Antiantifašistički „antifašizam“
U Narodnom pozorištu je upriličen bizarni igrokaz povodom Dana pobede. Kroz šovensko blato provlači se veličanstvena tradicija jugoslovenskih naroda: jugoslovenski antifašizam.
U Narodnom pozorištu je upriličen bizarni igrokaz povodom Dana pobede. Kroz šovensko blato provlači se veličanstvena tradicija jugoslovenskih naroda: jugoslovenski antifašizam.
Bilo je mučno gledati intervju koji je sa Vučićem napravio sarajevski novinar Senad Hadžifejzović, posle kojeg je prikazan i „specijal“ snimljen u Beogradu, gde je novinar bio Vučićev gost.
Takozvana predsednica vlade izjavila je da je posle vakcinacije AVtokratora poraslo interesovanje građana za imunizaciju. Ne zna se da li je gore ako je to tačno ili ako je bedna manipulacija.
Ove godine se navršava 100 godina Vidovdanskog ustava i 30 godina od početka rata u Hrvatskoj. Obe godišnjice nas vraćaju pitanju kakva je Jugoslavija trebalo da bude i da li je uopšte trebalo da je bude.
Ili će biti 27. mart i sve na toj trajektoriji (antifašizam, solidarnost, hrabar i adekvatan odgovor na izazove) ili će biti pseudo-Nemanja, zaverologija, odsustvo solidarnosti i kolo oko pamjatnika.
Povodom učešća dece u proslavi AVtokratorovog rođendana neki mediji su istakli paralelu sa Titom i Danom mladosti. Ta paralela je, razume se, samo pojavna i u velikoj meri promašuje suštinu.
Musolinijevski nastupi Vulina dobili su još jedan nastavak u njegovom obraćanju licima koja glume poslanike, na mestu gde je nekada bila skupština.
Uvek je bilo mučno, a sada je postalo zaista nepodnošljivo pratiti najave famoznog dijaloga vlasti i opozicije. Reč je o besprizornom cirkusu kojim režim ponižava građane, opoziciju i samu državu.
Kič-patriotski panađur koji se odigrao povodom puštanja u promet spomenika Stefanu Nemanji, održan u prisustvu većeg broja građana i predstavnika države, vrhunac je dugotrajne sapunice.
Kada AVtokrator ne bi parazitirao na ljudskim slabostima i neznanju, ne bi bio to što jeste, a dijalog bi se odvijao sam od sebe, bez potrebe za posebnim ministarstvom i stranim posredovanjem.
Ako iko polaže nade u vladiku Grigorija, da nekom svojom akcijom značajno ili odlučujuće doprinese smeni AVtokratora, onda je problem opozicije u Srbiji dublji i teži nego što smo pretpostavljali.
U istoriji ove zemlje niko nije bezobzirnije, sa više divljaštva i kontinuiranog prostakluka po ceo dan, svaki dan branjen od najbenignijih, pa i izmaštanih napada od sadašnjeg njenog AVtokratora.
Poslanik SNS-a Marko Atlagić, istoričar i jedan od najmalignijih sejača mržnje u skupštinskom miljeu, ovoga puta se svojim političko-vradžbinskim rečitativom obrušio na glumicu Seku Sablić.
Ana Brnabić – ime i prezime političkog besmisla u Srbiji. U svojoj najnovijoj manifestaciji izrazila se tvrdnjom: „Srbija je daleko od podeljenog društva, ona je sve osim podeljenog društva“.
Ko god sedne u ministarsku fotelju u vladi Vučića, kojom on rukovodi preko daljinskog upravljača marke „Brnabić i šef“, poručuje nam da ne vidi nikakav problem u načinu na koji se Srbijom upravlja.
Davno nismo videli saopštenje koje odiše takvom bezobzirnošću kao nedavno saopštenje ministarstva kulture povodom demoliranja izložbe u Staroj kapetaniji. Ali u Srbiji od zlog uvek ima gore…
Slobodan Antonić je izvršio pohođenje sajtova sastavivši još jedan prilog permanentnoj istrazi antinacionalnog kriminala, ovoga puta izvršenog u debati o famoznom spomeniku.
Tvrdnjom da je ovlašćen da zastupa Republiku Srbiju a i ponašajući se tako predsednik Republike deluje kao uzurpator i konstantno vrši, jedan za drugim, državne udare „niskog intenziteta“.
Predsednik je putovao u Vašington na razgovore sa delegacijom Kosova osokoljen čudnovatim dokumentom, do sada nepoznatim u istoriji ovdašnje ustavne parlamentarne demokratije.
Vučić je najavio uvođenje Dana srpskog jedinstva, 15. septembra, na dan proboja Solunskog fronta. Kreščendo srpskih identitetskih tema verovatno je u vezi sa tzv. rešavanjem Kosova.
On je opredmećenje istog mentalnog stanja koje je zazivalo Veliku Srbiju, ali sad može samo da je karabudži u visinu kulama, jarbolima i spomeničkim užasima u unakaženom urbanom prostoru.
Dubravka Stojanović je istupila kao glas građansko-liberalne koncepcije, pacifističke, nenasilne. Nasuprot njoj su zagovornici permanentne nacionalne mobilizacije za srpsku konzervativnu revoluciju.
Sticajem okolnosti (ili đavoljim naumom?) novi talas epidemije poklopio se sa još jednim pravoslavnim postom završenim 12. jula. I ovaj post bio je praćen, razume se, pričešćivanjem vernika.
Ohlokratija u Srbiji ne prestaje da proizvodi maglu i izbegava odgovornost za epidemiološku situaciju u zemlji. Nerazumno je da se oni i dalje bave zadatkom koji više ne mogu da ispune.
Spojivši u sebi sujetu ambicioznog mediokriteta sa ćudljivošću orijentalnih despota, Šef je savršeno ravnodušan prema razmerama uništenja države koju je zaposeo sa svojim mufljuzima.
Vučić se putem društvenih mreža obratio javnosti sastavom povodom Vidovdana. Objavio je da smo transistorijski „mi“ o Vidovdanima činili „velike i časne stvari i mnogo ređe nečasne“.
Nisam tvrdio da bojkot nema cilj, kako mi Dinić pripisuje, već da je, u biti, cilj teško postići bojkotom (kako od strane samih birača, tako i od političkih aktera u užem smislu) koji nije masovan.
Sporadični bojkot izbora jeste odbrana ličnog integriteta, ali u politici se mora postići i neki cilj. Lično sam sklon uverenju da je u uslovima opadanja energije za bojkot bolja taktika – beli glas.
Boško Obradović zavređuje da bude tematizovan samo onda kada mu se upućuje kritika. On i njegov pokret ne zaslužuju nikakav kredit, a Dejan Ilić mu je dao jedan velikodušan, takoreći veresiju.
Vučić je građane, koji svoj protest izražavaju udaranjem i zviždanjem sa balkona i prozora, optužio da podrivaju jedinstvo: standardna i dozlaboga otrcana mantra svakog oveštalog totalitarca.
Moguće je, uz sve podrazumevane ograde, demokratiju simbolički posmatrati u vrlo sugestivnim biblijskim, preciznije – hrišćanskim analogijama, odnosno kao svojevrsnu „sekularnu religiju“.
Građanima nije upućeno nijedno izvinjenje zbog brljotina i gluposti koje su napravljene, već se svaka svinjarija brani bez ostatka, uz očekivanje da se na sve to još i aplaudira. Jer – jedinstvo!