Komšije, uzmite se u pamet!
Gospodo komšije, što god da odlučite o Kosovu, vodite računa da ne destabilizujete Srbiju, jer ćete time sami sebe uvaliti u nevolje.
Gospodo komšije, što god da odlučite o Kosovu, vodite računa da ne destabilizujete Srbiju, jer ćete time sami sebe uvaliti u nevolje.
“Srbija je slobodna i demokratska država”, poručeno nam je prošlog ponedeljka iz svečane sale Doma Narodne skupštine, dok su frustrirani preostali Šešeljevi radikali u crnim majicama sa likom svog vođe drekom pokušavali da nadjačaju “Odu radosti”.
Acute comment on the unwelcome consequences for the Serbian government of Russia’s recent recognition of South Ossetia and Abkhazia.
Ko bi rekao da će srpski radikali za svega nekoliko dana postati hit sezone. Čak, po mnogo čemu, spektakularniji nego ratifikacija SSP ili energetskog sporazuma sa Rusijom.
Stvara se lažni utisak da je taktika nadmudrivanja u stilu “psi laju, karavani prolaze”, delotvornija od atmosfere linča koja se promoviše sa govornice najviše istance državne vlasti.
Vojislav Koštunica i Aleksandar Vučić nisu u dilemi. Oni pozivaju vlast da prizna “nove države” Južnu Osetiju i Abhaziju, valjda motivisani suludom računicom da će Rusija primorati zapadne zemlje da razmišljaju o velikoj trgovini.
Biljana Srbljanović, kao kandidatkinja LDP-a za gradonačelnicu Beograda, uverljivo je u predizbornoj kampanji forsirala tezu da se moraju napustiti partijska pravila igre po kojima je izborna volja građana blanš karta političarima da mogu biti eksperti za sve i svašta.
Torov’s argument for the vital importance – in Serbia’s own interest – of ensuring that the arrest of Radovan Karadžić leads to a real settling of accounts with the past
Znam samo da se Antonićeva misija “sabornog” prevaspitavanja “antinacionalnog mentaliteta” tzv. proevropske inteligenacije privodi (neslavnom) kraju. Ne, naravno, na novinskim i elektronskim stupcima, već na ulicama i trgovima Beograda.
Političari, a i “njihovi” mediji, podelili su se na “ustavotvorce” i “ustavobranitelje”, sve je ličilo na tešku svađu pred nadolazeći raspad države.
The inability of the European bureaucracy to deal with crisis situations, and to rein in Greek nationalist arrogance and swagger, has only strengthened Greece’s potential for blackmail.
Atmosfera linča prenela se na ulice, čekao se samo “utorak” kada će “milion patriotskih Srba” presuditi isporučiocima “nacionalnih heroja”.
Čemu smo proteklih dana, povodom “misterioznog hapšenja” lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića, prisustvovali: dobro režiranoj predstavi za uveseljavanje naroda ili…
Srbija bi mogla da uđe u Ginisovu knjigu rekorda, i po broju rezolucija o jednoj te istoj temi, i po već ustaljenom maniru političara da – ignorisanjem stvarnosti i činjenica – bacaju narodu prašinu u oči.
Čik neka se neko usudi da u slavu formiranja nove “proevropske” vlade ne kaže – ko ne razume Palmu, Končarevo i Jagodinu taj ne razume Srbiju.
Slomili smo ih – kaže ponosito Vuk Jeremić na povratku iz Atine. Presrećan je što je Daćić podneo molbu za prijem u Socijalističku internacionalu.
Ako bi neko hteo da se igra “istorijskih činjenica”, eto mu prilike da se do mile volje zabavi: najpre da pogađa ko sve čini novoformiranu vladajuću koaliciju, a potom i da nagađa koliko će biti “bratske sloge i ljubavi” u partijskom i ideološkom bućkurišu koji su smućkale demokrate.
What graced Politika in better and more professional times – seriousness and analyticity – in the editorial version of Ljiljana Smajlovic attained the features of tabloid-like plunking, demonizing the regime’s opponents and irresponsible name calling.
Obrni-okreni, sve i kad bi htela, Politika ne može pobeći od svoje sudbine. Opet je predmet međustranačkog potkusurivanja i preganjanja, što posle svega što se dešavalo na turbolentnoj srpskoj političkoj sceni i nije neko naročito iznenađenje.
Za dva dana dve “bombe”. Jedna u Požarevcu, oslobađajućom presudom Marku Miloševiću za prebijanje otporaša. Druga u Pančevu, hapšenjem haškog begunca Stojana Župljanina.
Makedonija je u šoku, međunarodna zajednica takođe, tamošnja levica u pravom nokdaunu, desničarski VMRO na pragu apsolutne, možda i apsolutističke vladavine.
Nije li kafansko potpisivanje koalicionog sporazuma za preuzimanje Beograda, samo koji metar iznad divljih zveri Vuka Bojovića (kakve li simbolike), bogomdana potvrda da od sejanja iluzija i zabluda nema nikakve koristi?
Stvoren je izuzetno povoljan ambijent da se istinski srpski antifašizam gurne na marginu.
Sada se dobro vidi šta se događa kada se jednom rigidnom, vlastoljubivom i preambicioznom (a neuspešnom) političaru, sklonom izrazito autoritarnoj vladavini, predaju u ruke najvažnije poluge vlasti – od državne bezbednosti i policije do najuticajnijih medija.
Svi mediji su pred kraj predizborne kampanje javili da su mere bezbednosti za predsednika Srbije Borisa Tadića podignute na najviši stepen.
Čak se i tehnički premijer ozbiljno zabrinuo. On, koji svakodnevno, poput lekarskog konzilijuma, pismenim putem obaveštava naciju o stanju “srca Srbije”, rve se sa tegobama koje mu stvaraju Ren, Solana, Dinkić, Čanak i svi ostali “domaći krpelji”.
Jednom davno, 1999. godine, Srbija (SRJ) i Rusija potpisali su međudržavni sporazum o slobodnoj carinskoj zoni. Dve godine kasnije, Miloševićevi naslednici su ga i ratifikovali, ali ruska Duma ni do danas nije to učinila. Zašto?
Istina o zločinima nad novinarima uglavnom je tamo gde je i bila, zakatančena iza sedam brava. Povremeno tu i tamo “procuri” po koja “ohrabrujuća” vest, tek da se pokaže kako nije baš da država ništa ne čini po tom pitanju.
Generalni sekretar NATO, Jap de Hop Šefer, bio je neprijatno iznenađen što su Makedonci odbili njegovu ponudu da hitno doputuje u Skoplje, objasni “suštinu” bukureštanske odluke da se Makedoniji uskrati poziv za članstvo i umiri javnost.
Kada bi tako nešto bilo moguće, Srbija ovih dana ne bi razbijala glavu dilemom da li da ide u EU ili ko zna kuda, već bi joj prva briga bila – zašto nam sudbinu i živote određuje tehnička vlada Vojislava Koštunice. Zar ne bi bilo bolje da nema nikakve vlade.
Nedavna razmena udaraca Čankove Lige socijaldemokrata Vojvodine i Jovanovićeve Liberalno-demokratske partije bila je, makar na kratko, prvorazredno političko iznenađenje.
Uvaženi profesor predmeta Evropska unija i evropske integracije, Slobodan Samardžić, posle pada vlade, preuzeo je brigu da srpsku državu implementira na teritoriju “lažne” kosovske.