Nekad i sad
Kad se Milošević u Hagu usredotočio na svoju odbranu, učinio mi se preporođenim: samica ga je oslobodila preopširnosti stvarnog i činio mi se u sudnici razboritijim nego dok je bio na slobodi.
Kad se Milošević u Hagu usredotočio na svoju odbranu, učinio mi se preporođenim: samica ga je oslobodila preopširnosti stvarnog i činio mi se u sudnici razboritijim nego dok je bio na slobodi.
Na svaki bogovetni protest otišao sam sa nakanom da uzdrmam samodržavlje, svaki moj minut proveden na ulici, na mostu, na raskrsnici, bio je posvećen razvlašćivanju predsednika Republike.
L’uomo universale izdominirao je pošto ga je u Ćićevcu na dvoboj izazvao radnik koji je na poslu izgubio ruku, i koji kao nadoknadu prima 8.750 dinara mesečno. Kralj Sunce se nije nadao ovolikoj drskosti.
Šta bih rekao na plenumu: Naš zahtev da se oslobode svi protivzakonito uhapšeni i optuženi prepušten je na milost i nemilost pojedincu koji otelovljuje sve ono protiv čega smo ustali.
Predsednik je obe zaraćene strane, tonom oca zabrinutog zbog nesloge između čeljadi, zamolio da se okanu nasilja. Mirno, kao da vožnju na haubi nije lično on ohrabrio i zapravo preporučio, naručio.
Voleo bih da je ovo letak: fale mi samo štamparija i poljoprivredna avijacija koja bi ga razasula po svim školskim dvorištima, kao što su nemački leci svojevremeno prekrili Drvar i okolinu.
Više od pola veka slušamo da su deca ukras sveta, što je možda i bilo tačno u vreme kad je i svet bio lepši. „Children are the property of the state“ odiše razboritošću i ne ostavlja nedoumice.
Zavet da neću kročiti u Beograd na vodi već sam prekršio, jer se stari most tamo brani. Hodam po šljunku i blatu i merkam gde je ulaz u raj, veliko gumno veselije od Las Vegasa.
O kažnjavanju nemam visoko mišljenje, odmalena ga smatram uzaludnim, stoga bih najveće štetočine u našem arealu otpremio u izgnanstvo, da ih više nikad ne vidim, ne čujem, i da ih ne izdržavam.
I najmanja, nehotična pohvala režimu tj. samodržavlju ne promiče mi; razvio sam se, ili pre izrodio, u kućni seizmograf, registrujem svaku sitnicu koja bi Pokretu otpora, još neomasovljenom, mogla da naudi.
Zašto u Vašington za ambasadora ne pošaljemo nekog stranca, školovanog napolju, koji bi se samoobučio šta su interesi Srbije, i koga ne prate glasine da je kupovao pašnjake dok je bio ministar?
Ustav su nipodaštavali svakodnevno, zakone su osorno i otvoreno bacali pod noge, kako bi se koji našao na njihovom pobedničkom putu, gazili su etičke norme, estetske naravno ništa manje.
Hvalospevi i divljenje kojima je Ursula fon der Lajen obasula preljubaznog domaćina Vučića ne idu ni u kola ni u sanke: biti tako neobavešten ili biti toliko obmanut nije moguće.
Promocija beše treća tačka svečanosti, gde sam proglašen vitezom baštine, obećah, viteški, da ću ako na zakonit premda nezamisliv način budem došao do veće svote novca u kulturni centar uvesti grejanje.
Molim da za sednicu o litijumu, i naročito za nju, ispred skupštinskog zdanja budu najmanje dva video-bima, sa dijagonalom ne kraćom od deset metara, i sa najboljim zvučnicima.
Ministar, ne znam tačno čega, Mona, Jedinstveni, prosvetlio je pauperizovanu Srbadiju da ne mora porodica utamaniti čitav nasad jaja za doručak: „dva jaja“ drže siromaha sitim bezmalo ceo dan.
Hteo bih da o litijumu iskreno, očinski i nadasve stručno porazgovaram sa što više građana, od kojih su mnogi pokušali na svoju ruku, meni iza leđa, ili meni uz nos, da saznaju sve o iskopavanju litijuma.
Kad bi trudbenici tiska bili kao moja neznatnost, napisali bi: „Vučić samovoljno spiskao skoro tri milijarde klet. evra na glupe i nadam se posve nepotrebne ‘rafale’, francuske borbene avione.“
Ništa od onoga što je vredelo u Radio Beogradu nije ostalo na priredbi povodom stogodišnjice njegovog osnivanja. To što je uradio Javni servis na Radio Beogradu ne bi moglo da se desi.
Rad je stvorio čoveka, trening je stvorio šampiona, natčoveka, prema kome vladar oseća blizanačku srodnost, dopušta preplaćenim i doživotno zbrinutim prvacima da mu budu u blizini.
Bajaga je blagovremeno i preljubazno pozvao olimpijce da budu njegovi gosti na koncertu krajem avgusta. Very classy, nema šta! A zar ne bi bio sevap i kul pustiti i izbeglice da besplatno uživaju u muzici?
Ipak bih ponajpre rekao da će nam se vladar – čije govorancije zatrovahu mnoga godišnja doba, mnoge večeri, jutra, podneva, praznike i radne dane – kad bude abdicirao obratiti snagom pisane reči.
Sasi, spremite se nanovo da budete naši rudari, jer će sebar srpski plivati u raskoši. Dolazi epoha neradničke klase, jer je san o litijumu san o uživanju u ničim zasluženom blagostanju.
Naš velikan, koji je Orlove lično ispratio u donedavno simpatičnu Nemačku, ušao je u avion, da blagosilja fudbalere, što je patronažni moleban, kad, ima šta i da vidi: šahovnica!
Šta je Botanička bašta i kako bi biljnom i životinjskom svetu Seka Aleksić naudila? Botanička bašta je ovozemaljska maketa Rajskog vrta, najslavnije bašte u kojoj gaćice još nisu ni izmišljene.
Većina građana ne bi bila ni primetila Rezoluciju, Srbija je trebalo da za nju glasa – i ako se smatra nevinom, i ako se oseća indirektno potkačenom, jer nije baš da smo bili samo bogobojažljivi susedi.
Kome nisu navrle suze: usred svetske i naše bure vladar se setio ubogog penzionera, koji doduše uz penziju i radi, kao što se uz rad i školovao! Ko bi ga se drugi u ovim istorijskim lomovima setio!
Pobedio sam lanac Sv. Antuna, gde se od primaoca zahteva da pismo pošalje na devet adresa, ili će ga sustići lepra, kuga, bankrot i krah u ljubavi: zahvali se običnim kružićem kad kucne čas.
Oni koji su se ugruvali u nadmetanju sa nepobedivima i dalje škrguću zubima, ponavljaju opšta mesta o krađi, prvooklevetani ih čak i ne privodi i ne drži ih u pritvoru ni po mesec dana.
Ko god se osetio – umalo da napišem: dosetio – uvređenim ili oklevetanim, mogao je tužiti Petra Lukovića i računati da će već prekosutra duševna bol biti ublažena novcem.
Četvrt veka proteklo je otkako je ubijen Slavko Ćuruvija, privatnik koji nije imao sreće, država je sebi na velika zvona halalila zločin koji je smislila, platila i sprovela ako se tako može reći u život.
Bilo bi sve još svečanije i uzvišenije da je Zeman dobio sat od Putina, pa ga poklonio Vučiću, ali, i ovako kako je, metaforično je i simbolično sve ovo, toliko da svakome mora biti puno srce.