Putinovo „paljenje Rajhstaga“ i Vučićevo pumpanje srpstva
Da će Putin za teroristički napad okriviti Zapad i, pre svega, Ukrajinu, videlo se više po srpskim nego po ruskim medijima.
Da će Putin za teroristički napad okriviti Zapad i, pre svega, Ukrajinu, videlo se više po srpskim nego po ruskim medijima.
Rusofili zapravo ne vole Ruse nego vole Rusiju. I to ne Rusiju kao zemlju, geografski pojam, već kao politički režim koji karakteriše neograničena vlast jednog čoveka.
Od kada se vratio u Srbiju i srpsku košarku, protiv Obradovića se vodi pravi mali specijalni rat. Nižu se pokušaji da se taj čovek istera ako ne iz Srbije, a ono makar iz srpske košarke.
Razlika između Zapada i Putina je kao između Džulijana Asanža i Alekseja Navaljnog. Asanž je živ, a Navaljni je mrtav. Dakle, razlika između Zapada i Putina je kao između života i smrti.
Kako će ubistvo Navaljnog uticati na zbivanja u Rusiji i Evropi, pa i celom svetu, tek ćemo videti. Jedno je sigurno: „status“ Aleksandra Vučića određuje status Srbije.
Ni seljaku koji svakog dana prodaje krompir na pijaci ne pada na pamet da kupi pijacu. Niti transportnom preduzeću da kupi prugu ili autoput. Zašto onda Vučić misli da treba da kupi luku?
Za dve nedelje, 31. januara, zastariće ključni dokaz o saobraćajnoj nesreći na autoputu između Niša i Leskovca, na naplatnoj rampi kod sela Doljevac, u kojoj je poginula Stanika Gligorijević.
Tretirati političkog protivnika kao smrtnog neprijatelja protiv koga su dozvoljena sva sredstva nije novost u srpskoj istoriji. Krajem 19. veka radikali su izvršili pravi pogrom nad liberalima.
Komunalnim preduzećima kruže papiri u kojima pretpostavljeni traže od svojih potčinjenih da potpišu da će glasati za Vučića. Zahtev je spakovan kao izjava lojalnosti rukovodiocu.
Upravo se ovih dana vidi značaj ideje ujedinjene Evrope, u čijem korenu leži liberalna, prosvetiteljska, racionalistička filozofija. To je ideja svetskog mirovnog projekta.
Mora da je ministar Siniša Mali očajan što ne može da prepiše iranski recept pa da izdajnike, ako ne baš lično a onda uz pomoć nekog podobnog sudije, pošalje u zatvor.
Zalažemo se za mir, ali ćemo proizvoditi još više oružja, idemo u Evropsku uniju, ali je budućnost Srbije u Aziji i Africi. To su, u suštini, glavne poruke koje je iz Pekinga uputio Vučić.
Afera „parizer“ zapravo je samo još jedna podvala budući da će „narod“ tu „bolju cenu“ papreno platiti. U stvari, već je plaća pošto vlast ovim potezom zapravo gasi požar koji je sama izazvala.
Kineska poslovica kaže: „Što siromašniji narod, to veće pagode“. U slučaju Srbije to su fudbalski stadioni. Uostalom, Srbija je ipak u Evropi te su nam bliži rimski imperatori.
Prošlonedeljni samit BRIKS-a u Johanesburgu iskorišćen je u beogradskim režimskim medijima za još jednu kampanju u korist ove organizacije, sa sve zalaganjem da i Srbija postane njen član.
Aleksandar Vučić ne razume zapadnu civilizaciju. Zato je i ne voli, mada to nije bitno. Podnosi je kao što je Miloš Obrenović podnosio turski jaram, pokušavajući da prevari Brisel kao „kodža“ Stambol.
Slobodan Antonić je nedavno neprijatelje svega srpskog, a pogotovo identiteta razotkrio u – Jugoslovenima. Popisao ih je i zaključio da vladaju kulturom i medijima u Srbiji.
Srpskoj ekonomiji ne cvetaju ruže, osim eventualno šipka. Nije dovoljno da država investira, neophodno je da država ne bude partijska, nego pravna i da privreda ne bude zarobljena, nego slobodna.
Sve ono što se nudi na drugim stranama sveta, pre svega na političkom ali i geografskom istoku, mnogo je gora alternativa. Tačnije, to je ono što već imamo, srećom u nešto blažoj formi.
Videći da tu ima para, a i glasova, aktuelna vlast je poslednjih desetak godina počela da se intenzivno upliće na tržište. Država sad preti „kontrolom tokova novca i porekla maline“.
Ekonomista i nobelovac Žan Tirol vidi nezaposlenost kao jedan od najvećih društvenih problema Francuske. On ističe komplikovano radno pravo, uglavnom motivisano očuvanjem radnih mesta.
Pre pola veka nije bilo privrednih sloboda. Danas je privredni sistem uglavnom usklađen sa razvijenim zapadnim društvima, ali Srbija suštinski i dalje pati od istih boljki.
Državna firma završila je prošlu godinu sa gubitkom od 107 miliona evra. Vlada odgovorna narodu stavila bi njeno poslovanje na dnevni red. Odgovorna skupština bi to pitanje postavila vladi.
Ima pravo Aleksandar Vučić kad kaže da protesti „Srbija protiv nasilja“ znače destabilizaciju. Ali ne Srbije nego njegove pozicije. Demokratija tome i služi – da protrese vrhove vlasti.
Kada preporučuje da gajimo nacionalne vrednosti i koristimo savremene tehnologije Vučević ponavlja Pašićeve reči: od zapada uzimati tehnološko znanje i njime se koristiti u duhu slavenosrpskom.
I pored brojnih zagovornika juana kao nove svetske valute umesto omraženog američkog dolara, u bankama Srbije još nije zabeleženo da neko drži kineski novac na štednoj knjižici.
Ako mu je, kao što kaže, pomirenje najpreče, novi predsednik Crne Gore trebalo bi prvo da ode na Cetinje. Pa tek onda u Brisel. I da poseti Ulcinj i Gusinje, pre nego što se zaputi za Beograd.
Govoreći o navijačima (u stvari Partizanovim) koji mu viču znate već šta, ne moramo ovde da to ispisujemo, predsednik se vajkao kako eto, mi ih „puštamo“ da ne plate porez, a oni meni tako.
Umesto da se Vidić i Obradović, kao ljudi ogromnog ugleda, iskoriste za promociju Srbije i jačanje njene pozicije u Evropi, ne samo u sportu nego i uopšte, oni se blate i ponižavaju.
Možda je pitanje sankcija trenutno – prihvatanjem Evropskog plana za Kosovo – stavljeno ad acta, ali nema sumnje da će se u nastavku pregovora Beograda i Prištine ponovo pojavljivati.
Sveukupno izgubljeni BDP Srbije u razdoblju od 1991. do 2015. godine iznosi 750 milijardi evra. Što znači preko 100.000 evra po stanovniku. Gubitak posle 2015. niko više nije ozbiljno računao.
Prošle godine inflacija je bila 15%. U poslednjoj deceniji cene su porasle za 45%. U zadnjih 12 meseci evro je izgubio sedminu svoje vrednosti, a od 2012. njegova vrednost je prepolovljena.