Slabe karike kriznog štaba ili o građanskoj, profesionalnoj i političkoj (ne)čestitosti
Ideja da socijalna distanca uopšte nije nikakav razlog za nezadovoljstvo i da je zapravo divno sedeti kod kuće feudalno je bezosećajna.
Ideja da socijalna distanca uopšte nije nikakav razlog za nezadovoljstvo i da je zapravo divno sedeti kod kuće feudalno je bezosećajna.
Iza fraze „nepoštovanje ustava“ skriva se nešto mnogo opakije nego što je ignorisanje jedne ili druge njegove odredbe: to je istovremeno i neposredan izraz nepoštovanja prema građanima.
Potrebna je snažna evropska integracija, uz političku polarizaciju po liniji klasnih interesa, prvenstveno organizovanjem levice, nasuprot koje će stajati već organizovan savez desnih snaga.
Neću se baviti kritikom preduzetih koraka, ali načini njihovog sprovođenja, atmosfera koju emituje vlast, retorika, a naročito njihova politička upotreba pokreću snažan osećaj otpora i odvratnosti.
Ime virusa, način vladanja i upravljanja aktuelnog šefa države i njegov odnos prema epidemiji delovali su „po zakonu asocijacije ideja srodnih“. Otuda – još jednom o problemu samodržavlja…
Nove manifestacije odnosa prema Crnoj Gori pokazale su svu žilavost ideje o pravu Srbije da se upliće u odnose u susednim državama, pod izgovorom navodne brige za sudbinu Srba u regionu.
Ustav je bio hvale vredan napor jednog relativno uskog kruga političkih činilaca Kneževine Srbije, koji je uspeo da se nametne kao faktor odlučivanja, paralelan neprikosnovenom knezu Milošu.
Ministar Đorđević kaže da smo mi „najlepša zemlja na svetu, imamo društveni život koji ne postoji nigde, cena života je niža, kvalitet života raste iz dana u dan, već sada je na zadovoljavajućem nivou“.
Zastrašujuć je i zloćudan način na koji su tabloidi u Srbiji dočekali vest o izboru Zorana Milanovića za predsednika Hrvatske. Novi hrvatski predsednik proglašen je za ustašu, srbomrsca, srboždera…
U nekim tabloidima Zoran Kesić je izložen žestokim napadima zbog šale na račun neukusnog tandrbalskog šenluka u režiji vlasti povodom otvaranja svake deonice autoputa kroz Srbiju.
Umesto bavljenja karakterom skrnavljenja grobnice Narodnih heroja na Kalemegdanu, osvrnuću se na izbor mesta i samu poruku СМРТ КОМУНИ praćenu svedenim simbolom Srpstva – četiri ocila…
VIDEO i transkript razgovora o populizmu i ratnom narativu održanog 28.11. u Domu sindikata. Govore Dejan Jović, Dino Mustafić, Srđan Milošević, Mirko Klarin; razgovor vodila Danica Vučenić.
Jovo Bakić nije lider pokreta za stvaranje nove organizacije, niti je rekao da on osniva stranku, niti je njen budući predsednik, niti je u intervjuu koji je dao Vremenu pominjao Koraćevu SDU.
Premijerka je smislila da ako već vlast ne sme da komentariše rad sudova, kako je negde usput načula, onda ne smeju ni građani!
Članovi SPS-a prete skidanjem tabli sa imenom Draže Mihailovića, dok im iz Pokreta za Kraljevinu Srbiju odgovaraju da će ih u tom pokušaju sprečiti braneći postavljene table svojim telima.
Dakle, Draža Mihailović je dobio ulicu u Desimirovcu, kragujevačkom prigradskom naselju. Imenovanje objekata u javnom prostoru je najdalji domet ozvaničavanja njegove rehabilitacije.
Od posete ruskog premijera preko paljenja knjige do Sajma knjiga: U uslovima kada je potreban space shuttle elite nam cinično isporučuju prepotopska kolica i to sa četvrtastim točkovima.
Srbi su konačno naselili zemlje „oko Kaspijskog, Azovskog, i Crnog mora, zemlje u Ermeniji, Rusiji, Đermaniji, a nešto Švedskoj, Belgiji i Franc. i tu se sučeliše sa drugim Srbima došavšim iz Afrike“.
Među srpskim političarima postoji duga tradicija napada na akademsku javnost, naučnike, intelektualce.
Svoj neslavni doprinos brojnim napadima na oslobađajuću odluku suda i sudiju Majića dala je i Biljana Srbljanović u tekstu „Presuda“, objavljenom u dnevnom listu Blic 18. septembra…
Atlagić kaže za Dubravku Stojanović da „bi odležala 15 godina u zatvoru“. Uskratio nam je objašnjenje šta je to što sprečava ruku pravde, u atlagićevskom smislu, da dohvati Stojanović i njoj slične.
Na počecima moderne srpske istoriografije nalaze se dva istoričara, čija bi se međusobna suprotnost teško mogla zamisliti većom.
Bajka o ekvidistanci liberalne paradigme u odnosu na tobožnja „dva ekstremizma“ je ogoljena pred recentnim iskustvima tretmana Grčke, sa jedne i, primera radi – Mađarske, sa druge strane u EU.
Јер када се Русија опорави дигне, Поново ће углед се њезин да подигне, На висину словенство ће се дићи, Нико руку на њега неће смет подићи…
Zaključak iz moje knjige je doslovno preuzet u jednom sudskom aktu. Iako potiče od protivnika rehabilitacijskog divljaštva, taj zaključak je iskorišćen upravo za rehabilitaciju notornog zločinca.
To što Vučić konfabulira je prišivanje poganih etiketa na osnovu po društvenim mrežama napabirčenih koještarija. Tu komentar zaslužuje jedino sumanuta potreba da se tako nešto javno izluči.
Svakome ko ima dve daske u glavi jasno je da nije isto kada anonimni tviteraš kaže da je predsednik države lopov i kada to isto za nekoga kaže predsednik ili ministar unutrašnjih poslova.
It is prime minister’s self-promotion as the “iron lady” of Serbian nationalism and can’t possibly have any positive effect in the area where such effect is the most needed – Serbian-Albanian relations.
Kao i sve drugo što radi predsednik Srbije Aleksandar Vučić, tako su i njegove beslovesne tirade o „eliti koja to nije“ samo još jedan deo iščašenog pogleda na svet koji promoviše.
Glavni problem nesrećnog parlamentarizma u Srbiji jeste fundamentalno nerazumevanje, odnosno neprihvatanje od strane vlasti činjenice da je opozicija deo institucija sistema.
Portret velikog župana Stefana Nemanje potpisan je na uličnom stubu kao „despot Stefan Nemanja“. Tako je jedan od prvenaca projekta umesto objekta koji nešto slavi postao svojevrsni stub srama.
To narušava ugled funkcije, služi samopromociji premijerke kao „čelične ledi“ srpskog nacionalizma i ne može proizvesti pozitivan efekat u onoj sferi gde je najpotrebniji – a to su srpsko-albanski odnosi.