Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Prikaz knjige Feride Duraković „Ne lažem, Tita mi!“, Nomad, Sarajevo, 2020.

Pre 9 godina izašla je knjiga eseja Feride Duraković Pokret otpora: na koricama se skoro skrivao, na crnoj pozadini, jedan mali crveni mrav. Eseji su se odnosili na razne pojave života koji se pukao 20 godina ranije, i još uvek se raspadao na paramparčad, i svaki je delić još uvek bio mnogo gori i ružniji od prethodnog. U posleratnoj književnosti celokupnog područja, bilo gde da je napisana, još nije bilo takve krvave ironije i ranjenog sarkazma, takve žuči koja peče, takve presude. Malo ih je slutilo šta sve može već svetski poznata pesnikinja, autorka mnogo nagrađivane zbirke Srce tame (1994), prevedene na mnoge jezike, sjajne poezije, proze i drama za decu. I onda je došla još jedna „mravlja“ knjiga ove godine, Ne lažem, Tita mi!. Knjiga je odmah postala „knjiga za uzglavlje“, iz nje se citira, popravlja se raspoloženje, pojačava argument. Ono što je izgledalo kao ljutiti udarac misli i angažovanja u prethodnoj knjizi, ovde postaje nešto sasvim drugo. A opet, postupak, ono što bih želela da učitam kao poetiku Feride Duraković, izgleda slično u oba primera.

Ferida Duraković u ove svoje dve knjige proze tematizuje svetove posle i pre velikog užasa, ili crne rupe, ili kako već hoćete da nazovete rat: u ranijoj, današnji svet, u ovoj najnovijoj, svet pre. I jedan i drugi su krhotine, i jedan i drugi nerazdvojivo su povezani sa ratom. Stapanje krhotina u jednoobrazno ogledalo kroz koje treba proći neoštećen na drugu stranu zapletena je alhemija, koju mogu izvesti samo veliki majstori. Majstorstvo je posebno bilo potrebno u novijoj knjizi, gde se suočavamo sa prošlošću, koja bi trebalo da bude najveći krivac za ono što se posle desilo. Iz ranije knjige smo već razumeli da se uzročnost mora čitati i drugačije, da sadašnjost polako otkriva sve ono što su bili pravi uzroci, ali nismo hteli da ih vidimo. Već tako gledano, prošlost je oprana dela krivice, onoga što joj banalno, dakle ne mnogo pametno, pripisujemo zbog lenjive pameti. No to ne znači ni da je prošlost idealizovana, niti da u Feridinoj prozi možemo naći tragove lepila zvanog nostalgija. Ne, nema duvanja lepka…

Ferida Duraković kroz ogledalo vodi do svog detinjstva, mladosti, zrelosti i zatim detinjstva nove generacije na istom mestu, u Sarajevu. To je svet koji starija generacija prepoznaje a mlađa ne uči ni masovno, ni marljivo, naprotiv. Još gore, niko mlađe ne tera, a još manje podstiče da prošlost svojih roditelja prisvoje tako što će na sebe natovariti znanje i zatim ga kritički raspoređivati. Oni su, manje ili više očito, manje ili više podmuklo, navedeni da ili cenzurišu ili fantaziraju. Razumljivo, jer udžbenika nema, a šarenih laža koliko hoćete. Zato bi knjiga Ne lažem, Tita mi! morala biti posebno dragocena, posebno ako je slučajno nađena – nadati se.

Knjiga je dakle anti-nostalgična, tako što ništa iz prošlosti ne dobija metaforsku pozlatu, oreol „otkrića“ ili vezeni ogrtač asocijacija; naprotiv, ništa ritualno se ne prenosi iz prošlosti, nikakvo samopodrazumevano poštovanje, nikakav žal – jer nema za čim – i nikakvo podilaženje „zaslužnim“. Jedan je razlog za žalost, i to je smrt, i jedan za radost, i to je život: sve ostalo podvrgnuto je kritici, pogledu iskosa, sumnji, podsmehu, ironiji, jer ne zaslužuje ni više ni bolje. U tim disciplinama je Ferida Duraković naprosto suverena. No da bi ih pokazala u punom sjaju, ona mora da ispuni, i uspešno ispunjava, onaj najteži uslov, ispit na kojem pada najveći broj umetnika reči: u svemu tome vrhunska, samo sa prefiksom samo-: samokritika, samo iskosa, sumnja u sebe, samoironija, samopodsmevanje… Jednostavnije, Ferida sebe ne uzima previše ozbiljno, ili uopšte ozbiljno, i time otvara slobodan put ka sebi i svome pisanju. Koje je samouzdržavanje i samovaspitavanje za to bilo potrebno, i koji rad na izrazu, stilu, ritmu, melodiji! I tek kroz rezultat, otkriva se tekst koji je lak, prozračan/zračna proza i zapetljan/zanosna petlja, pa se može naslutiti šta je sve u tome mišljeno i rađeno, i kao uzgred onda i napisano.

Obično bi se to nazvalo lakoćom pisanja. I uistinu, još bih i kupila takvo određenje, okružena gromadama duha, stenjanjem i potocima znoja velikih pisaca, bilo da su u svom nacionalnom dvorcu ili na putu između dva, ili gospodari nekoliko, ili već čekaju u predsoblju svega najvećeg. I opet ne i naprotiv, „lakoća“ pisanja Feride Duraković je u tome što bezbrižno preleće sve visine i na grčeve stvaranja svetova sebe značajnog odgovara cvrkutom, ali cvrkutom u kojem su svi užasi koji ne mogu biti prisvojeni. Uostalom, evo primera, priče koja je objavljivana i meni nije najdraža (meni je najdraža poslednja u knjizi). To je poziv na čitanje i rizničarenje, šmrcanje i smejanje, sve najbolje u dvoglasju.

Kako je Ikarus uništio domovinu

Čitav se njen malecni djetinji život sveo na tri sloga: I-ka-rus.

Sve su novine u Jugoslaviji pisale da će se „na svome putu kroz svemir meteor Ikarus sudariti sa Zemljom i izazvati potres nemjerljivih razmjera, možda čak i smak svijeta“.

Djevojčici je bilo jako neobično da cijeli svijet – heeej, ciiijeliiii svijeeet! – zajedno s njom, sitnom, potpuno i toliko i beskrajno nevažnom – da taj cijeeeeliii svijet, dakle, učestvuje u najavljenoj katastrofi. Jer katastrofe velikih razmjera bile su, u njezinoj svijesti, rezervisane – čak i to! – za one važnije: doktore, učitelje i debele strance koje je viđala na moru u Cavtatu, gdje su je preko Crvenog krsta slali zbog bolesnog srca. Inače su u Djevojčicinom svijetu sve njene velike, nemjerljive katastrofe bile vezane za odraslu braću, za sestru lijepu i zločestu kao u bajkama, za šarmantnog, nevjernog i nestabilnog oca na kojeg se, kao ni na braću, nije moglo uticati. I, naravno, za majku, ali na drugi način. A male katastrofe vezala je za majčinu ljutnju, ili ravnodušnost, ili majčine modre podočnjake nakon očevih iskakanja iz normale: kao da iskoči iz padobrana pa se vrati na zemlju.

Meteor Ikarus će, dakle, tog i tog datuma udariti o Zemlju i izazvati smak svijeta.

Ne zna Djevojčica koja je tačno godina, zna da je dvadeseto stoljeće, zna da je šezdeset i neka, ali autor ove priče zna da je tačno hiljadudevetstošezdestosma, vrijeme velikih studentskih demonstracija, posljednja velika i važna stvar u historiji borbe za ljudskiji svijet – ali to za ovu priču nema ni najmanje važnosti – precizni historijski datumi nisu i datumi srca. Posebno ne za male djevojčice: baš briga male djevojčice za velike stvari velikog svijeta…

Ali oh, kako se vara mala Djevojčica!

Ona je u prvom ili drugom razredu prigradske osnovne škole. Zbog knjiga koje svakodnevno guta u obližnjoj gradskoj biblioteci „Vlatko Foht“ (Glupača jedna, kaže njena sestra) sanja da je princeza koju je neko kao ružno pače podmetnuo u ružno predgrađe brojnoj porodici koja pojma nema ko je ona u stvari. I sestra čita knjige, ali to ne priznaje – ta misao Djevojčici razvlači usta u lukav osmijeh, ali onda kad sestra ne vidi.

Sarajevom su se – kaže njihov prvi komšija, rođeni Sarajlija kojem Revolucija nije ništa dala nego, naprotiv, sve oduzela – Sarajevom su se razmiljeli novi, sasvim novi gospodari. Ama neka; to znači da je vrijeme da bude smak svijeta! Kad ljudima otimaju zemlju i imanje, neka im bude. Bolje da Ikarus pobije sve nego da on gleda kako se komunjare baškare u njegovom bivšem ljetnikovcu, a on svoju djecu ne može ni na more da odvede od plate koju prima s visokom školskom spremom!

Ti novi gospodari roditelji su nekih njenih školskih drugarica i drugova, onih s kojim se svakodnevno svađa, i ne voli ih jer im zavidi na onom što oblače i onom što donose u školu: neobične hemijske olovke (penkala!), i japanske salvete iz inostranstva (ooooh!), i male zlatne notese u koje možeš upisati imena i adrese svojih prijatelja (aaah!)… Buni se protiv njih, a zbog vlastite slabosti još žešće brani slabije, siromašnije i gluplje učenike iz razreda od samovolje i razmaženosti tih derišta. Ona nije njihova, i neće da se druži s njima, jer u svijesti neprestano ima njihove uštirkane bluzice i košulje, bijele njegovane ruke njihovih majki, koje u njenoj svijesti najbolje oslikavaju crvenu buržoaziju o kojoj otac tako žestoko govori kad popije i pobenavi od bijesa i političke nemoći.

Djevojčica u sebi nosi dosad nepoznatu gorčinu u vezi s nekim riječima: politika, socijalizam, komunizam, jednakost, buržoazija, radnička klasa… Ne zna pogotovo šta znači crvena buržoazija.

Šta je to buržoazija?

Ne znam baš, ali nije kao mi.

Šta je to mi?

Pa mi, djeca.

A šta radi buržoazija?

Pa valjda uživa dok tata radi, ne znam, tako tata kaže. I tata uživa, ali nekako drugačije. Kad tata uživa, mama plače. Pa možda to i nije baš različito? Tata kaže: „Dok crvena buržoazija uživa, mi plačemo! Za šta smo se koji antrak borili?“

„Ali kad bi tata bio crvena buržoazija, onda bih i ja imala japanske salvete, i penkala, i mamu kojoj ruke nisu stalno crvene od ribanja i kuhanja? I ne bi tata dolazio pijan noću i govorio joj da je krava koja ne zna muža dočekati kako pristoji, a kakvih on žena zna, ihaj…“

Da. Da. Koliko sam ja svijeta vidio, Katarina…

U njenoj duši, u stvari, crta se sve ono što bi voljela da bude. A sve ono što bi ona voljela da bude imaju i rade te djevojčice koje ona, kao i njihove roditelje, zove crvenom buržoazijom. Zbog te činjenice, koja se ne da izbrisati niti sakriti, Djevojčica ih još više prezire, još žešće sikće čak i na njihove dobroćudne ponude za druženje.

A njen otac, njen otac, da… On nosi Borsalino šešir i skida ga s elegantnim naklonom kad dođe u njenu učionicu na roditeljski sastanak mnogo prije ugovorenog termina. (Otac na roditeljske sastanke ide samo odličnoj djeci, znači njoj i mlađem od dvojice braće, a onoj koja nisu dobra ide mama (sestri i starijem bratu), jer mama prima sve informacije jednako, ona ima vremena i živaca da se bruka, a otac ima vremena i živaca samo da bude ponosan na dobru djecu.)

Djevojčica zna da je njen otac drugačiji od te buržoazije koju stalno psuje u svojim pijanstvima, ne zna kako drugačiji, ali drugačiji je i od svih komšijskih tata u naselju poratnih došljaka sa sela u grad. Na primjer, on skida Borsalino šešir s elegantnim klimoglavom, kao plemići u knjigama koje ona guta. Učiteljici V. T. to prija, izaziva joj blago rumenilo na obrazima, ona se koketno osmjehuje Ocu… Djevojčici je zbog toga drago, mada se srami što joj je drago – jer zna da Otac pred Majkom nikad nije skinuo šešir u znak poštovanja, i nikad joj se nije naklonio kao stari plemići damama svoga srca.

Mnogo kasnije saznaćemo kako je Otac vrlo uspješno tješio Učiteljicu u njenom bračnom brodolomu. Djevojčica o tome ni dan-danas nema pojma.

Ali idemo dalje s pričom.

Ikarus je, dakle, meteor. Meteori su dijelovi raspadnutih nebeskih tijela (Šta su nebeska tijela?) koji jure kroz Svemir (Šta je Svemir?) i udaraju u druga nebeska tijela (Kako udaraju u nebeska tijela? Šta su nebeska tijela?). Dakle, Ikarus će udariti o Zemlju, planetu na kojoj živimo, i… Sve će biti gotovo. Kažem ti, sve će biti gotovo, a ti mi ne vjeruješ.

Šta će biti gotovo?

Sve.

Šta sve?

Život. Moj. I drugi. Ljudski. Životinjski. Biljni. Drveni. Sve! Sve će se raspasti, i izgorjeti, i umrijeti. I onda – mrak.

Kakav mrak?

Pa ono, znaš, ti bečiš oči, ali ne vidiš ništa. Što se više bečiš, sve je veći mrak. Prosto.

Kako prosto?

Pa prosto. Ti i mrak sami. I okolo mrak i unutra mrak. U stvari, i sam postaneš mrak oko samog sebe.

Joj… Pa ne može se tek tako postati mrak!

Djevojčica može podnijeti sve, patnje i boli i zubare i crvenu buržoaziju i avanture na moru i braću i sestru i majku i oca – ali ne može taj mrak koji prijeti na kraju svih njenih misli o Ikarusu.

Gledaj… Ako ima mame u tom mraku, a obećala mi je da će uvijek biti sa mnom, rekla je da će biti sa mnom gdje god da sam na bijelom svijetu – onda to neće biti tako strašno.

Ne znam baš…Nešto mi se ne uklapa. Ali mama će to objasniti…

Ta misao je tješi i uspavljuje… Samo tako može sklopiti izmučene oči i utonuti u topli mrak sna.

***

Ujutro je mama vodi zubaru. Djevojčica je već oprobala sve taktike izbjegavanja, od bolesnog stomaka, preko upale grla, do glasnog plača koji i komšije čuju… Kod mame ništa ne pali: zubi ima da budu popravljeni, bijeli i lijepi! Ko zna šta sve zavisi od tvoga osmijeha?

Ima li išta gluplje – kaže ona mami, bezobrazno naučnički – od toga da me vodiš zubaru kad će uskoro biti kraj svijeta? Jesi li ti čula da će Ikarus pasti na Zemlju?

Mama se smije od srca. I inače se mama od srca smije njenim veličanstvenim djevojčicastim maštarijama. Ponekad se zagrcne od smijeha kad joj Djevojčica ispriča šta će postati i gdje će sve ići kad poraste, toliko se naglas smije da sestra uleti spolja iz svojih muškobanjastih mahalskih skitnji i zagleda se u njih s velikim upitnicima u očima. A njih dvije neće da joj kažu zašto se mama smije… Najviše na svijetu Djevojčica voli taj tajni savez s mamom – naravno. Ali ne zna da mama svoje tajne saveze pravi i s njena dva brata i s tom istom sestrom, samo na drugi način – čak i protiv nje. Ali to će Djevojčica saznati mnogo godina kasnije, otisnuvši se u svijet bez ičije podrške, pa i majčine.

A na zubarskoj stolici Školske poliklinike – dok joj u mozgu svrdla najstrašnija sprava na svijetu – čvrsto žmiri i zamišlja kako kroz nekakav mrak, ali dobar mrak, nalik onom u kinu pred početak filma „Kameni cvijet“, kad duša zamire od radosti i straha šta će vidjeti za koji tren – leti tačno prema njoj jedna užarena kugla. E to je Ikarus. Juri Ikarus kroz Svemir, baš kao na filmu, bliži se Zemaljskoj kugli, pa kontinentu Evropi, pa u Evropi Jugoslaviji, pa u Jugoslaviji Bosni, pa u Bosni Sarajevu, a u Sarajevu juri prema Školskoj poliklinici u centru grada, pa prema zubarskoj stolici i pravo prema njenoj glavi…

Djevojčica se užasnuta vrpolji u zubarskoj spravi za mučenje. Njene mršave šake što su ščepale maramicu mokre su kao i maramica, a držač zubarske stolice već je vlažan od njenog nezaustavljivog znoja…

Baš u trenu kad Ikarus treba da udari u njenu glavu, začuje glas tete zubarke:

– Eto ga, gotovo! E vidi kako krasan osmijeh imaš, ko iz Burde!

Joj. Joj. Jooooj.

***

Ikarus je ime preduzeća iz Beograda koje proizvodi autobuse, kaže njena sestra.

Sestra je dvije godine starija. Logičnija. Bezočna. Na sebe usmjerena. Nemilosrdna.

Djevojčica, sva zapanjena, potvrđuje ovu sestrinu rečenicu kad uđe u novi gradski autobus i iznad vozačeve glave vidi na crnoj metalnoj pločici: Ikarus Beograd. To mora da ima neke veze sa smakom svijeta, misli Djevojčica, ne usuđujući se da ikome, pogotovo ne sestri, kaže išta o svome otkriću. Sva velika otkrića ostavlja za sebe, jer zna da joj ionako niko ne vjeruje. Sestra i braća stalno je ismijavaju jer je bolešljiva; u njihovim surovim dječijim igrama ne smije da učestvuje po naredbi čika Doktora. Jednom joj je sestra naslonila glavu na grudi (za šta je Djevojčica mislila da je iznenadna nježnost) i vrišteći od smijeha doviknula braći: „Hej, da čujete kako joj srce preskače, ko pokvarena pumpa!“

Nespretna je Djevojčica u svakodnevnim igrama, mršava do bola i, naravno, sanjari… Voli cvijeće i bajke. „Ja čudna djeteta! Isto ko da nije njihova“, čuje glas tetke Raze, koja o svemu sudi i presuđuje glasno, da svi čuju, pa i Djevojčica. Taj sklop riječi: „nije njihova“ zatutnji joj u glavi kao stari FAP-ov kamion niz strmu ulicu. Opet „nije njihova“. Pa čija je?

Ja sam mamina.

Mamina? Mama nema vremena.

Mama odgaja četvero djece, jednog psa, četiri kokoške, leglo zečeva i mačke u komšiluku. Mama njeguje, u stvari opslužuje nenu, svoju majku, ratnu udovicu čiji je muž netragom nestao 1941. godine. Nena, u stvari, upravlja domaćinstvom i životom svoje najstarije kćeri. Nena upravlja i tatom, kojeg se cijela ova priča i ne tiče.

Pa onda sam tatina.

Ha! Zar zato što tebi jedinoj od četvero djece ponekad donese čokoladu i narandže, i što te drži u krilu ponekad, tako rijetko, samo kad se njemu prohtije, onda kad ne sjedi s jaranima na kućnoj verandi, ne pije, ne naređuje, ne priča duge i dosadne priče o Drugom svjetskom ratu, o ustašama, četnicima i partizanima? Ma daj…

A reci onda, ko te voda po bolnicama i ljekarima? Ko te u školu upisuje? Ko te u cirkus na Skenderiji vodi? Ko te doprati do Dječijeg pozorišta? Ko se s tobom smije? Ko se tebi smije?

Mama.

Pa onda si mamina!

Ne mogu biti mamina! Mama nas ima toliko – četvero djece! Vojska! Mama ima nenu! Nisam joj ja jedina.

Pa čija si, pobogu?

Svoja, eto ti!

Ali ko će biti s tobom kad Ikarus udari u Zemlju?

Ali ko će biti sa mnom kad Ikarus udari u Zemlju?

Ali ko će biti s nama kad Ikarus udari u Zemlju?

Znam: Jugoslovenska narodna armija! Naravno!

Stupaj, slavne zastave razvij, ponosna, čelična, zbita!
Ti širiš slobodu, bratstvo i mir, jer si armija Tita!

***

Potpuno obuzeta žestinom vlastitih emocija, uronila u sebe kao u dubok vir, Djevojčica stoji u zadnjem dijelu autobusa ne primjećujući da je davno prošla stanicu gdje treba da izađe, jer stalno u sebi ponavlja:

– I-ka-rus, I-ka-rus, I-ka-rus…

Autobus zastaje na stanicama, putnici ulaze i izlaze, svako za svojim mrakom, a Djevojčica stoji u uglu autobusa, sićušna, mršava, nevidljiva. Srce samo što joj ne iskoči iz mršavog kaveza grudi. I ponavlja:

– Ika-rus, Ika-rus, I-ka-rus, I-ka-rus…

Peščanik.net, 19.10.2021.

JUGOSLAVIJA

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)