Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Čekali smo utorak i Šarčevića. Danima se najavljivalo iz vlade, kriznog štaba te ministarstva prosvete posebno da će se u utorak izaći sa definitivnim rešenjem za pohađanje škole pod pretnjom zaraze. Dočekali smo onda taj famozni utorak, ali ne i rešenje. U utorak je Šarčević samo ponovio sve što je govorio i pre utorka, dakle – ništa. Da bi već u sredu to ništa dodatno poništio rekavši da će odlazak u školu od 1. septembra zavisiti od tekućih prilika. Ko se nadao da će mu ove nedelje konačno biti jasno kako će se deca obrazovati najesen, prevario se. Tako to inače biva kada odluke treba da donesu prevaranti.

Zašto je važno da se već sada sve zna u vezi sa školom, mada je i sada kasno. Nije isto pripremiti se kao prosvetni radnik ili učenik za nastavu kod kuće ili u školi. Ne samo što to pedagoški gledano nisu iste stvari, različita su i ulaganja. S obzirom na to da i nastavnici i učenici zajedno sa svojim roditeljima/starateljima raspolažu izvanredno skromnim resursima, a da su i odlazak u školu i nastava on line materijalno zahtevni, ti skromni resursi ne mogu se deliti na obe stvari – ili će se novac dati za jedno ili za drugo. Evo jednog upečatljivog primera: da li studenti koji ne žive u mestima gde su im univerziteti treba da iznajme stan u tim mestima ili ne? Ako treba, do kada najkasnije? Ili novac treba da sačuvaju za računar i dobar izlazak na mrežu, te za kupovinu knjiga jer će im biblioteke biti nedostupne?

Studenti i njihove potrebe, međutim, u ovim razgovorima o školi upadljivo izostaju. Vidno su zapostavljeni i đaci koji treba da krenu u peti razred, odnosno u prvi razred srednje škole. Po svemu, ta deca su u poziciji veoma sličnoj poziciji prvaka. Za njih, kao i za prvake, praktično počinje nova škola. O tome kako bi ta škola mogla da izgleda on line, nema ni reči. Kako će se recimo nastavnici i đaci koji se nikada nisu videli uživo (što ni u jednoj školi nije bio slučaj u martu) upoznati i komunicirati prvi put u virtuelnom prostoru? To je praktično nemoguć zadatak, ali bukvalno niko o tome ne kaže ni reč. Naglasak je konstantno na mlađim osnovcima. Međutim, teže će od septembra biti deci u petom razredu (koji i u redovnim okolnostima ume da bude traumatičan) nego učenicima od drugog do četvrtog razreda osnovne škole.

Budući da se o problemima petaka ni ne razgovara, a da se stalno potenciraju učenici do petog razreda, nameće se banalan zaključak da se u ministarstvu na školu gleda kao na obdanište. Tu treba skloniti decu dok su roditelji na poslu. Starija deca mogu ostati sama kod kuće. To nam dalje kaže da u donošenju odluka o školi u septembru prioritetne nisu obrazovne potrebe dece nego rešavanje problema zaposlenih roditelja. To je beskrajno loša računica. Jer, ni o roditeljima se u stvari ne vodi računa, nego im se zapravo ukidaju mogući dobri razlozi da izostanak sa posla. A odlazak na posao opet nije važan zbog samog posla, koga je uostalom sve manje, nego zbog plaćanja dažbina državi. Tako se u celoj ovoj zbrci oko škole pokazuje da režim traži najbolje rešenje za sebe, dok ga se deca i roditelji ne tiču.

Već smo objasnili više puta kako režim ne mari ni za đake ni za prosvetne radnike. Jednako tako ne mari ni za roditelje. Kao što nastavnicima nije ponuđena nikakva finansijska pomoć iako su im se troškovi zbog posla znatno uvećali, tako ni za roditelje ni u tragovima nema nikakve naznake da će im se pomoći da spreme decu za neki od više mogućih oblika škole. Recimo, ako će se ostajati kod kuće, zašto se roditelji barem ove godine ne oslobode kupovine udžbenika. Nema ničeg lakšeg nego udžbenike prebaciti u elektronski oblik i postaviti ih na platforme koje bi bile besplatno dostupne đacima i nastavnicima. Ako se čitava škola može izmestiti u svet on line, onda se to pogotovo može uraditi sa udžbenicima. Jednom kada su na mreži, udžbenici bi mogli biti i besplatni, a država bi izdavačima udžbenika mogla pokriti trošak za njihovo osmišljavanje i oblikovanje.

Neće se dogoditi, naravno. Prvo zato što su udžbenici ogroman posao i pojedini izdavači, koji su u nelegalnom dogovoru sa državom sebi obezbedili gotovo monopolsku poziciju na tržištu udžbenika, neće se lako odreći svoje zarade. Drugo, svog dela kolača (bilo u vidu poreza, bilo u vidu mita) trgovine udžbenicima neće se odreći ni sama država. Što sve ide preko leđa roditelja i učenika.

Nepromišljenost, nekoherentnost i režimska sebičnost obrazovne politike pod pretnjom zaraze ima i svoje naličje. Naime, nema dobrog rešenja za školu u uslovima epidemije. Uzmimo na primer iskustvo dece iz Berlina. Tamo su đaci krenuli u školu u ponedeljak 10. avgusta. Roditeljima je stiglo obaveštenje na 6 strana o čemu moraju da vode računa kada decu šalju u školu. Iako naizgled obimno, obaveštenje nije sadržalo nikakve posebne zahteve, drugačije od onoga što se već znalo o ponašanju pod pretnjom zaraze ili što se podrazumeva pod osnovnim higijenskim merama. Starijoj deci su skraćeni časovi. Mlađa imaju pune časove. U učionicama se ne nose maske, ali su one obavezne na odmoru. Ručka u školi nema, jer se ne mogu obezbediti osnovne mere zaštite od zaraze. Kuriozitet je da je na časovima muzičkog zabranjeno – pevanje.

U nekim drugim nemačkim republikama škola je počela prošle nedelje. Tamo su neke škole već ove nedelje zatvorene jer su se u njima pojavila zaražena deca. Što ne bi trebalo da je bilo koga iznenadilo. Tako se nemački obrazovni sistem pod zarazom pokazuje kao vrlo razuđen, bez jasne nacionalne strategije. Drugim rečima, i tamo su škole, učenici i roditelji prepušteni samima sebi i svojim sopstvenim procenama i kompetencijama.

Srbija, šta god rekao Vučić, nije Nemačka. Za razliku od naše, tamošnja država ima kvalitete da spreči širenje panike i nosi se sa posledicama školske autonomije. Prvo, tamo država nije lagala o epidemiji kao što se laže ovde. Drugo, zdravstveni kapaciteti bolji su tamo nego ovde. Treće, resursi na raspolaganju pojedincima i čitavoj zajednici znatno su veći. Ali, Nemačka kao i Srbija jasno demonstrira da još uvek nema dobrog rešenja za škole pod pretnjom zaraze, ako ga, pre vakcine, uopšte i bude. Stoga domaći prosvetni radnici preko svojih sindikata, zajedno sa đacima i njihovim roditeljima treba drugačije da istupe prema vladi i ministarstvu. Umesto da od njih traže rešenje koje sasvim sigurno neće dobiti (čak i kada bi rešenje postojalo, sa prevarnom, nesposobnom i neodgovornom vladom sa krajnje oskudnim resursima ono ne bi moglo da se sprovede), treba da traže ono što im se praktično već nudi.

Šarčević je sasvim racionalno predložio da se odgovornost podeli i školama praktično dao autonomiju. Za sada, škole i roditelji to, iz potpuno neobjašnjivih razloga, odbijaju. Ako dobrog rešenja nema, onda fokus treba da bude na autonomiji, a ne na onome što se ne može dobiti. Škole će ionako na kraju, kao i u Nemačkoj recimo, biti prepuštene same sebi. Pošto je to tako, onda je bolje prihvatiti zarazom iznuđeni poklon od ministra, ali pod određenim uslovima. Podela odgovornosti i više autonomije treba da se proširi i produži preko same zaraze. Stečenu u vanrednim okolnostima bolesti, autonomiju treba zadržati i kada život ponovo postane normalan. Ako su škole sa ministarstvom bile ravnopravni partneri u zarazi, nema razloga da to ne budu u dogovaranju oko nastavnih programa, donošenju zakona o obrazovanju, pravljenju novih strategija, kada bolest prođe.

Pored veće autonomije, prosvetni radnici opravdano mogu sada da insistiraju i na nekim klasičnim sindikalnim zahtevima: većim platama, većem broju zaposlenih, boljoj zdravstvenoj zaštiti. Ako to nije pošlo za rukom štrajkovima i pobunama, zaraza je uspela – oborila je bahati režim na kolena. Poraženi režim je daleko kooperativniji partner za razgovore nego što je to bio ranije. Umesto da se režimu vraća moć time što se od njega traži praktično nemoguće – dakle, da reši nerešivu situaciju – od njega treba uzeti barem deo moći kada je on sam pod pritiskom bolesti već daje.

Peščanik.net, 14.08.2020.

KORONA
RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)