Foto: Andres Kudacki/AP
Foto: Andres Kudacki/AP

Prikaz knjige Susan Neiman: Učenje od Nemaca: suočavanje s rasom i sećanje na zlo / Learning from the Germans: Confronting race and the memory of evil, Allen Lane, avgust 2019.

Pre nekoliko godina Susan Neiman je objavila članak pod naslovom „Istorija i krivica“, u kome je postavila pitanje može li Amerika „da se suoči sa strašnom realnošću ropstva na način na koji se Nemačka suočila s holokaustom“. U svojoj novoj knjizi ona pokušava da odgovori na to pitanje razmatrajući načine na koje Sjedinjene Države mogu da uče od Nemačke, to jest od njenog „suočavanja s prošlošću“ (Auarbeitung der Vergangenheit). Nemačke Stolpersteine – mesingane pločice postavljene u pločnike tako da se prolaznik saplete, zastane i pročita ime ubijene žrtve holokausta koja je živela u obližnjoj zgradi – inspirisale su 800 stubova sa imenima ubijenih crnaca u Nacionalnom spomen-parku mira i pravde u Montgomeriju, Alabama, koji se često naziva Nacionalni spomen park linčovanja.1 A nemačke reparacije tokom poslednjih 50 godina su uzor – možda bi bilo tačnije reći presedan – za Neiman i mnoge druge koji se zalažu za neku vrstu reparacija za ropstvo. Nemačka je uzor delovanja moralnog principa na nacionalnom nivou. Zaodenut svojim memorijalnim obeležjima, Berlin je danas nacistička prestonica u pokajničkom ruhu.

Neiman traga za sličnostima između nemačkog iskustva i mogućih načina ozdravljenja manje-više neiskupljene američke prošlosti. Ono što je Nietzsche nazvao monumentalna istorija izvlači iz prošlosti neko posebno veliko i vredno delo i uzima ga za uzor: kad vidimo da je nešto jednom bilo moguće poverovaćemo da će to možda opet biti. Neiman želi da način na koji se Nemačka bori sa svojom zločinačkom prošlošću bude takav uzor. Ali Nietzche je takođe upozorio da je monumentalna istorija „ukalupila individualnost prošlosti i dala joj opšti oblik otkinuvši sve oštre ćoškove i uglove radi postizanja veće sličnosti“. Neiman, naravno, shvata da „dve istorije ne mogu biti sasvim slične“. Pitanje je možemo li, bez iskrivljenja prošlosti ili sadašnjosti, naučiti nešto korisno iz nemačkog iskustva. Da li postoje sličnosti između dve zemlje? U jednom smislu da; moguće je postaviti istorijsko iskupljenje kao nacionalni projekat. I trebalo bi pritom primeniti iste moralne principe. Ali ako vratimo natrag sve oštre ćoškove i uglove, ako pojedinosti shvatimo ozbiljno, postaje nam teže da bilo šta naučimo od ove konkretne komparativne istorije. Razlog su upravo ćoškovi i uglovi. Ono što Neiman vidi kao puke „razlike u detaljima“ znatno je više od toga.

Što više detalja vraćamo u nemački projekat reparacija, to je on manje primenljiv na američku debatu. Luksemburški sporazum iz 1952 – između Adenauerove vlade i Izraela, uz učešće predstavnika Konferencije jevrejskih odštetnih zahteva – i zakoni koji su usledili, Dopunski federalni zakon o kompenzaciji iz 1953. nisu se odnosili na Jevreje uopšte niti na njihove potomke, kao ni na desetine miliona drugih žrtava nacističkog režima. Po tom sporazumu Nemačka je platila Izraelu kompenzaciju za ponovno naseljavanje pola miliona jevrejskih izbeglica. Upotreba tog novca je bila strogo ograničena: veći deo mogao je da se upotrebi samo za kupovinu robe proizvedene u Nemačkoj – telefonskih sistema, električnih generatora, železničkih pragova, hemikalija. Nema sumnje da je to bilo dobro za novu jevrejsku državu kao i za nemačku industriju, a istovremeno je popravilo status Savezne republike Nemačke u očima saveznika. Ali to nije naročito relevantno za one u Americi koji nastoje da razmišljaju o tome kako bi se mogle organizovati reparacije za ropstvo.

I revidirani Federalni zakon o kompenzaciji iz 1956. ponudio je reparacije za usko definisan podskup nemačkih Jevreja koji su pretrpeli posebne vrste zlostavljanja i preživelim članovima njihove porodice koji su zavisili od njih. Zahtevi su podnošeni do kraja 1969. Tokom narednih 50 godina druge grupe su postale kandidati za reparacije, svaka s drukčijim planom obeštećenja. Dogovor o poslednjim velikim isplatama postignut je krajem 1999, nakon što je u Sjedinjenim Državama podnet niz tužbi u ime ljudi koji su za vreme rata radili kao prinudni i robovski radnici, kao i tužbi protiv raznih nemačkih osiguravajućih kompanija i banaka. Stotine advokata i funkcionera koji su predstavljali klijente i njihove različite interese sačinili su plan isplata kojim niko nije bio zadovoljan. Godine 2000, kad je osnovan fond, 10 odsto onih koji su imali pravo na ta sredstva više nisu bili živi.

Fondacija za sećanje, odgovornost i budućnost isplatila je 4,45 milijardi evra, a zajednički su je finansirali nemačka vlada i 6.500 nemačkih kompanija. Manje svote se još distribuiraju: godine 2018. Konferencija za odštetne zahteve i nemačka vlada objavile su da će se malom broju preživelih iz Kindertransporta jednokratno isplatiti po 2.500 evra. Ali mnogi od onih koji su najteže stradali nisu mogli dobiti reparacije, među ostalima rabini koji su bili ubijeni zajedno sa svojom pastvom u šumama Ukrajine ili u logorima smrti u Poljskoj. Nemačkim rabinima koji su uspeli da pobegnu i spasu život vraćene su plate ili penzije koje su uživali kao državni službenici ili su dobili reparacije za izgubljena privatna dobra ako su mogli da dokažu, stolicu po stolicu i viljušku po viljušku, da su im ona oteta. Jaz između stradanja i nadoknade bio je ogroman.

Ovde moram da prijavim lični interes: suočavanje sa sopstvenom prošlošću. Kao dete nemačke jevrejske dijaspore živeo sam u izvesnoj bliskosti s nemačkim reparacijama (Wiedergutmachung). U mojoj porodici i među našim prijateljima mnogo se govorilo ko je koliko dobio i za šta. Vladala je opšta saglasnost da je za uspešno rešenje zahteva najvažnija efikasnost angažovanog advokata. Ne sećam se da je bilo moralnog žara kojim se odlikuje debata o reparacijama za Afroamerikance zbog ropstva. Elegična tuga vezivala se za izgubljenu zemlju: svako domaćinstvo u krugovima u kojima su se kretali moji roditelji u Sjedinjenim Državama, Engleskoj i Izraelu imalo je Getheove i Schillerove knjige. Za njih je Nemačka i dalje postojala u duhu: Die Schweine – svinja – ugrabila je njihovu Nemačku, pravu Nemačku, ali ona je ostala dom njihove duše iako je povratak u nju bio nemoguć, baš kao što mnogi Afroamerikanci koji su otišli s Juga i dalje taj deo Amerike doživljavaju kao svoj dom.

Moj rođak Gunther je emigrirao u Holandiju s majkom, najstarijom sestrom mog oca kad je Hitler došao na vlast. U leto 1943, kad je njemu bilo 22 godine, a njoj 44, uhvatili su ih u jednoj od racija na amsterdamske jevrejske četvrti. Gunther je na sebi imao kožnu jaknu kakvu su esesovci najradije nosili i počeo je da se izdire na svoje drugove Jevreje. Pomislili su da je Nemac i dozvolili mu da ode. Bar je to njegova verzija priče. Nikad više nije video majku. Krio se gotovo dve godine, do oslobođenja Amsterdama početkom maja 1945. Majka mu je ubijena u Sobiboru 9. jula 1943. Gunther je izvisio za reparacije: bio je suviše mlad da bi dobio reparacije zbog prekida karijere; pošto je na početku rata bio između srednje škole i univerziteta, nije mogao da traži reparacije zbog prekida školovanja.

Moja baba nikad nije sasvim poverovala da joj je ćerka ubijena: ona je „negde na istoku“, tvrdila je. Ne znam da li su joj ikad rekli šta se dogodilo njenoj starijoj sestri: baza podataka u Jad Vašemu kaže samo to da je „ubijena u holokaustu“; po podacima Crvenog krsta, dobila je paket pomoći u Terezinu. Možda je tamo umrla. Moja baba je pobegla u Tursku u decembru 1939. Sve što je ponela sa sobom stalo je u par kofera. Nije imala dokumentaciju za veliki klavir Bechstein, zbog kog je zamalo zakasnila da na vreme izađe iz Nemačke, niti za druge stvari koje je ostavila, pa nije mogla da prikupi dokaze da je pretrpela materijalne gubitke. Po zakonu, na reparacije su imali pravo nemački građani koji su mogli da dokažu da je neki član njihove porodice „ubijen ili zlostavljanjem oteran u smrt u vremenskom okviru od 8 meseci“, ali samo ako je ubijena osoba bila glavni hranilac porodice. Moja baba je dobila deo penzije svog muža, koji je bio direktor sistema zdravstvenog osiguranja u Hamburgu.

Na skali stradanja u holokaustu, moja porodica je prošla skromno. Ali oni koji su daleko više stradali dobili su srazmerno mnogo manje. Moja koleginica Paula Fass, čiji su roditelji preživeli logor, pisala je o otkriću duhova u svojoj porodici, to jest u porodicama koje su njena majke i njen otac izgubili pre nego što su se sreli u logoru za raseljena lica u Nemačkoj i započeli ispočetka. O svojim prethodnim porodicama nisu hteli da govore. Njena majka je ispratila devetogodišnjeg sina s malo hleba u vrećici koju je sama sašila kad je odveden iz dečjeg geta da bi bio ubijen 4. septembra 1942; njen tadašnji muž je ubijen kasnije. Paulin otac, njegova prva žena i četvoro dece – od 10 do 15 godina – premešteni su u Aušvic kad je likvidiran geto u Lođu, u avgustu 1944. Samo on je preživeo, a nema podataka o tome kad je ubijen ostatak njegove porodice: „smatraju se ubijenima“, to je sve što kaže baza podataka Jad Vašema. U tom trenutku, 1944, Nemci su ubijali i spaljivali po 10.000 ljudi na dan i počeli su da se pojavljuju propusti u evidentiranju. Upitao sam Paulu da li su njeni roditelji dobili ikakve reparacije. Jesu; osnov: oštećeno zdravlje. Procenjeno je da je on invalid 40%, a ona 30%, što je bila donja granica za obeštećenje. Njihovo pravo moralo je svake godine da bude iznova potvrđivano kod nemačkog lekara.

Fondacija za sećanje, odgovornost i budućnost nije toliko bila deo rada na prošlosti koliko pokušaj da se zaštiti brend – ono što rade kompanije kad se suoče s neprijatnim incidentom koji im može naneti štetu. Fondacija je osnovana, rekao je Gerhard Schröder, da bi se zaustavila „kampanja protiv nemačke industrije i naše zemlje“. Takvo upravljanje istorijskim sećanjem dugo je bilo aspekt meke moći Nemačke. Osamdesetih godina vlada Helmuta Kohla je plan za američki Muzej holokausta u Vašingtonu protumačila kao „antinemačku poruku” i pretnju savezništvu dveju zemalja. Ponudila je 50 miliona dolara za postavljanje izložbe o nemačkom otporu i stradanju tokom rata i o posleratnom demokratskom oporavku zemlje. Ponuda je odbijena. Teško je zamisliti da bi Amerika primenila istu vrstu logike u odnosima s javnošću na sopstvenu istoriju: Ta-Nehisi Coates je tvrdio da Sjedinjene Države smatraju da bi plaćanje za ropstvo unizilo „američko nasleđe, istoriju i ugled u svetu“.

Besmislenost korišćenja sporazuma o ropskom i prisilnom radu kao moralnog primera ili praktične pouke za Sjedinjene Države postaje očigledna kad ispitamo stope obeštećenja u Nemačkoj: prisilni radnici dobili su jednokratno najviše 2.500 dolara; ropski radnici koji su preživeli najmanje šest meseci dobili su najviše 7.500 dolara. Podnošenjem individualnih zahteva bavila se vojska advokata. Imam prijatelja koji je s 9 godina preživeo više selekcija i 12. juna 1943. umakao od opšte likvidacije u poljskom getu Bžežame, danas na teritoriji Ukrajine. Gotovo iz šale, prijavio se za reparacije u novom ciklusu raspodele. Posle dužih pregovora donet je zaključak da je ono što je radio – švercovanje hrane u geto u zamenu za carističke novčiće i prstenje – bio prisilni rad. Njemu novac nije bio potreban. Ali hiljadama ljudi koji su preživeli holokaust i ropski rad i te kako je bio, te je isplaćivanje reparacija toj novoj klasi žrtava nesumnjivo dobra stvar.

Ali primer Nemačke – administrativno i pravno složen program kompenzacije za konkretne nepravde tokom 12 godina protiv pravno definisanih žrtava kao deo šireg projekta ne samo suočavanja s prošlošću već i vršenja globalne meke moći – može samo uneti zabunu u američku debatu o tome kako bi trebalo da izgleda obeštećenje za 400 godina bezbrojnih nepravdi. Svaka uporedna istorija iskupljenja mora se baviti nesamerljivim vremenskim rasponima. Nezamislivo dug za one koji su ga doživeli, holokaust, kalendarski gledano, zapravo nije dugo trajao. Šest godina prema klasifikaciji Kongresne biblioteke i većine evropskih biblioteka (Holokaust, jevrejski, 1939-45); 12 godina po mišljenju Nacionalne biblioteke Izraela (Holokaust, 1933-45).

Godine 1933. i 1945. su granice onog što je Goebbels nazvao nacionalsocijalistička revolucija – koja se može „uporediti samo sa drugim velikim događajima u ljudskoj istoriji“. Radikalno antiprosvetiteljska, ona je imala cilj da „izbriše 1789. godinu iz ljudske istorije“. Užasna i po ciljevima i po posledicama, posle Sumraka bogova bila je sramna za Nemce: išli su za vođom koji ih je ostavio s krvlju miliona ljudi na njihovim rukama i zemljom u ruševinama. Na toj prošlosti se moralo raditi – zadatak koji može trajati zauvek. Ta prošlost je bila sramna čak i za one koji nisu sledili vođu: bilo je sramota biti Nemac. „Kako se to dogodilo?“, morali su da se zapitaju. Ko je bio odgovoran, gde je istorija krenula naopako, šta posle toga znači biti Nemac? Generacija koja je stasala pod nacionalsocijalizmom nije imala iste odgovore kao njihova deca: generacija 60-ih godina prošlog veka naterala je svoje roditelje i praroditelje da se osećaju krivima za prošlost. Njihova deca i unuci imaju svoje, opet drukčije odgovore. Ali zločini kojih se Nemačka seća i za koje se iskupljuje predstavljaju mali deo njene nacionalne istorije. Nacistički period je kratak i jasno ograničen. Obrisi nemačkog iskupljenja polako postaju jasni: priznaj greh i pokaj se; obešteti koliko je moguće; i zakuni se: nikad više.

***

Suočavanje s prošlošću u Sjedinjenim Državama je različito iz aspekta vremena. Tu je reč o celoj nacionalnoj prošlosti: prošlo je više od 400 godina otkad su afrički robovi došli na ove obale, a više od 150 otkad su 13. amandmanom postali punopravni građani; gotovo 60 otkad se najdugovečniji, pravno utemeljeni rasistički režim u svetskoj istoriji završio donošenjem novih zakona i sudskim odlukama 60-ih godina prošlog veka. Ta prošlost ne traži od nas, kao u nemačkom slučaju, da objasnimo zašto smo podlegli nakaznoj ideologiji, već zašto je bilo tako teško uraditi ono čemu se nadao Lincoln u Getisburgu: ponovo se posvetiti stavu da su ljudi stvoreni jednaki i postići dogovor o njegovom značenju.

Velika je razlika između 10 godina i 4 veka. Na toj vremenskoj skali poređenje je zaludan posao. Prisustvo ili odsustvo potomaka žrtava takođe ima veliki značaj u uporednoj emocionalnoj istoriji iskupljenja. Nemačko javno sećanje na Jevreje koji su nekad živeli među njima je elegično: misli o nekadašnjim ljudima i nekadašnjim vremenima. Spomenik ubijenim Jevrejima Evrope u centru Berlina ima oblik monumentalnog groblja. Veoma posećeni Jevrejski muzej u gradu dokumentuje izgubljeni narod, istrebljenu civilizaciju. Njegovo jezgro „Dva milenijuma nemačke jevrejske istorije“ postavio je tim koji je zaslužan i za Muzej Maora u Ouklandu – specijalisti za portretisanje istorije marginalizovanih i ocrnjenih grupa. (Planira se nova postavka koja će, kažu, dati više prostora jevrejskoj sadašnjosti.)

U Nemačkoj, naravno, ima još Jevreja: izbeglice iz bivšeg Sovjetskog Saveza, više hiljada mladih Izraelaca koji su napustili domovinu i došli u Berlin. Tu su i potomci nekoliko desetina hiljada Jevreja koji su preživeli holokaust u Nemačkoj, koji su se vratili iz drugih zemalja ili su oslobođeni iz logora za raseljena lica. Ali nemačka jevrejska epoha započela je dolaskom Mosesa Mendelssohna u Berlin 1743. i završila se Hitlerovim dolaskom na vlast 30. januara 1933. Ili, tačnije, ona je postala kultura u dijaspori. Ja sam među poslednjim živim svedocima te istorije, dete roditelja koji su bili duboko vezani za Nemačku, ali čija ljubav nije bila uzvraćena. U tom smislu nemački Jevreji su duhovi povratnici. Holokaust je uništio njihov svet i oni su za njim žalili. Kao što žale i Nemci.

Za razliku od Jevrejskog muzeja, vašingtonski Nacionalni muzej afroameričke istorije i kulture, otvoren 2016, beleži prošlost koja je još prisutna. On priča priče ne samo o afroameričkom iskustvu u Sjedinjenim Državama već i o sadašnjim odnosima između Amerikanaca mnogih etniciteta i više od 40 miliona njihovih zemljaka. „Mi“ koji radimo na prošlosti i „oni“ kojima je učinjena nepravda dele sadašnjost kao i dugu prepletenu prošlost. Iskupiti se za istoriju mrtvih je zadatak drukčijeg reda. Ako nešto treba da naučimo od Nemaca i napravimo bolji narativ za Sjedinjene Države, moramo biti načisto s tim ko je konstituisao „mi“ i šta za nas znači „Amerikanci“. Ponavljam, kad vratimo ćoškove i uglove, mogućnost uporedne istorije iskupljenja nestaje. Ako bismo mogli da tačno ispričamo i razumemo narativ o građanskom ratu, kaže Neiman, to bi značilo da smo nešto naučili od Nemaca. „Vrlo jednostavne istine, poput činjenice da se građanski rat vodio zbog ropstva moraju se uvek iznova potvrđivati“, kaže ona. Jug se borio da bi odbranio zločinački sistem; Sever se borio za Istinu. Isto tako, neprestano moramo ponavljati da je robovlasništvo zamenjeno „pokoravanjem koje je nametnuo zakon“ – to jest rasnom segregacijom. Jug nije izvukao pouku iz svog poraza od Severa 1865. onako kako su to učinili Nemci kad su bili poraženi od saveznika 1945.

Ako „istina“ o građanskom ratu još nije utvrđena, za to ne treba kriviti nedovoljno zalaganje istoričara i nastavnika. Posle objavljivanja ključnih tekstova o modernoj istoriji ropstva, Od ropstva do slobode (From slavery to freedom, 1947) Johna Hopea Franklina i Čudnovata institucija (The peculiar institution, 1956), ni u jednoj ozbiljnoj istorijskoj knjizi nije izneto tvrđenje da je ropstvo bilo dobroćudna paternalistička institucija. Niko nije tvrdio da je ono bilo išta drugo do ogromna moralna mrlja na američkoj savesti. Stanovište da se građanski rat vodio zbog južnjačkih strahova od jačanja Severa i zbog prava država mrtvo je i pokopano. Tačno je da rat nije počeo da ukida ropstvo i da nije bilo mnogo onih koji su očekivali da će to biti njegov rezultat. Kao što je rekao Lincoln u svom drugom inauguracijskom govoru 1865, odmah po završetku građanskog rata, nijedna strana „nije očekivala da će uzrok sukoba“ – ropstvo – „prestati čim se završi rat ili čak pre toga“. Ali opšte mesto je bilo, nastavio je on, da je „ropstvo zasnovano na moćnim interesima“ i da su „svi znali da su ti interesi na neki način uzrok rata“.

Neiman pominje takozvanu Školu Dunning, koja je dobila ime po Williamu Dunningu, profesoru na Kolumbiji početkom 20. veka, koji je sa svojim sledbenicima, tokom Rekonstrukcije, nipodaštavao nastojanja da se ustanove građanska i ekonomska prava bivših robova (40 jutara i mazga) i davao intelektualni legitimitet onima koji su stvorili i održavali segregaciju. Ali Škola Dunning je izgubila uticaj do kraja 30-ih godina 20. veka i otad su hiljade istorijskih knjiga i desetine hiljada članaka govorili „prostu istinu“ o građanskom ratu i Rekonstrukciji. Mnoge od tih knjiga dospele su na listu bestselera i bile nagrađene. Na njima su se temeljili srednjoškolski i fakultetski udžbenici tokom 50 godina. Nije jasno šta bi se još moglo uraditi na tom frontu.

Problematično je tvrditi da su 750.000 običnih vojnika Konfederacije, na koje čuvaju sećanje spomenici ispred većnica na Jugu, borili da bi očuvali zločinački sistem, iako su objektivno baš to radili. Sličan problem postoji i u nemačkom slučaju. Nesumnjivo je pokazano da je Wehrmacht učestvovao u masovnim ubistvima, ali imena nemačkih vojnika i dalje se nalaze na spomenicima širom zemlje. Mnogo vojnici se ne bore zato što su privrženi određenoj ideji, već zato što moraju.

Tu je i neprijatna istina da većinu najprimitivnijih strahova bele rasističke imaginacije nisu osećali samo branioci ropstva. Henry A. Wise, član Kongresa s Juga i budući general Konfederacije, nazvao je Johna Quincyja Adamsa „najoštrijim i najoštroumnijim, najnepokolebljivijim neprijateljem južnjačkog ropstva koji je ikad postojao“. Adams bi uvek potpisao stanovište da su „svi ljudi rođeni jednaki“ – ali, kao što je nedavno pokazao James Shapiro u knjizi Šekspir u podeljenoj Americi (Shakespeare in a divided America) i on je smatrao da je Dezdemonino „ljubavisanje sa Othellom odvratno“ i da je njena strast prema njemu „neprirodna samo i isključivo zbog njegove boje“. Bilo bi zgodno kad bi takvi stavovi bili zastranjivanje, kad bi ih zastupale samo južnjačke bande koje su linčovale i ubijale crnce zato što su navodno silovali bele žene. Ali nije tako. Samo 9 država nikad nije imalo zakone protiv miscegenacije; 14 ih je ukinulo između 1948. i 1967; 16 ih je zadržalo do 1967, kad ih je Vrhovni sud Sjedinjenih Država oborio u slučaju Loving protiv Virdžinije. Taj deo naše prošlosti ne možemo prevladati boljim tumačenjem Građanskog rata. Godine 1967. u Sjedinjenim Državama je bilo samo 3 odsto brakova između ljudi različitih rasa ili etničkog porekla; za razliku od toga, u godini kad je Hitler došao na vlast bilo je 33 odsto brakova između nemačkih Jevreja i nejevreja. Nirnberški zakoni su bili na snazi 10 godina, njihov američki ekvivalent je trajao vekovima.

Pokušaj Nemačke da se suoči sa svojom prošlošću utemeljen je u njenom teškom porazu u Drugom svetskom ratu. I Jug je poražen u ratu. Ali on je pobedio u miru, što je posledica njegovog zalaganja, s jedne strane, i popustljivosti i ravnodušnosti ostatka zemlje s druge. Njegova pobeda je postala jasna 1896, kad je Vrhovni sud doneo odluku „razdvojeni ali jednaki“, u slučaju Plessy protiv Fergusona, kojim je podržana rasna segregacija. Pobeda Juga je bila očigledna i u govoru Woodrowa Wilsona na skupu veterana povodom 50. godišnjice bitke kod Getisburga. Wilson ništa nije rekao o ropstvu niti o jačanju segregacije, već je govorio o jedinstvu: „Braćo i drugovi po oružju, velikodušni prijatelji, ne više neprijatelji pošto su naše bitke davno prošle i naša svađa je zaboravljena“. U publici nije bilo crne braće.

Pobedi Juga nije se suprotstavio navodno pobednički ali – u pitanju rasizma – kolaboracionistički Sever. Turisti koji razgledaju dvoranu starog Vrhovnog suda u američkom Kapitolu još prolaze pored biste predsednika Vrhovnog suda Rogera Taneya, autora čuvene presude u slučaju Dred Scott protiv Sandforda iz 1857, koji je smatrao da crnci ne mogu biti američki građani pošto su uvek bili „smatrani za bića nižeg reda i sasvim je neprikladno njihovo povezivanje s belom rasom… i u toj meri su inferiorni, da nisu imali prava koja je belac morao da poštuje“. U kripti Kapitola stoji statua Johna Calhouna, sjajnog branioca interesa Juga i autora doktrine o poništivosti, koja je postala kamen temeljac južnjačke odbrane ropstva: po toj doktrini država ima pravo da poništi svaki federalni zakon koji smatra neustavnim. Godine 1932. jedan koledž na Jejlu nazvan je po njemu i nije promenio ime sve do 2017.

Za razliku od Nemaca, na koje je s mnogih strana vršen pritisak da rade na svojoj nacističkoj prošlosti, Amerikanci, uz nekoliko izuzetaka – crnačke organizacije, Komunistička partija, neki sindikati, neke liberalne verske grupe – nisu bili pod pritiskom. U prvoj polovini 20. veka, u Sjedinjenim Državama nijedan socijalni zakon nije donet bez saglasnosti južnih demokrata, koji su se starali da novi zakoni ne sadrže ništa što bi poremetilo rasni poredak Juga – a zapravo ni ostatka zemlje. U tim godinama „afirmativna akcija je bila bela“, kao što je rekao Ira Katznelson. Domaća posluga – uglavnom crna – nije dobijala socijalnu pomoć, kao ni poljoprivredni radnici, koji su na Jugu gotovo svi bili crnci. Federalna stambena uprava dopuštala je bankama da odbiju hipoteku ljudima koji su živeli u pretežno crnim četvrtima; ta politika – poznata pod imenom redlining – imala je posebno štetne posledice u severnim gradovima. Sprovođenje Zakona o vojnim veteranima prepušteno je lokalnoj administraciji, što je sitnim rasističkim birokratima pružilo priliku da vrše diskriminaciju.

Suočavanje s prošlošću bilo bi lakše kad bi Amerikanci uspeli da etiketiraju neki poseban period ili odluke kao paradigmatični zločin zločinačkog režima. Tad bi mogle da se podele kompenzacije za tadašnja zla i mogli bismo mirno da počnemo ispočetka. Ali u Sjedinjenim Državama postoji duboko ukorenjeni rasizam koji se ne može umanjiti boljim razumevanjem istorije građanskog rata – šta god to značilo – ili rušenjem spomenika Robertu E. Leeju širom Juga. Autoput 66, najpoznatiji put Amerike, dug bezmalo 4.000 kilometara, prolazi kroz samo jednu državu nekadašnje Konfederacije – Teksas. Ipak, u prvom izdanju Zelene knjige za crne motocikliste iz 1936. godine navodi se da svaki drugi od 89 okruga duž puta spada u „gradove zalaska sunca“, gde crnci nisu bezbedni kad padne mrak. Godine 1950. u toj kategoriji i dalje je bilo 35% od 89 okruga. Na jednoj razglednici iz 40-ih godina 20. veka Royce Café iz Edmonda u Oklahomi oglašava se ovako: „Od svitanja do sumraka smo s vama“. A uokvireni tekst glasi:

EDMOND
„Dobro mesto za život“
6.000 građana
Nema crnaca

Čini se da je preterano zamišljati da bi nam poređenje ropstva s holokaustom moglo pomoći da izađemo na kraj sa kapilarnom sveprisutnošću američkog rasizma.

***

Neiman misli da se bivša Istočna Nemačka „bolje obračunala s nacističkom prošlošću nego što je to uradila Zapadna“. Zapadna Nemačka, ističe ona, setila se da 8. maj 1945. – datum bezuslovne predaje Nemačke – proglasi danom oslobođenja tek 80-ih godina 20. veka; u Istočnoj Nemačkoj taj dan je bio državni praznik od 1950. To, međutim, ima manje veze s prevladavanjem prošlosti a više sa sovjetskim gospodarima Istočne Nemačke. Staljin je istočnonemačke građane – okorela čudovišta u vreme sovjetske ratne propagande – pretvorio u uglavnom nedužan narod koji je, čim ga je Crvena armija oslobodila, spremno pohrlio u bratski savez sa svojim komunističkim bivšim neprijateljima. U tom narativu veliko nacističko zlo bio je fašizam, a ne holokaust. Jevreji su ubrajani u njegove mnoge žrtve, ali nisu igrali značajnu ulogu u suočavanju Istočne Nemačke s prošlošću ili u njenom nacionalnom preporodu.

Bilo je nekoliko Jevreja među približno 250 nemačkih komunista koji su preživeli i nacističko proganjanje i Staljinove čistke i koji su vraćeni iz Sovjetskog Saveza da bi preuzeli vođstvo nad Istočnom Nemačkom. Neki istaknuti nemački pisci vratili su se iz izgnanstva u drugim zemljama – među ostalima, Arnol Zweig i Anna Seghers, mada ona nije želela da bude identifikovana kao Jevrejka. Oko 3.500 Jevreja preživelo je rat u skrovištima i ostalo je u zemlji zbog političke posvećenosti izgradnji socijalističke Nemačke. Ali između staljinističkih antisemitskih kampanja iz ranih 50-ih i antisemitske antikapitalističke retorike same Istočne Nemačke, njihove nade su bile brzo razvejane. Dve hiljade ih je otišlo na Zapad; 400 u jednoj noći. Do 80-ih godina ostalo ih je samo nekoliko stotina. U Istočnoj Nemačkoj, kao i na svim drugim mestima, reparacije su zavisile od toga koga su ljudi na vlasti priznali kao oštećenog. U NDR-u one su davane gotovo isključivo ljudima koji su pod nacistima trpeli političko proganjanje. Četrdeset godina jalovog pregovaranja Konferencije odštetnih zahteva nije dovelo ni do čega. Tek posle ponovnog ujedinjenja Nemačke, 1990. godine, konačno su priznati zahtevi Jevreja iz bivše Istočne Nemačke.

Jedno od omiljenih spomeničkih mesta Susan Neiman u Berlinu je „dirljivi spomenik Crvenoj armiji u Treptovu“, podignut po Staljinovom naređenju 1949. godine. Nad poslednjim počivalištem nekoliko hiljada sovjetskih vojnika uzdiže se 12 metara visoka statua sovjetskog vojnika koji je spustio mač da bi spasao dete, koje sad drži levom rukom. „Ponekad zločinci mogu da kažu istinu“, piše Neiman. U priči koju nam spomenik kazuje jedna važna činjenica je tačna: Hitler je poražen dobrim delom zahvaljujući sovjetskom oružju. Ali holokaust je odsutan uz verzije prošlosti koja se obrađuje u parku Treptover. Može se braniti viđenje fašizma koje je nudila Treća internacionala, baš kao što se može tvrditi da je ropstvo bilo posebna vrsta ekonomske eksploatacije, koja možda nije bila gora od kapitalističke eksploatacije radničke klase u 19. veku – mada taj argument najverovatnije ne bi prihvatili oni koji, poput Susan Neimen, žele da učimo od Nemaca. A vredi razmisliti i o amneziji koju izazivaju spomen parkovi poput Treptovera. Vojnici Crvene armije su silovali oko dva miliona Nemica pri kraju rata. Malo je žena koje su prisustvovale proslavi predaje Nemačke 8. maja 1945, a izbegle su tu sudbinu, ali one nisu imale glas. O njihovoj prošlosti se neće govoriti još pola veka.

Spomenik u parku Treptover ima izvesnu relevantnost za američki slučaj: pokazuje nam da spomenici mogu menjati značenje. Sećanja na 8. maj kao državni praznik brzo su izbledela posle ujedinjenja. Džinovski vojnik koji stoji nad mrtvim Sovjetom polako je podlegao sudbini mnogih statua koje su postale golubija gnezda. Ljudi piknikuju u parku oko njega; turisti dolaze da uživaju u nostalgiji za Istokom. Neki meštani se još okupljaju 8. maja da se prisete nekadašnje verzije priče. Ali spomenik je uglavnom postao mesto baštine koje evocira prošlu verziju istorije. A onda je, poput spomenika iz građanskog rata, najednom ponovo oživeo. Početkom 2015. Noćni vukovi – nacionalistička, antifeministička, antizapadna, antihomoseksualna ruska motociklistička banda, koju je navodno osnovao Kremlj, počela je tu da se okuplja na dan pobede, 9. maja. Videćemo šta će se dalje događati s njegovim značenjem.

NDR, piše Neiman, pretvorila je najveće koncentracione logore na svojoj teritoriji u spomen parkove pre nego što je to učinila Zapadna Nemačka, ali ne zato da bi radila na onoj verziji prošlosti koja daje istaknuto mesto holokaustu. Priče ispričane u Buhenvaldu, Zahsenhauzenu i Ravensbriku mogle su podržavati zvanični narativ NDR-a bez mnogo potrebe za mitotvorstvom. Ni u jednom od tih logora Jevreji nisu bili većina. Između 11.000 i 18.000 sovjetskih zatvorenika ubijeno je na strelištu u Zahsenhauzenu; u ženskom logoru Ravensbrik većina zatvorenica bile su Poljakinje; Buhenvald je bio mesto mučeništva za vođstvo Komunističke partije Vajmarske Nemačke. Oko 11.000 od približno 56.000 ljudi koje su esesovci ubili tokom 8 godina u Buhenvaldu bili su Jevreji, a otprilike toliko ih je ubijano dnevno 1942. kad je Treblinka radila punom parom ili u Aušvicu u leto 1944. Logori u Istočnoj Nemačkoj (kao uostalom i u Zapadnoj) imali su malu ulogu u ubijanju 6 miliona Jevreja iako su bili deo paralelne priče o političkoj i društvenoj represiji i surovoj eksploataciji onih koji su smatrani pripadnicima nižih rasa i nepoželjnih građana.

Bivša NDR bila je podvrgnuta drugom suočavanju sa sopstvenom prošlošću posle ponovnog ujedinjenja: i to bi trebalo da nas navede da se zamislimo. Bivša Zapadna Nemačka izvršila je čistku među državnim činovnicima, na univerzitetima i u umetničkim institucijama Istočne Nemačke s revnošću koja je daleko prevazilazila njena nastojanja da se reši nekadašnjih nacista. A onda je Bundestag 2003. odlučio, uprkos glasnim protestima s bivšeg Istoka, da sruši Palatu republike u kojoj je bio smešten parlament NDR-a i zameni je rekonstrukcijom gradske većnice, koja je bila teško oštećena za vreme rata i srušena 1950. Činjenica da je ta većnica bila sedište pruskih monarha, među ostalima Fridriha Velikog, čija je sablasna slika lebdela iznad firerove na mnogim propagandnim plakatima, bila je ignorisana, kao i dugotrajna povezanost tog zdanja s pruskim militarizmom. Rekonstruisana carska palata postaće sedište Humboltovog foruma, koji će biti napunjen, kao što biva s takvim muzejima, plenom imperije. I tu možemo nešto da naučimo od Nemačke: da prošlost predstavljena spomenicima može zaista biti prošlost, ali istovremeno i deo budućnosti.

Nemačka nikad nije imala spomenike liderima Trećeg rajha niti statue uporedive sa statuama Johnnyja Reba (vojnika Konfederacije) na Jugu. Uopšte, u Zapadnoj Evropi nema mnogo spomenika vojnicima iz Drugog svetskog rata. U Nemačkoj, kao i drugde, imena poginulih vojnika bila su dodata sveprisutnim spomenicima junacima Velikog rata, podignutim uglavnom 20-ih i 30-ih godina 20. veka, a neki nemački spomenici podignuti u drugoj polovini 30-ih godina 20. veka, u prepoznatljivom nacističkom stilu, još postoje, i oni sa imenima dodatim posle 1945.

Nemačke vlasti, za razliku od američkih, imaju zakonski osnov da regulišu šta se može reći i učiniti u politički osetljivim spomeničkim kompleksima. Godine 1981, 2.500 ljudi pojavilo se na grobu admirala Karla Dönitza, Hitlerovog naslednika na čelu države, koji je u Nirnbergu bio optužen za ratne zločine. Tadašnjim i bivšim članovima oružanih snaga bilo je dopušteno da polože vence, ali ne u uniformi i, naravno, bez nacističkih obeležja. U Sjedinjenim Državama Prvi amandman štiti pravo slobode govora i mirnog okupljanja. Godine 2017. gradonačelnik Šarlotsvila pokušao je da zaustavi skup Ujedinite desnicu u blizini spomenika Leeju, koji je trebalo da bude uklonjen; smatrao je da skup treba premestiti u obližnji park, gde bi bilo moguće razdvojiti demonstrante i kontrademonstrante. Ali čak ni argumenti neutralnog sadržaja – brige zbog velike gomile učesnika – nisu prošli na sudu, koji je smatrao da je odluka grada da premesti skup zasnovana na sadržaju govora belih suprematista. Skup je održan kod spomenika i jedna žena je bila ubijena kad se beli suprematista zaleteo automobilom u gomilu kontrademonstranata.

***

Da bi spomenici Sjedinjenih Država označavali ne živu prošlost, već prošlost koja je zaista prošlost, da ne bi značili ono što su nekad značili, SAD bi morala da ukloni ogroman spomenički krajolik građen tokom više od pola veka. Jedna mogućnost je da se spomenici unište; druga je da se stave u muzej; treća je da se pretvore u muzejske eksponate i ostanu tu gde jesu, ali da, poput relikvija i krstova u muzejima, izgube svoje prvobitno značenje.

Ponovimo to – ćoškovi i uglovi su važni. Nemačka ne mora da preimenuje svaku ulicu koja nosi Bismarckovo ime niti da ruši statue Gvozdenog kancelara ili cara Wilhelma da bi diskreditovala militantni nacionalizam pruskog militarizma. Totalni poraz 1945. godine i geopolitičke posledice rata gurnule su Drugi rajh u istoriju i njegove spomenike pretvorile u nasleđe. (Istina je da je Nemačka nedavno bila pod pritiskom da se suoči sa svojom kolonijalnom prošlošću. U Minhenu je postojala ulica Trotha – Trotha Strasse – nazvana po generalu koji je nadgledao genocid nad najmanje 75.000 pripadnika narodâ Herero i Nama (danas u Namibiji), između 1904. i 1908. godine. Vek kasnije, jedan član nemačke vlade se izvinio Namibiji za ubistva, ali je odbio reparacije. Svi ljudski ostaci koji su dospeli na nemačke univerzitete vraćeni su u Namibiju. Godine 2006. minhenska ulica je promenila ime i danas se zove Herero Strasse.)

Neiman sugeriše da ideologiju južnjačke nostalgije treba gledati – i odbaciti – na isti način kao ubilački etnonacionalizam nacista. Spomenici podignuti u njeno ime onda bi postali beznačajni. Ali to se ne može uraditi. Njena istorija je odveć duga i zapletena. Pojam poražene ideje ima svoje poreklo na predratnom Jugu, gde su romani Waltera Scotta postojali u svakom pismenom domaćinstvu. Jefferson Davis, predsednik država Konfederacije u vreme rata, otišao je na hodočašće u Koloden 4 godine posle poraza. Takvo razmišljanje je cvetalo u narednim decenijama, kad je u imaginaciji svojih elita Jug postao nešto kao Škotska za jakobince, koji su se borili za časnu ideju i izgubili. Sa usponom segregacije (John Crow lows), poražena ideja je povezivana s nostalgičnom odbranom ropstva i sistema plantaža: blagotvorna, otmena i predkapitalistička. Tridesetih godina 20. veka činilo se da ona postaje ideološki ekvivalent statusa svedenog na golubarnik. Usred procesa registracije birača u Atlanti, Martin Luther King Stariji dozvolio je baptističkom crkvenom horu Ebenezer, čiji su se članovi obukli kao kućni robovi, da peva na balu kojim se proslavljala premijera filma Prohujalo s vihorom. Njegov desetogodišnji sin bio je obučen kao mali crni rob. Kinga su kritikovali drugi baptistički sveštenici, ali ne zato što se činilo da podržava poraženu ideju: smatrali su da nije trebalo podržati segregaciju u publici. Šezdesetih godina 20. veka, poraženoj ideji su udahnuli život segregacionisti, koji su tvrdili da je to „odbrana našeg načina života“. Ta ideja sad nema nikakav kredibilitet u akademskoj i popularnoj istoriji, kao ni u školskim udžbenicima, ali razni Dylanni Roofi na svetu, sa svojim zastavama Konfederacije, ne mare za to. Njih revizionizam ne dotiče.

Možda će rušenje spomenika pomoći Sjedinjenim Državama da prevladaju vekove rasizma. Ali spomenika ima na hiljade. Neki koji su najotvorenije uvredljivi već su uklonjeni; drugi dremaju na svom mestu. Samo neka nastave da spavaju. Ako statue nestanu, beli suprematisti će naći druga mesta za svoja okupljanja. Postoje dve alternative uklanjanju spomenika koje obećavaju. Jedna je stvaranje pluralističkih krajolika koji podražavaju efekat muzeja, to jest jasno stavljaju do znanja da je reč o davnoj prošlost. Statua Jeffersona Davisa koja gleda sa Državnog Kapitola Alabame i vidi, na levoj strani, Memorijalnu fontanu građanskih prava umetnice Maye Lin („Nego neka pravda teče kao voda a pravdoljubivost kao silan potok“), a na desnoj nacionalni podsetnik na linčovanje, nije ista ona statua koja je tu stajala kad je segregacionista George Wallace bio guverner Alabame. Table sa ublaženom verzijom Montgomeryjeve uloge u Konfederaciji ne mogu se čitati kao nekad jer sad pored njih stoje table Inicijative za jednaku pravdu, na kojima je opisano kako je funkcionisalo tržište robova. Statue Leeja i Jacksona na Aveniji spomenika u Ričmondu, u Virdžiniji, više nisu ono što su bile jer je 1996. veliki crni teniser Arthur Ashe, izmršaveo od side, zauzeo mesto pored njih. A prošle godine mu se pridružila – tri bloka prema zapadu, ispred Muzeja umetnosti – statua Kehindea Wileya Ratne glasine: ogromni bronzani konjanik sa dredovima i kapuljačom. Iako je, možda, novo društvo u kom su se našli generali Konfederacije dovoljno promenilo okvir istorije koju su oni predstavljali, gradonačelnik Ričmonda je 3. juna objavio da će statue Leeja i Jacksona biti uklonjene. Statua Rose Parks u Nacionalnoj dvorani statua u Kapitolu na sličan način menja okvir u kom su tu predstavljeni mnogi istaknute ljudi Konfederacije i branioci segregacije; doduše, i mnoge od tih statua su zamenjene.

Čak i najveći bareljef na svetu – na Kamenoj planini pored Atlante, na kom su prikazani Lee, Jackson i Davis – ulazio je u muzejski modus i iz njega izlazio. Rad na njemu je započeo ranih 20-ih godina 20. veka, na kraju velike poplave konfederalističkih spomenika. Onda je rad bio obustavljen tokom tri decenije, sve dok slučaj Brown protiv Obrazovnog odbora nije podstakao zakonodavstvo države Džordžije da 1958. kupi to mesto, dovrši spomenik i posveti ga onima koji se opiru integraciji. Spomenik je završen 1972. godine, ali je početkom 21. veka izgubio svoj osnov: crne i bele porodice piknikuju u velikom parku ispod njega ne misleći mnogo na njegovo poreklo. Nakon pucnjave Dylanna Roofa u čarlstonskoj crkvi 2015, predloženo je da se reljef izbriše peščanim mlazom. Ipak, dve godine pre toga, 2013, na Kamenoj planini održana je svečanost na kojoj je zvonima obeležena 50-ogodišnjica govora u kom je Martin Luther King, rodom iz Atlante, izrekao čuvene reči „I have a dream“ (Imam san) i pomenuo Kamenu planinu: „Nek sloboda odzvanja s kamene planine u Džordžiji“. Mike Thurmond, glavni nosilac izvršne vlasti u okrugu u kom se nalazi spomenik, predložio je da zvona trajno ostanu na vrhu planine. O tome se još raspravlja, ali i ova priča pokazuje da postoje načini da se izvrši detoksikacija spomenika i da se njegova istorija preradi bez pribegavanja dinamitu.

Drugi pristup, sličniji nemačkim nastojanjima, jeste da se gradi ispočetka umesto da se uništava. Sada se na Nacionalnom parku u Vašingtonu nalaze dva upečatljiva spomenika: spomenik Martinu Lutheru Kingu i Nacionalni muzej afroameričke istorije i kulture. Širom zemlje se obnavljaju mnoga afroamerička groblja – među najpoznatijima je Nacionalni spomenik afričko groblje na Menhetnu. Mnoga mesta na kojima se odigralo najstrašnije rasno nasilje dobila su novi lik: na mestu nereda u Talsi sad se nalazi park pomirenja John Hope Franklin, nazvan po velikom afroameričkom istoričaru koji je odrastao u tom gradu; spomenik i spomen park u Vilmingtonu, u Severnoj Karolini, otvoren 2008, čuva sećanje na 1898, kad su belci nasilno zbacili izabranu gradsku upravu u kojoj su bili zastupljeni crnci i proterali crno stanovništvo. Na jednom od panela piše: „Spomenik stoji ovde, na obali ove reke kao dokaz da je ova zajednica, sto godina kasnije, nastojala da prizna nepravde prošlosti i da zajednički krene napred, ka društvu koje je pravednije i inkluzivnije za sve svoje građane“.

U manjim razmerama, lokalni istorijski muzej u Edmondu, u Oklahomi, trebalo bi da ispriča priču o rasističkoj razglednici na kojoj se objavljuje da „nema crnaca“, umesto što kaže samo to da je Rojs Kafe bio poznat po svom vrućem Doktoru Peperu. Znak koji je postavio Istorijski i muzejski savet Pensilvanije na ulasku u Levitaun kaže da je to „važan korak u razvoju prigradskog stanovanja u Sjedinjenim Državama“. Bilo bi dobro dodati još jednu tablu na kojoj bi pisalo: „Godine 1957. ovde su 9 dana trajali neredi čiji je cilj bio izbacivanje prvih useljenih crnih porodica“. Ipak, postoji napredak. Otvoreno rasistički znaci su uklonjeni; služba Nacionalnog parka radila je sa Organizacijom američkih istoričara na novom tumačenju rase i ropstva na svom terenu; civilno društvo je počelo da se suočava s prošlošću.

Natrag ka Nietzcheu: ako prošlosti vratimo ćoškove i uglove, i ako priznamo da se nemački i američki slučaj ne razlikuju samo po nevažnim detaljima, jasno je da kopiranje nemačkog primera neće funkcionisati. Ali obraćanje pažnje na razlike može nam pomoći da shvatimo šta treba činiti. Idealizovana slika nemačkog slučaja i mutna slika Sjedinjenih Država kojima je potreban uzor samo otežavaju posao.

Autor je profesor emeritus istorije na Berkliju. Njegova poslednja knjiga je „Rad mrtvih: Kulturna istorija zemnih ostataka / The work of the dead: A cultural history of mortal remains“.

Thomas Laqueur, London Review of Books, 18.06.2020.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 25.06.2020.

Srodni link: Boston Review – Suočavanje sa prošlošću i demokratija

BLACK LIVES MATTER
REVIZIJA ISTORIJE

________________

  1. Thomas Laqueur je pisao o tome 2018.