Noć crkotine
Možete se i sami zaraziti smrću, što je ionako sudbina koja je Srbiji sasvim nedavno i bila namenjena.
Možete se i sami zaraziti smrću, što je ionako sudbina koja je Srbiji sasvim nedavno i bila namenjena.
Virtuelni Dabić okupirao je svu pažnju, kreatura je nadmoćno pobedila kreatora, ali to je kreator, zar ne, od početka i hteo.
Svetlana L, Miša B. i ja krenuli smo u Bijeljinu, na promociju 11. knjige Peščanik FM; drugu u Bosni i Hercegovini (posle Sarajeva), i svakako prvu u Republici Srpskoj.
Šta Koštuničina vizija vremenski neograničene i supstancijalno neizgubljive »borbe za Kosovo« nužno-posledično znači za izgled i karakter Srbije?
Možete li da zamislite ovu ljupku žanr-scenu: naši stari NSPM-drugari Đorđe O’ Vukadinović i Slobodan O’ Antonić sede u Irish pubu i nazdravljaju irskom istorijskom „ne“.
Tako se i Župljanin našao u paklu, ali kao Belzebubovo službeno lice, kao onaj koji je tu da pomori što više duša. Bio je to njegov izbor, i ništa ga ne može oprati od njega.
Radio emisija 13.06.2008, govore: Žarko Korać iz SDU, sa promocije u Novom Sadu: Srđa Popović, Teofil Pančić i Miša Brkić; Biljana Kovačević-Vučo iz YUKOM-a.
Zamoli, dakle, škorpija žabu da je prenese preko reke. Žaba odbija: neću, ubošćeš me! Ma kakvi, veli škorpija, pa nisam blesava, obe bismo potonule…
Radio emisija 23.05.2008, govore: profesorka prava Vesna Rakić-Vodinelić, novinari Teofil Pančić i Miša Brkić, filmski reditelj Milutin Petrović i advokat Srđa Popović.
Ivica Dačić nije Bog, ali čini se da hrli ka tom statusu. Taj čovek još od postizbornog ponedeljka vredno pravi Vladu Srbije, a svi mu se nude da mu u tome pomognu.
Zapazio sam da Koštunica baš voli da održi vakelu o sopstvenoj nevlastoljubivosti, potkrepljujući to time kako je on, eto, tri puta mirno i dobrovoljno silazio s vlasti.
Neko je ovih dana iz nekog budžaka iskopao deset godina stari snimak javnog duela Vojislava Šešelja i Zorana Đinđića, prikazao ga na televiziji B92, okačio ga na YouTube.
Radio emisija 02.05.2008, govore: istoričarka Dubravka Stojanović, dramaturg Ivan Medenica, publicista Mirko Đorđević, novinar Teofil Pančić i dramski pisac Biljana Srbljanović.
Čovek koji je svoje premijerovanje mahom proveo u izolovanoj keliji, najedared se pred izbore dao u intenzivnu samoeksploataciju.
Kada bi laganje bolelo, uzduž i popreko srpske političke scene odjekivali bi agonični krici i jauci.
Podigoše se oni disovski sutereni, a iz tih naplavina – kako to uvek biva – izroniše svakakve čume, anđame i karakondžule, svakovrsni ludaci (izvorni i hinjeni), secikese i maroderi.
Nema više nikakve sumnje: sve Koštuničine i Ilićeve androide proizvode i puštaju u promet na jednom mestu.
Pospano lice mantrajućeg seoskog popa na trenutak je živnulo dok je mudrovao kako “Srbija neće ući u Evropsku uniju još za mnogo, mnogo godina”.
Radio emisija 21.03.2008, govore: vojni komentator Ljubodrag Stojadinović, Aida Ćorović iz Urban In, Ishak Slezović iz Radija 100 plus, novinari Petar Luković i Teofil Pančić, istoričarka Dubravka Stojanović.
Voleo bih da su Priština, Gnjilane i Prizren ostali u državi čiji glavni grad se zove Beograd.
I tako je jedanaestog dana marta leta gospodnjeg 2008 tužni zbore, pod onom lipom požarevačkom, Ivica Dačić govorio i govorio dok je neki vetrić pirkao s dunavske strane.
Tragikomična i karikaturalna politika lumpenpatriotizma sedamnaestog je februara svečano bankrotirala.
Ovih dana otvaram novine očekujući da na prvoj strani ugledam crnu hroniku: da li je građanin Koštunica Vojislav uhapšen?
Za manje od dva sata, pred nečim što je nekada bilo Savezna skupština, trebalo bi da počne Veličanstveni Narodni Miting u organizaciji “Vlade i parlamentarnih stranaka”.
Ubrzo bi na kraju svake “kulturne manifestacije” trebalo izgovoriti mantru zahvalnicu Obrazu zato što nije sprečio održavanje dotičnog događaja, a mogao je.
Radio emisija 08.02.2008, govore: Žarko Korać iz SDU, Ivan Kuzminović iz Helsinškog odbora i novinar Teofil Pančić.
Vlada Srbije možda se upravo na naše oči raspada, a i ako preživi, ne vidim šta bi to moglo ozbiljnije i na duži rok da je zakrpi.
Neću ove nedelje o izborima, neću, jer mi se okreće želudac od silesije onih kojima je Sve Jasno, toliko jasno da im se muti pred očima.
Tačno je i to da svako na koncu dobije vlast kakvu zaslužuje, pa možda i Srbija mnogo čime zaluđena i u mnogo čemu zagubljena, zaslužuje baš Nikolić Tomislava.
U čarobnom ilićevskom svetu drugi se, dakle, ne mrzi u svojoj iritantnoj različitosti, jer se čak i ne pretpostavlja da bi on mogao realno postojati, bar ne među “nama”.
Batalite sitne kalkulante, koji Koštunicu proučavaju i formatiraju prema svojoj kverulantskoj meri: taj čovek je otišao, verovatno nepovratno, s onu stranu svake Ljudske Mere.
Znam, odmah sam povezao, nisam baš toliko blesav, čitao sam i ja novine: to je deo kampanje u kojoj nam izvestan broj Javnih Ličnosti poručuje da KOSOVO JE SRBIJA.