Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Ne izgleda to više tako važno: dopise su poslali samo iz policijskih uprava u Užicu i Kikindi (a ko sad da mari za svu decu širom Srbije); MUP se već sledećeg dana izvinio i u izvinjenju rekao da škole ne moraju, da ponovimo, ne moraju (ne recimo – ne smeju, što bi jedino bilo po zakonu) da odgovore na pitanja iz dopisa niti da dostave spiskove „sumnjive“ dece – slučaj zatvoren, čiča miča, gotova… Samo što priča ipak nije gotova.

Slučaj je ostao otvoren, jer nije baš sve tako kako je stajalo u izvinjenju. Radoznali čitalac može i sam da se raspita i proveri – i pošto se MUP izvinio, policajci su i na teritorijama izvan ingerencija uprava u Užicu i Kikindi obilazili škole i tražili da razgovaraju sa psihologom. To bi izgledalo tako što bi dvoje policajaca u civilu ušlo u školu, legitimisalo se i tražilo da razgovaraju sa školskim psihologom. O čemu su razgovarali, škole roditeljima uglavnom nisu rekle.

Tu i tamo, zaklinjali su se zabrinutim roditeljima direktor ili direktorka da se psiholog držao zakona. Kao u partizanskom filmu, psiholozi nisu odali decu. Samo što se tu ne radi o hrabrosti i pribranosti psihologa. Prvo, mi ne znamo zasigurno da li psiholozi jesu ili nisu dali informacije koje policajci od njih nisu smeli da traže. Da stvari budu još gore, mi ne znamo ni šta su policajci zaista tražili. A najgore od svega, niko u školama nije imao smelosti da od para u civilu traži – nalog.

Jeste, kao na filmu, pokucaju policajci na vrata, kažu došli smo kod psihologa, a na vratima ih zaustave i pitaju – a o čemu hoćete da razgovarate i da li za to imate odobrenje, nalog, dopis, kako god da se to kaže. Bilo je odmah jasno da načelnici uprava u Užicu i Kikindi nisu radili na svoju ruku, kako je MUP u izvinjenju hteo da nas uveri. Naprotiv, ispostavlja se da su ta dva načelnika htela svoj posao da urade koliko-toliko po propisima, pa makar taj posao bio i kršenje zakona.

Da nije bilo njih dvojice, mislim na načelnike što su ipak sastavili i poslali dopise, možda nikada ne bismo saznali šta je policija spremila za škole i učenike. Hvala im što su omogućili da se to obelodani. Ali, sad se problem javlja na jednom višem nivou. Hajde da podvučemo crtu i vidimo šta smo imali.

Na masovno ubistvo u osnovnoj školi policija reaguje ishitreno i nekompetentno. (Eh, da je samo policija tako reagovala: nema apsolutno nijedne stvari, ali baš ni jedne, koju je vlast sa svojim medijima ispravno uradila u vezi sa tim ubistvom.) Pored ishitrenosti i nekompetentnosti, policija pokazuje i sklonost da krši zakon u situacijama u kojima ne zna šta da radi. Kada se to obelodani, policija se povlači i kao izvinjava se – hteli smo najbolje, tako kažu.

Ali, u stvarnosti, ne povlači se, nego nastavlja dalje sa svojom pogrešno osmišljenom protivzakonitom akcijom prikupljanja podataka o potencijalnim ubicama među đacima. Već smo razgovarali o tome zašto je to maloumna i besperspektivna akcija. Ali, to više nije naš jedini problem. U trenutku kada je od svega drugog važnije da se učvršćuju veze poverenja između kolektivnih aktera u zajednici, na primer između škola i policije, što je neophodno za obnovu osećanja sigurnosti, policija ih kida.

Nije tu stvar samo u ishitrenosti i nekompetentnosti. Mnogo je gore od toga. Policija osmisli akciju da bi stvorila privid da nešto preduzima. Slučajno, dva načelnika odluče da akciju realizuju držeći se propisa. Dopisi koje su poslali pokažu da je akcija protivzakonita, jer policija od škola traži podatke na koje nema pravo. Na to se oglasi MUP i kaže da su načelnici to uradili samoinicijativno i da jesu prekršili zakon, pa zato škole mogu, ali i ne moraju da im daju te informacije. U trenutku kad se MUP izvinjava i izvinjenjem stvara utisak da se akcija obustavlja, policajci u civilu ipak obilaze škole i traže podatke za koje se u izvinjenju kaže da ih ne smeju tražiti.

Evo pitanja za ministra policije – kada u škole ili bilo gde drugde stigne neki novi dopis iz neke mesne policijske uprave, šta da radi adresat dopisa? a) Da ispuni ono što se od njega traži u dopisu. b) Da posumnja u dopis jer je moguće da ga je neko u policiji poslao na svoju ruku, pa dopis nije obavezujući. c) Da se konsultuje s pravnikom i proveri da li je dopis zakonit. d) Da pomisli kako je svejedno šta će uraditi, jer će mu na kraju na vrata svejedno zakucati policijski par u civilu.

Nema suvislog odgovora na postavljeno pitanje. Odgovore je svojim ponašanjem obesmislio onaj ko smišlja glupe akcije, slučajno šalje dopise i posle se zbog njih izvinjava, iako i dalje postupa po njima. Naravno, niko ni u najluđim snovima ne očekuje da tekući ministar policije odgovori (a pogotovo ne smisleno) i na jedno pitanje žitelja Srbije. Umesto njega, odgovoriće njegov šef – ne dam vam Gašića.

Peščanik.net, 16.05.2023.

3. MAJ 2023.

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)