Lament nad rampom
Tako to, dakle, sada izgleda: sedneš u Talinu u voz za Lisabon, i nigde usput ne pokazuješ nikakva dokumenta, osim vozne karte.
Tako to, dakle, sada izgleda: sedneš u Talinu u voz za Lisabon, i nigde usput ne pokazuješ nikakva dokumenta, osim vozne karte.
A živa je istina, eto, da je Tomislav Nikolić izrekao nešto što bi od reči do reči supotpisali i svi oni koji sa njim inače ne bi delili ni potpis na primljenom čeku od milion dolara.
Radio emisija 14.12.2007, govore: Marija Perković iz Žena u crnom, Borka Pavićević, Biljana Kovačević-Vučo, Teofil Pančić, Mirjana Miočinović, Vesna Pešić, Vladimir Gligorov i Srđa Popović.
“Zla Jevropa” se namerila da nam uzme naše Kosovo i još našiju Metohiju pa ćemo joj se mi sada osvetiti tako što ćemo je surovo lišiti našeg društva, a ona neka vidi šta će.
Međunarodni dan ljudskih prava 10. decembra 2007, veče građanskog otpora i solidarnosti pod nazivom Ne plašim se! u Centru za kulturnu dekontaminaciju…
…ako stvarno hoćete Kosovo, moraćete da se bijete za njega. E, ali mi to ne bismo stvarno, mi bismo samo da ostavimo utisak da ga hoćemo i da ga “ne damo”…
Kako smo stražarno sprovedeni u Aranđelovac i iz Aranđelovca, uz prigodnu salvu uvreda i pretnji, i “ko stoji iza toga”.
Na suđenju se kao svedok pojavljuje stanoviti Pero Vučković, radnik SUP Subotice, koji na paranormalnu misteriju nestanka 1822 meštana zvorničke opštine baca novo svetlo.
Kažem, VAC-formula, ovako kako je zamišljena i proklamovana, delovala je kao prilično inteligentno smišljen način da vuk bude prilično sit, a ovce prilično na broju.
Radio emisija 23.11.2007, govore: Nevena Vučković-Šahović iz Centra za prava deteta, psiholog Milena Jerotijević, Valentina Zavišić iz Veliki-mali iz Pančeva, publicista Mirko Đorđević i novinar Teofil Pančić.
Zar može biti nebezbednosti i neslobode javnog govora i javnog okupljanja mirnih građana u zemlji čiji premijer je čovek koji je i sam godinama upražnjavao ovu formu javnog prisustva?
Kao i turbo-folk, dens je neodvojiv od kulture glamurizacije primitivizma, nasilja i kriminala, od kulture degenerične koliko i nihilističke “zabave” za trenutke maroderskog predaha.
Bivajući Ništa koje deluje, Šešeljeva “retorika” prevazilazi okvire trivijalne definicije “verbalnog delikta” i postaje Ubojito Oružje.
Sve što mogu jeste da svedočim: dvadeset i sedam godina živeo sam bez onoga što će se jednom prozvati Republika Srpska, i ništa mi nije falilo bez nje.
Srbija izgleda kao nekakva antiutopijska projekcija neke moguće, a nemoguće Poljske, onakve kakva je Poljska možda jednom mogla biti, samo da je trajno izgubila pamet.
Nije li to baš zanimljivo, kako ta velika, ta blistava i strašna zemlja Rusija nekako najlakše i najradije pruža utočište u nevolji odbeglim generalima, vlastodršcima, maroderima?
Nacionalisti mogu da nemaju, na primer, “ekonomsku politiku”, ali ona “kulturna” im je alfa i omega, jer se kod njih sve vrti oko pitanja “identiteta”.
Radio emisija 12.10.2007, govore: muftija Muamer Zukorlić, Rajko Đurić iz Romske partije, novinar Teofil Pančić, Miljenko Dereta iz Građanskih inicijativa i Biljana Kovačević-Vučo iz Komiteta pravnika za ljudska prava.
Što sam više čitao, to sam jasnije shvatao koliko sam sam. Čitanje je bilo ono što je ponekog od nas načinilo Pojedincem U Nastajanju.
Švapska kuća za mene je naprosto bila dedina kuća; nisam pamtio preistorijsko vreme kada je bilo drugačije.
Slabije upućeni radni ljudi & građani skloni su da veruju kako je osamdesettrojka samo još jedna u nizu autobuskih linija GSB-a.
Čitalac će upoznati samo jedan naratorski glas: onaj koji pripada Mihailu Putniku, vremešnom povratniku u Majčicu Srbiju nakon višedecenijskog potucanja po Americi.
Jedan se knjižuljak iz žanra, međutim, poslednjih nedelja probio i do sekularnih medija i tako postao mali kulturni fenomen koji nadilazi okvire crkveno-publicističkog “geta”.
Dnevnik – Đinđić je demonstrirao, sa jedne strane, raskošno poznavanje filozofskih osnova politike i društvenih nauka, te vrlo solidan spisateljski dar.
Jesu li ta deca koja su se pijano zaputila u svoje kasarne da “oslobađaju Kosovo Polje”, autentična a nepriznata Slobina deca, čak i kada ga psuju?
Stanje u kojem se, naime, danas nalazi novopronađena srpska medijsko-društvena “demokratija” može se opisati kao tabula rasa.
Biblioteka XX vek – Zvekiju je sada verovatno lakše, sada kada je urbi et orbi obznanio da on nije tamo nekakav mafijaš, reketaš i narkotrafikant nego samozatajni nacionalni radenik.
Samim danom smenjivanja, počela je druga, simbolička politička karijera Druga Leke.
Tako je, dakle, stvoren prvi veštački raj, od vlasti podsticana histerija koja ima za cilj mentalno degradiranje sopstvenih građana do ameboidnog nivoa.
Pričica je zabavna (samo) u onom ciničnom smislu u kojem je uvek slatko smejati se tuđim glupostima, u pauzi pravljenja vlastitih.
Radio emisija 21.09.2007, govore: narodna poslanica Vesna Pešić, kolumnista Politike Ljubodrag Stojadinović, sociolog Pavle Rak, istoričarka Dubravka Stojanović, novinari Petar Luković i Teofil Pančić.
Radio emisija 29.06.2007, govore: Ivan Čolović, punoletstvo Gazimestana, retrospektiva sedme sezone: Vesna Pešić, Boris Buden, Nikola Vitas, Teofil Pančić, Milutin Petrović, Vladimir Todorić, Miša Vasić, Srđa Popović, Slobodan G. Marković i Desimir Tošić.