Foto: Ivana Tutunović Karić
Foto: Ivana Tutunović Karić

Rat je počeo na Majdanu. Pre osam godina, krajem februara 2014. godine na glavnom kijevskom trgu Majdan održane su velike demonstracije protiv proruskog predsednika Viktora Janukoviča i za priključenje Ukrajine Evropskoj uniji.

Narandžasta revolucija je urodila plodom ali se Rusija sa tim nikada nije pomirila. Nije žalila ni sredstva ni ljude (ako je finansirala fašiste u Francuskoj, što ne bi u Ukrajini) da ionako ne baš stabilnu državu dodatno destabilizuje: Proevropskog predsednika Petra Porošenka pokušala je da ubije.

To je suština rata koji se ovih dana vodi u Ukrajini. Nije reč samo o tome da se Ukrajini zabrani – što je inače pravo svake suverene zemlje – da se učlanjuje u organizacije i saveze kakve želi, pa i u NATO. Rusija se oštro suprotstavlja i članstvu Ukrajine u Evropskoj uniji. Jer, u tome vidi gubitak teritorije u tom ratu civilizacija – Evropske unije, sa jedne, i Ruskog sveta, sa druge strane. Ukrajina je i htela da uđe u NATO da bi imao ko da je štiti od ruske invazije, ali NATO se nije usudio. I sad smo tu gde smo.

Kao što nije pristala na članstvo Ukrajine u Evropskoj uniji, tako Putinova Rusija nikada neće prihvatiti ulazak Srbije u Evropsku uniju. Pustiće je da se igra otvaranja i zatvaranja poglavlja, ali članstvo Srbije u EU za Rusiju bi značilo gubitak izvanredne strateške baze na uvek trusnom Balkanskom poluostrvu.

S druge strane, reakcije aktuelne vlasti pokazale su potpunu zavisnost Srbije od Rusije. Srbija je – prema rečima naših najviših političkih ličnosti – praktično dvostruko ucenjena. Najpre, svaki potez koji bi Srbija učinila, a koji Rusija ne bi prethodno odobrila, mogao bi da izazove prekid snabdevanja energentima, naftom i gasom. (Toliko o bratskim odnosima.)

Drugo, Rusija bi odmah odustala od prava veta prilikom glasanja u Savetu bezbednosti o zahtevu Kosova za prijem u Ujedinjene nacije. U stvari, za takvim scenarijem neće ni biti potrebe. Preko svojih kadrova u politici i policiji Srbije, Rusija neće ni dozvoliti da do nekog sporazuma Beograda i Prištine dođe. Zamrznuti konflikt na Balkanu, u „mekom trbuhu“ Evrope, za nju je idealna opcija.

Kad se tome doda kineski kapital, jasno je da je Srbija sve dalje od Evrope.

Peščanik.net, 28.02.2022.

UKRAJINA

The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.