Partijski moljci
Po Žaku Lakanu ljubav je „davati nešto što nemate nekome ko to ne želi“. Imajući ovo u vidu, izjava gradonačelnika Kraljeva da bi ovaj grad trebalo da pokloni aerodrom državi predstavlja najčistiji izraz ljubavi.
Po Žaku Lakanu ljubav je „davati nešto što nemate nekome ko to ne želi“. Imajući ovo u vidu, izjava gradonačelnika Kraljeva da bi ovaj grad trebalo da pokloni aerodrom državi predstavlja najčistiji izraz ljubavi.
Nelegitimno izabrani predsednik je najavio da će doći u Niš da građanima ovog grada „objasni“ situaciju oko aerodroma, ali se tačan datum ove operacije, da ne kažemo dana D, još uvek brižljivo krije od javnosti.
„Poklanjanje“ niškog aerodroma republici u Nišu se vidi kao dokaz onoga u šta su Nišlije godinama sumnjale – da republičke vlasti bezobzirno gaze ne samo njihove interese, već i njihovo elementarno dostojanstvo.
Mijat Lakićević nam je nedavno objasnio kako je davanje aerodroma „Nikola Tesla“ u koncesiju firmi Vansi „dobro za Srbiju“. Onda je stigla neverovatna vest da je grad Niš poklonio svoj aerodrom Republici Srbiji…
Narativ po kojem su žene krive za neminovno priznanje nezavisnosti Kosova već je bio postavljen kao medijski okvir u trenutku kada se nelegitimno izabrani predsednik obratio naciji sa spasonosnim predlogom.
Sinoć smo gledajući televiziju saznali da među nama žive bića koja su na prvi pogled nalik na ljude, ali se od njih ipak razlikuju. To nisu vanzemaljci, već popularni „preletači“ – koji grade političku karijeru menjajući stranke.
Teško je ne složiti se sa analizom društvenog i političkog stanja u Srbiji koju je u svom tekstu iznela Vesna Pešić. Na deskriptivnom nivou, sve je upravo onako kako je u ovom tekstu opisano. Problem nastaje u interpretaciji.
Šta se novo desilo na beogradskim izborima? Apsolutno ništa. Da li je pobeda režimske koalicije plod neke nove i do sada neviđene taktike? Nije, ona je plod taktike koju režim primenjuje otkad je došao na vlast.
Nesklad između projekcija i stvarnosti vlast je dosad rešavala kontrolom medija, laganjem i zloupotrebom institucija. Izgledalo je da nema te činjenice koju ona ne može da izvrne, reinterpretira ili falsifikuje.
Glumac Andrija Milošević nije zaista podržao NOPO. Bilbordi sa zaokruženim brojem 20 deo su „subverzivne“ reklamne kampanje za Nectar sokove i nemaju nikakve veze sa kampanjom za beogradske izbore.
Problem sa pričom o manjem zlu je u tome što ona ne dopušta mogućnost da manje zlo uopšte nije alternativa. Ukratko, problem je upravo tamo gde se ona smatra najjačom – u njenom navodnom realizmu.
Srbi se rađaju zahvaljujući seksualnim odnosima, a neki od njih čak i zahvaljujući vanbračnim seksualnim odnosima. Zašto bi se zbog povećanja nataliteta insistiralo na zabrani seksa, pa makar i vanbračnog?
Nema saveza sa protivnicima ljudskih prava. Oni koji su do juče bili udarna pesnica u borbi protiv Parade ponosa, danas prete protivnicima režima, a sutra će razbijati štrajkove i političke skupove opozicije.
Kada režimski analitičari tvrde da iza Ivanovićevog ubistva stoje SAD, treba reći da takva tvrdnja nije u skladu sa poznatim činjenicama. Isto važi i za insinuacije da iza ubistva Ivanovića stoji Rusija.
Automobili se ne pale samo na severu Kosova, već i na jugu Srbije, konkretnije u Nišu. I to ne bilo čiji automobili, već oni najviših gradskih i policijskih zvaničnika. U pitanju je trend koji traje već mesecima.
UNICEF je u saradnji sa vladom Srbije pokrenuo kampanju „Svaki je trenutak važan“. Cilj kampanje je da se podigne svest o važnosti prvih 1000 dana života i značaju ranih iskustava za razvoj deteta.
Da li je pravedno da se strani državljanin isporuči državi u kojoj će biti izložen mučenju? Jeste. A kada na lokalnim izborima siledžije otimaju telefone i fizički napadaju pripadnike drugih stranaka? I to je pravedno.
„Svi smo zabrinuti posle ovoga, ali građani koji nisu na pozicijama i funkcijama su bezbedniji od nas“, izjavio je zamenik gradonačelnika Niša povodom paljenja automobila gradskih i policijskih funkcionera.
Ovako, dakle, umire srpski parlamentarizam – ne uz prasak, nego uz zvuk zvonceta predsedavajućeg i 300 puta ponovljene reči – „Da li se neko javlja za reč? Niko“. Tamo gde nema razgovora, nema ni parlamenta.
Iz nove REČI: Osećanje koje beli glasač želi da izrazi jeste: možda sam nemoćan, ali svejedno – ne pristajem!
Danas – Kako građani mogu glasati za režim koji otpušta radnike, slama štrajkove, smanjuje plate i penzije, povećava troškove života, uništava socijalnu državu, uvodi jeftini dečiji rad.
Po nelegitimno izabranom predsedniku Srbije – sve se može kad se hoće. Ovo je izjava koju je dao prilikom obeležavanja Dana osoba sa invaliditetom, konkretnije kada je na poklon dobio sopstveni portret.
Trampova pobeda ne znači da su pripadnici bele radničke klase rasisti. Orbanova pobeda ne znači da istočnoevropljani ne razumeju demokratiju. Vučićeva pobeda ne znači da su građani Srbije populisti.
Za tri dana u Nišu su izgorela tri automobila – prvi zameniku gradonačelnika, drugi direktoru „Tržnica“, a treći za sada neimenovanoj osobi, čiji identitet, kako kažu nadležni organi, „nije od javnog značaja“.
Tužilaštvo je odbacilo krivične prijave novinara napadnutih ispred skupštine na dan inauguracije predsednika. Tužilaštvo je zaključilo da je ono što je novinarima izgledalo kao napad zapravo bila zaštita.
Hrvatska carina je jednom našem građaninu neopravdano zaplenila vrednu imovinu. I to ne bilo kakvu, nego avion. I to ne bilo kom, nego Mići Jovanoviću, rektoru (ne bivšem) univerziteta „Megatrend“ (ne „Džon Nezbit“).
Usred „druge faze dijaloga o Kosovu“, na brzinu i bez pompe, usvojen je zakon o dualnom obrazovanju, i to uprkos oštrom protivljenju opozicije, prosvetnih radnika i dobrog dela civilnog društva.
Varijacija na temu: iskusna istraživačka novinarka prihvata intervju sa najmoćnijim čovekom u državi. Naoružana činjenicama neustrašivo mu izlazi na crtu. Ona ne razume da su se vremena promenila.
Patrijarhova zabrinutost za natalitet u trenutku kada srpske sudije polažu zakletvu nad kosovskim ustavom je skretanje pažnje sa „dijaloga o Kosovu“, čiji će ishod svakako biti priznanje njegove nezavisnosti.
Autor idejnog rešenja za spomenik Zoranu Đinđiću, Mrđan Bajić, kaže: „Od kada sam čuo za raspisivanje konkursa, preslišavao sam se na koji bi način trebalo evocirati Đinđićevu političku i filozofsku misao.“
Premijerka je nežna prema svojim ministrima: ako se bave mutnim poslovima, ako ih sumnjiče za falsifikovanje doktorata ili zločinačko udruživanje – sve je spremna da im oprosti, samo ako daju rezultate.
Ministar obrazovanja mudro izbegava svaku proveru svoga znanja, ali za utehu smo saznali koliko premijerka poznaje obrazovnu problematiku. Kako se i dalo pretpostaviti, ona o tome nema pojma.