Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Sve je manje vremena za dobar ishod u hroničnoj kosovskoj traumi. Nije ga bilo ni pre nejasnog okršaja u Banjskoj, čije je žrtve Srbija ožalila sa jakom nelagodom. Nije poznato šta je pokrenulo ovdašnju vladu da proglasi zvanično žalobno raspoloženje (videti tekst Sofije Mandić), osim ako ta zaumna avantura nije bila državna stvar. Ako i nije, možda je postala u odloženoj navali nastranog rodoljublja, pa je vlast ipak razumela opštu žalost kao svoj zaklon i nevoljno priznanje da nosi žrtve na ostacima svoje savesti. Ili da pokaže kako makar stvari koje se tiču kolektivne tuge drži u svojim rukama. Ali, to je bilo samo plastično cveće na grobu jedne tragične politike.

Šta se tamo zaista događalo ostaje nepoznato, kao što je nepoznat tok informacija od tzv. predsednika države i do njega. Šta je njemu bilo poznato pre kretanja u najnoviji boj za Kosovo, a šta posle svega? Sudeći po dugom praznom i poraznom govoru na servisu, nije znao jedino ono što bi morao da zna, a sve drugo mu je bilo poznato. Čitav taj konfuzni opit sa strpljenjem podanika, mogli su da podnesu hronični mazohisti i očajnici, svi ovisnici od beskrajne praznine.

Nezavisno od tih besramnih, samoljubivih tirada, ljudi su ovde skloni da veruju u teoriju pakta. Zamisao o javnoj mržnji a tajnom skladu između Kurtija i srpskog vladara već postaje opšte mesto. I zaista, neke skorašnje drame kao da su nastale iz zajedničkog uma patuljastih vođa malih plemena, pa su oni i saučesnici u proizvodnji novih žrtava.

Ali, i takve hipoteze o dogovorenom nastupu u smrti podložne su sumnji, jer podrazumevaju neuporedivo veću političku inteligenciju nego onu zbirnu sa kojima obojica raspolažu. Smatra se da je u tom okršaju lukavosti, gluposti, oholosti i neznanja, Kurti u vidnoj prednosti. O tome možda svedoči njegova sposobnost da defanzivu iz ćoška pretvori u kapitalno preimućstvo. Kao posle Banjske, uostalom. Sumnjiva okolnost da je pustio preživele napadače iz okruženog manastira, možda svedoči o uspešnom nadigravanju pred međunarodnom zajednicom, ma šta to značilo.

Da li je srpska država poslala teško naoružani vod paravojnika odevenih u crno? Ako jeste, zašto bi to učinila, sem da „raspiri plamen ustanka“, a onda isprati vrhovnog na belom konju da dovrši stvar? U svim nesrećama koje predvodi, željan je podviga. Možda je ovo bio jedan od poslednjih pokušaja koji je Srbima na severu Kosova uneo nove doze straha od velike tragedije.

Ako to nije učinila tzv. legitimna država, možda je to poduhvat tzv. duboke, sa svojim mračnim tajnim službama i njenim derivatima. Cilj bi mogao da bude destabilizacija već nestabilnog, iz čega Srbija može da dobije dodatne količine opipljive štete. Ali kakva je onda korist za njih? Oni su potrebni samo za ambijente pogibije i propasti i uvek ih iznova podstiču.

Još jedna teorija za razrešenje ove misterije jeste mit o vagnerizaciji Srbije. Navodno je Rusiji stalo do nestabilnog Balkana. Možda zaista jeste, a ako jeste, Kosovo je idealni prostor za obnavljanje ozbiljne ratne krize. Odatle i zamisao da je Radoičić nezadovoljan oklevanjem vrhovnog, odlučio da se okrene protiv njega. Nije krenuo za Beograd, ali ga je navodno zatekao akcijom, makar poraznom. Kakav ovdašnji Putin takav mu i Prigožin.

Vladar je prigrlio svog ljubimca Radoičića, izgrdio, pohvalio, rekao svima da je junak fala bogu zdravo i dobro, da se nalazi u Srbiji i oprostio mu novu zajedničku nasilničku tupost. Bori se za srpsku stvar, a naročito za svoju i gazdinu. To je priča na pojavnoj ravni, šta se događa u mraku, to je tajna, kao i gde se ta stvar nalazi. Srpski faraon je izgubio sve adute i na nastavak pregovora – ako pregovora uopšte bude – odlazi praznih šaka. Više nema šta da dobije niti da odbije. Posle kalvarije u Banjskoj, izjadao se najpre Bocan Harčenku.

Ideja da se nesrećna četa organizovala bez ikakve pomoći sa strane, najmanje je verovatna. Moguće je da je slom započeo, makar misaonom kombinacijom svih ovde navedenih i drugih mogućnosti. Izgleda fantastično, ali mi živimo svoju fantazmagoriju na granici bunila i građanske smrti.

I sada je moguće pristajanje na sve ili odbacivanje svega, jer više nema mesta za odstupanje. Sablasti iz devedesetih su prisutne, ova zemlja je sve bliža sanitarnom kordonu.

No zašto bi sve to Srbija učinila sebi, čak i ako njen poraženi vlasnik ne pristane na sve što mora?

Samo iz jednog razloga: da se po cenu bilo čije smrti sačuva vlast koju će i dalje u svojim šakama opsesivno i bolesno držati samo jedan. Makar to bilo u izolaciji, unutar nje se ukidaju obziri i zakoni, vlada se okrutno i bez zadrške.

Peščanik.net, 29.09.2023.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)