji, u glavu mi pamet ućeraste“. P. P. Njegoš, Gorski vijenac.
The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.