Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Misli se da je Ursula fon der Lajen u svom najnovijem gostovanju donekle smirila svoju nežnost prema ovdašnjem poglavici. Da je bila prilično oštra, tražeći, pre svega, da se poštuju pravo na okupljanje i sloboda javnog govora. Mislim da je govorila o vladavini prava i odsustvu brutalne policijske represije. I o potrebi da bude zaustavljen progon nezavisnih medija.

To je skraćeni inventar primedbi koje je Ursula saopštila tonom koji se unekoliko razlikovao od uobičajenog. Nije bilo neprijatnog tepanja (dragi Aleksandre) niti nepristojnih pohvala koje su inače odudarale od uvida u stanje stvari. U doba Ursulinog javnog prenemaganja i flertovanja sa stvorom, dragi Aleksandar je ovde sprovodio državni teror nad građanima.

Mediji u regionu su u stavu koji je frau Ursula pokazala u Beogradu videli njenu presudnu odlučnost. Pa je tako i u nekim medijskim naslovima korišćena stereotipija, po kojoj je bezočni domaćin dobio „snažan šamar“, od koga mu je bridelo mesto gde se inače nalaze obrazi. Izgleda da su to ipak bili samo prividi, nasilnik je ostao netaknut.

Kad je shvatio da u Uniji nije izgubio poziciju – koja je takva da je postalo nevažno gubi li je ili učvršćuje – ispratio je važnu gošću sa osećanjem da mu niko ne može ništa. Ili bar da sve ostaje kako je bilo. Dovoljno je da Ursula i svi drugi koje inače nije briga šta on radi, ne vide ništa osim serije autoritarnih ekscesa i jačanja opšte represije. A to je ipak samo Balkan, na kome je dragi Aleksandar neprijatna konstanta i čuva svoj posed kako jedino ume.

U jednoj svojoj pesmi, Čarls Bukovski kaže da je i šamar dodir. Čak i da je tačno opažanje o simboličnoj Ursulinoj pljuski, moguće je da u njoj ima dovoljno nežnosti iz drugog plana, više blagosti nego prekora. Okoreli debelokožac je to shvatio kao novo ohrabrenje.

To izgleda i jeste epilog mekane opomene. Ursula još nije ni zamakla, a ovde je nastavljen operativni rad na gušenju medija. Nova S i Sport klub su dobili nove direktore, pored već postojećih. Tu je negde i novembar, rok koji je poglavica otvoreno postavio još u februaru. Tada je poručio novinarima N1 da će krajem godine morati da potraže novi posao. Ili da se prilagode novim uslovima koji će postojati tamo gde sada rade.

Njega dovodi do besa svaki nesklad sa verzijom informacije koju on želi. Njegova verzija sklada se može uspostaviti ako se ovde zaista pogase svetla i ne bude ničega osim slavljenja vladara koji je omogućio pomrčinu. Ako se uskoro ne dogodi ništa dramatično, za njega je taj cilj neposredno ostvariv. I pored najava garote koja je namenjena pogubljenju svake istine, izgleda da takozvanu političku javnost u ovoj zemlji više nije briga ni za šta. Socijalna smrt je učinila svoje i baš nas briga za ropstvo ili slobodu medija. Skoro da je isto, možda je bolje da ne znamo šta nam je i šta će se u tami dogoditi sa našim glavama.

O tome šta se ima događati posle gašenja slobodnih medija, neće imati ko da javi. Srešćemo sebe usred neopisive klaustrofobične tmine, bez saznanja o tome gde se nalazimo i šta sledi.

Sledi tumaranje po mrežama i sporazumevanje novogovorom i nemuštim jezikom koji nije medijski, uz pokušaje da se nešto sazna u prašumi lažnih vesti. Jedino će tiranska represija da bude slobodna, žrtve i njihove patnje ostaće nepoznate. Imam pitanja za zagovornike izbora, posle svega: mislite li ozbiljno gospodo? Da je, na primer, moguće oslobađanje javnog servisa u vremenu potpunog zatiranja slobodnih kablovskih mreža i ničim ograničene despotije?

Da li je ipak u najavi okupacije moguća pobuna protiv medijskog oslepljivanja? Ili je ustanički polet višestruko protraćen, sve do stanja rastuće melanholije? Mislim da je ta vrsta opiranja važnija od svih ustanaka, naročito ako otpor izostane. Ako to opšte slepilo prihvatimo mirno, kao sudbinu protiv koje ne možemo da učinimo ništa, nikada nećemo ni progledati.

Za tiranina nije sasvim bezazleno sudaranje zatočenih ljudi u mračnom kotlu. Mogući je iznenadni pobunjenički elan i implozija za koju se neslućena energija besa i očaja skuplja u svetu obnevidelih. Ali to bi bila samo konačna nesreća.

Da bismo se izbavili ne treba nam blagoslov gospođe Ursule, niti nežne ćuške iz Brisela namenjene njenom ljubimcu. Potreban je hitan dogovor ozbiljnih i odlučnih ljudi o tome šta odmah, ovoga časa, mora da se uradi. Ako ima ko sa kim da se dogovara.

Peščanik.net, 17.10.2025.

NADSTREŠNICA
SLOBODA MEDIJA, SLOBODA GOVORA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)