Rezolucija koja košta
Istinomer – Uskrs koji je ove godine pomirio dva kalendara bacio je u zasenak događaje iz ove odista strasne sedmice.
Istinomer – Uskrs koji je ove godine pomirio dva kalendara bacio je u zasenak događaje iz ove odista strasne sedmice.
Srbija ima alibi za 11. juli 1995. i neće da se izvinjava zbog nečega, a pitanje je i šta je to uopšte bilo, što se desilo u jednoj do tada ruku na srce nepoznatoj opštini!
Istinomer – Građani Beograda razgrabili su besplatne sadnice i skinuli crninu za platanima.
Radio emisija 26.03.2010, gosti: Vesna Rakić-Vodinelić, Ljiljana Palibrk, Miroslav Prokopijević, Petar Luković i Ljubomir Živkov, godišnjica bombardovanja SRJ.
Plemićima je osigurana aporija u kojoj revizori nikad ne mogu da ih stignu: osećaju njihov after shave, ali ne mogu da ih uhvate.
Tadić nema ništa protiv da se u Sloveniji sretne sa kosovskim parakolegom Sejdiuom, ako ispred ovoga bude tabla UNMIK-Kosovo. Da smo se toga ranije setili…
Nema novca za narodne kujne, nema za nasipe protiv poplava, nema za pristojne penzije, nema za pomoć nezaposlenima, ali za Kosovo i za Dražu mora da bude.
Naslov je toliko rečit – Apel predsedniku Tadiću i Skupštini Srbije: Nemojte se kockati sa budućnošću svoje zemlje! „Ne“ rezoluciji o Srebrenici.
Dvoje državnih službenika koji spadaju u pomoćno osoblje okrutno su kažnjeni za jedan neopravdan izostanak sa posla i za štetu koja ne bih rekao da nadmašuje stotinu evra.
Vreme – Predsednici Skupštine hitno su bili potrebni sinonimi za reč “zločin”, trebalo je nabaviti nekoliko rečnika, ići na internet, a sekretarica kao da je u zemlju propala.
Ustani Dušane, Care Silni, da vidiš kako Ti Zakonik živi: plemić može sam da sebe kazni, ako za tim oseti potrebu, a ne da ga sudije rezile!
Zbog rezolucije o Srebrenici ostadosmo bez svetosavskih memoara Đorđa Vukadinovića! Tako nam i treba. Da smo rezoluciju sasekli u korenu, on bi nam cele godine pisao o svojoj besedi u Baru.
Ko nije čuo za građanina koji je zloupotrebio službeno tj. parlamentarno vozilo da sekretaricu predsednice Skupštine bez putnog naloga i bez državnog razloga odveze do Zaječara?
Podsećanje na prepisku između Ljubomira Živkova i Hariza Halilovića.
Ako na kraju krajeva sve ispadne toliko očigledno da čak i mi poverujemo u srebreničku strahotu – ko sme da nam nameće kolektivnu odgovornost?! I ovo malo krivice, da ne kažem nelagode, koju čestiti ljudi hteli ne hteli povremeno osete, nestaće baš zato što je neko drugi okrivljen!
Mislio sam da će ostavka decenije pasti tačno u ponoć, da će nam voditelji u najluđoj noći saopštiti kako je Rasim Ljajić dao ostavku.
Zašto Javni servis ne pokriva u celosti ekskurziju našijenaca po Evropi? Bio bi to pravi reality show. RTS je odlično počeo, ali kad je počela prava pustolovina, kamere su pogašene.
Vreme – Novi grip priprema drugu neprijateljsku ofanzivu, svaka dva minuta neko izjavi kako se neće vakcinisati taman sutra umro, a ja nikako da se za boleštinu zainteresujem.
Do zatvaranja konkursa Službenog glasnika za najbolju kolumnu ima još 16 dana. Ideološki neutralna ustanova na čijem je čelu funkcioner DS nagradiće autora čije delo izražava ličan i nezavisan stav, bez ideološke ili druge ostrašćenosti. Taj sam!
U nemogućnosti da se ponaosob obratim svima kojima sam naneo unutrašnje povrede reći ću šta mislim o pojedinim oblastima, poprištima mog svetogrđa. A to su: autonomija, kraljevina, patrijarh, Kosovo i četnici.
Dekoncentriše me što su pisci ovog neverovatno složnog eseja svak na svojoj fotografiji, razdvojeni u prostoru i vremenu: Vukadinović iz svoje mislim apsolventske faze, Antonić u svojoj savremenoj verziji, u besmrtnom ruhu profesora univerziteta.
Žitelji Farme i Velikog brata jedini nisu čuli da je umro patrijarh! Ako im je javljeno onda su pod noge bačena sveta načela žanra; ako su pak dane žalosti, tri pa jedan, proveli u neznanju i veselju, opet nije u redu!
Na sajtu Politike pročitam tekst Gorana Markovića “Kako sam sleteo na Mesec”, smuči mi se jedna rečenica i ja protivno svojoj prirodi pošaljem komentar.
Bolno svestan da se general Gotovina nalazi izvan dometa njegovog predsedničkog milosrđa, a duboko potišten što je heroja nagovarao da se preda Međunarodnom sudu, predsednik Mesić u jesenskim dugim noćima mozga bi li pomilovao generala Norca.
Predsednika Miloševića više nema, ali njegova porodica i dalje je izazov za etiku, pravo, pa čak i za trgovinu.
Istraživačko novinarstvo javlja da je od rodbine koja joj je čuvala stan naša sugrađanka poručila samo vegetarijanski obrok i urmašice. Slatkiš će imati ulogu Prustove madlene: čim na jeziku i nepcu oseti komadić urmašice, Biljani Plavšić će pred oči izaći cijela Bosna.
Nije li Rusija mogla Puškina da nam pokloni ranije ili docnije, nego tri dana uoči silaska Medvedeva među Sorabe?!
Milošević se još kao bankar emotivno vezao za odela, Koštunica se oblačio kao i njegov uzor, jedino se Tadić pojavljuje u pantalonama sa milion džepova.
Za g. Jankovića Draža Mihajlović je antifašista, te je zbog toga protivnik pakta koji je g. Cvetković potpisao. Ja g. Mihajlovića vidim kao okupatorovog saradnika i onda mi je teško da pomenutu dvojicu vidim kao protivnike.
Ono što mi se u protokolu sa Ribentropom posebno dopalo jeste paragraf o srpskoj vojsci. Da se ne bi g. Cvetković našao uvređenim, Nemci su našoj vojsci odobrili da se umeša ako to bude želela i na frontu koji joj bude najviše ležao!
Majka smišlja grupni portret svog poroda sa samoubicom: “Evo, deco, ti imaš ovde tri godine i vodila sam te na balet, a tebe u igraonicu na rođendan druga iz obdaništa, ovo iza je čika koji se posle toga ubio, nesrećnik, to mu je jedna od poslednjih fotografija, interesantno, mi je imamo, a on za nju i ne zna…”
Radio emisija, 12.12.2008, govore: novinar Miša Brkić, predsednik Transparentnosti Srbija Vladimir Goati, poverenik za informacije Rodoljub Šabić, kolumnista nedeljnika Vreme Ljubomir Živkov i filmski reditelj Stevan Filipović.