Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Vesna Pešić ima utisak da prava ili nekolaborantska (kako smo se izgleda složili da je nazovemo) opozicija čeka da se unutrašnji problem Srbije reši spolja. Unutrašnji problem je, naravno, kriminalni režim. Pod rešenjem spolja podrazumeva se strani pritisak na domaću administraciju u slučaju da pitanje Kosova ostane nerešeno. Ako se to pitanje ipak reši, makar i neformalnim, a praktičnim priznanjem, onda će u drugom koraku režim pasti pod rodoljubivim pritiskom isprovociranih žitelja Srbije iznutra. Povremeno delim ovaj utisak sa Vesnom Pešić.

Ako se opozicija zaista vodi ovom računicom, onda smo u većem problemu nego što je problem tekući kriminalni režim. Taj problem ima više slojeva i čini se da se oni mogu ljuštiti u nedogled, a da se ne dođe do dobrog rešenja, jer ga naprosto nema. Prvo, Kosovo odavno nije više deo Srbije i žitelji Srbije, najveći broj njih, mirno žive sa tim saznanjem. Ako ovaj režim i prizna Kosovo, ne vidim da će to ikoga pokrenuti na akciju, tim pre što je veliki broj ljudi ovde sputan klijentelističkim aranžmanima sa tekućim režimom. Srbija je duboko korumpirana zemlja i sa tim teško da može da se izbori čak i iskreni patriotski zanos.

Ako režim, pak, ne prizna Kosovo, izostaće, verujem, pritisak spolja. Kosovo je lažno pitanje kako god da se gleda, spolja ili iznutra, naprosto zato što je već dobilo odgovor. Kao pitanje, ono se i dalje drži visoko na političkoj agendi kao zgodna manipulativna alatka za skrivanje drugih, daleko pogubnijih procesa. O tome sam nedavno pisao, pa ću sad kratko ponoviti. Sprega između međunarodne i domaće administracije ne stoji na obećanju da će se rešiti Kosovo, nego na golom ekonomskom interesu: ovaj režim se prema klijentima spolja postavio kao makro ili trgovac robljem/žiteljima Srbije.

Mađarska pod Orbanom dobar je primer za jedan takav, dvoličan odnos. Dok neefikasnim kritikama na račun mađarske autokratije EU (slabo) štiti svoj demokratski legitimitet, ekonomske transakcije odvijaju se neometano u oba smera. Jasno je, Orban bi brzo pao, kao i Vučić uostalom, kada bi se ovi finansijski tokovi zaustavili na svom korporativnom izvoru.

I tekućem režimu i klijentima spolja odgovara da se žitelji Srbije drže u lošem ekonomskom položaju. Klijenti dobijaju jeftinu i pokornu radnu snagu, a režim za male pare ucenjive i potkupljive podanike. Tako je domaći režim sintagmi „trka do dna“ pridodao još jedno značenje: nije stvar samo u tome da se cena ljudi u Srbiji maksimalno snizi da bi se time konkurisalo drugim jeftinim/nesrećnim zemljama širom sveta u nadmetanju za investicije. „Trka do dna“ u Srbiji se vodi i na domaćem terenu: u svakom novom krugu režim nastoji da snizi cenu poslušnosti žitelja Srbije.

Ako je sve to tako, onda opozicija loše računa: niti je Kosovo bitno pitanje – kako spolja tako ni unutra; niti bi zalaganje za poboljšanje života ili podizanje nivoa demokratije u Srbiji naišlo na konkretnu podršku spolja. S druge strane, ni Kosovo, što je u redu, ni loš život, što je neshvatljivo, nisu okidači za široku političku mobilizaciju i akciju žitelja Srbije. U velikom broju, baš zato što su egzistencijalno ucenjeni, oni izlaz traže u sklapanju ponižavajućih aranžmana s režimom, a ne u oštrom sukobu sa njim. To je politička jednačina u kojoj je sve poznato, izuzev rešenja.

Ali, sve i da se dogodi čudo i ovaj režim padne sam od sebe („uruši se“, kako se to kolokvijalno kaže) ili ga spolja gurnu da padne, opozicija koja rešenja traži izvan sebe i svog rada biće u lošoj poziciji, sve i ako sticajem čudnih okolnosti dođe na vlast. Bez infrastrukture, aktivista, članova i pristalica, ona će htela-ne htela morati da nasledi i osloni se na temelje – strukturu i ljude – koje je izlio tekući režim. Dugoročno gledano, to znači da se ništa ne menja. Ko to ne može da zamisli, neka se samo osvrne na period 2000-2012. Nije tekući režim banuo niotkuda, zar ne?

Pošto je sve to tako, Vesna Pešić je sasvim u pravu, ne sme se čekati i mora se raditi – na uvećavanju broja članova, na organizaciji, na kapacitetima za izlazak na izbore i njihovu kontrolu, što su onda i kapaciteti za preuzimanje vlasti. Iz toga Pešić dalje zaključuje da je odluka PSG-a dobra. Nebitno je šta ja mislim o tome, ali zarad argumenta, složiću se sa Vesnom Pešić. Šta, dakle, vidimo? PSG jedva da će uspeti da dobaci do potrebnog broja potpisa, ako uopšte dobaci. To dalje znači da je organizacija pokreta slaba, da nema dovoljno članova, da nema kapacitet da kontroliše izbore.

PSG igra na svog predsednika i njegovu zasluženu popularnost, ali ne kao političara nego kao opravdano omiljenog glumca. Možda je to dobar potencijal za izbore, ali je očajan za politiku.

Povrh toga, nije izvesno ni to da su izbori dobra prilika za podizanje stranačkih kapaciteta, kako to sugeriše Pešić. Ne treba ni najmanje sumnjati da su stranke koje su predale liste (isključujući kolaborantsku opoziciju) sve već imale spremljeno za potpise, ako ne i same liste potpisnika, pre raspisivanja izbora. Sa prikupljanjem potpisa kako to radi PSG, taj pokret ne gradi svoje kapacitete nego bolno demonstrira da ih nema. Stranke se grade između izbora, to Vesna Pešić zna mnogo bolje od mene. Stranke koje koriste izbore za podizanje organizacije u stvari ne postoje.

Kako god, čitaocu je do sad već moralo biti jasno da se Pešić i ja gotovo u svemu slažemo. Samo što iz istih procena izvodimo različite zaključke. To je stvar tumačenja i temperamenta. Pešić i ja se, čini mi se, slažemo oko opisa (očajno loših) tekućih prilika, ali drugačije vidimo šta bi bio dobar odgovor na to (loše) stanje. Ali, i tu su razlike zapravo sitne. Jer, i Pešić i ja vidimo sadašnju opoziciju kao stvar u povoju. Kako bi ona dalje trebalo da se razvija, oko toga se jedino nas dvoje ne slažemo. Neslaganje je zapravo tako malo, da bismo ga mirno mogli skloniti u stranu.

Kada se podvuče crta, evo šta imamo: kriminalni režim u punoj (državnoj) snazi; prema opoziciji neprijateljski nastrojeno spoljašnje okruženje; rezignirane žitelje Srbije; stranke bez dovoljno kapaciteta da okupe pristalice i mobilišu ih za političku borbu, te bez dovoljno kapaciteta da u tu borbu uđu kompetentno i organizovano. Da li će se one dalje razvijati od izbora do izbora, kako iz puke nevolje, verujem, predlaže Pešić, ili će raditi kontinuirano sa zacrtanim nekim narednim izborima (nisam siguran da to mogu biti sledeći, iako bi bilo odlično da tako bude) na koje će izaći spremno i odlučno – ostaje da vidimo.

A do tada, pod očajnim režimom, bez jakih stranaka u opoziciji, preostaje nam samo građansko samoorganizovanje. To je mera iz očaja pa su joj i dometi takvi. Bojkot pada unutar tih dometa. Ako još ne možemo da srušimo tekući režim, možemo mu uskratiti pristanak neizlaskom na izbore. I tako najaviti njegovo rušenje.

Peščanik.net, 04.06.2020.

Srodni link: Vesna Pešić – Koliko je visoka zelena grana

BOJKOT IZBORA 2020.

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)