Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Na Paju i Jareta iz serije Kamiondžije podsetili su me Brnabić i Šarčević na fotografijama u školskim klupama u netom obnovljenoj školi u Vladimirovcu, u opštini Alibunar. Dobro, i na grotesknog Ferdydurkea, koga je Gombrowicz kao odraslu osobu vratio u školu. Ali, za razliku od Paje i Jareta, pa čak i od Ferdydurkea, Brnabić i Šarčević u učionicu nisu ušli da nešto nauče. Ne zato što zbog njih dvoje u učionicama u Srbiji više ništa ne može da se nauči – naprotiv, škole su veliki i inertni, pa u tom smislu i žilavi sistemi, teško ih je dotući, pa makar se toga poduhvatili i Brnabić i Šarčević – već zato što to dvoje, Brnabić i Šarčević, naprosto odbijaju da uče, pored ostalog i stoga što neće da slušaju.

A da hoće, čuli bi šta im govore prosvetni radnici iz škola koje mahom nisu obnovljene. Da su ih slušali, ne bi najavljivali jednosmensku nastavu kao veliko postignuće za ovu novu, 2019/20. školsku godinu, jer to u stvarnosti izgleda tako što od, recimo, 36 odeljenja u jednoj školi, tek 3 pohađa nastavu u jednoj smeni, dok 33 i dalje ide u školu u dve smene. Ne bi najavljivali preobražaj nastave od one usmerene ka sticanju tačno određenih znanja, ka onoj usmerenoj ka ciljevima i ishodima, jer takva promena zahteva i nove kurikulume, a njih nema. Ne bi pričali o izmenjenim programima, recimo za drugi razred gimnazije, jer bi znali da, recimo, novih čitanki za taj program nema.

Ne bi pričali ni o digitalizaciji i elektronskim dnevnicima, jer bi im prosvetni radnici rekli da elektronski dnevnici ne rade – evo već tri godine nikako da se srede lozinke za njih – te da dobar deo škola u Srbiji nema internet. I ne samo što nema internet, nego nema ni sale za fiskulturu, pa zimi za vreme časa fizičkog deca sede u učionici i rade matematiku i srpski. Ali, ako nema salu za fiskulturu, škola zato ima videonadzor na celoj svojoj površini. Što joj, naravno, ne pomaže da organizuje nastavu samo u jednoj smeni, jer ne može da primi svu decu ni u dve smene.

Dakle, Brnabić i Šarčević niti slušaju niti uče, ali spremno sedaju u školsku klupu da odatle, umesto da slušaju i uče izgovaraju bajke o nekim promenama i poboljšanjima, o takoreći zlatnom dobu srpske prosvete. Dobro, hajde što oni nikoga ne slušaju, to se od njih i očekivalo, takav je taj novoradikalski politički etos. Zanimljivo je što i u medijima, kao i svake prethodne godine, početkom septembra samo oni govore o tome kako je sve bolje nego što je bilo i kako će biti još bolje. Nema u medijima prosvetnih radnika u štrajku. Nema u medijima ni prosvetnih radnika koji nisu u štrajku, ali bi hteli i mogli da ispričaju kako zlatno doba srpske prosvete izgleda u stvarnosti.

Jer, kao ni Brnabić i Šarčevića, tako ni medije ne zanima istina o domaćim školama. Oni su tu da podignu paravan ispred istine oslikan lažima Brnabić i Šarčević. Kao da u medijima rade isključivo osobe koje nemaju decu ili im barem deca ne idu u školu. U vezi s tim bilo bi to ravno revoluciji da zaposleni u medijima uzurpiraju glasila u kojima rade i javno progovore o iskustvima svoje dece u školama. Inače je taj jaz između života koji oni žive – a treba im verovati, nije im ništa bolje nego nama, barem većini njih, barem u javnim servisima – i slike koju prave u medijima neobičan: ne lažu oni samo nas, lažu i sami sebe, pa čak i kada ta laž ide na štetu upravo njihove dece.

Pa kad je već tako, Brnabić iz netom obnovljene škole u Vladimirovcima – koliko je to samo jadno, obnoviš jednu jedinu školu i onda odeš tamo da se slikaš kao da si ih sve obnovio – može spokojno da objasni: „Šta god da smo uradili, opozicija bi bojkotovala izbore“. Pa onda nisu uradili ništa, nego nastavljaju po starom, zbog čega opozicija upravo i poziva na bojkot izbora. Ovaj argument, šta god da uradimo ništa se ne bi promenilo, pa zato ništa i ne radimo, zadivljujući je. To je u stvari pravi izborni slogan novoradikalske koalicije na vlasti: zašto bismo išta uradili da žiteljima Srbije bude bolje, kada ćemo ionako ostati na vlasti. Ili – zašto bismo slušali bilo koga, kada će ionako biti kako mi kažemo. Kada se to vrati na škole, dobijemo: šta će nam bolje škole, kada su nam i postojeće višak. A ko hoće bolje, neka gleda televiziju.

Peščanik.net, 03.09.2019.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)