U pokušaju da ponudim odgovor na pitanje da li, i u kojoj meri, aktuelni protesti najavljuju krupne političke promene, ovde se u izvesnoj meri polemički nadovezujem na jedan prethodni članak. Naime, nakon pobede SNS-a na lokalnim izborima u Gornjim Nedeljicama i šire u aprilu 2022. godine, taj sam tekst, parafrazirajući sumornu Andrićevu misao, završio tezom da je dugotrajna loša uprava urušila duh naroda koji većinski podržava vlast čak i tamo gde ga ona egzistencijalno ugrožava.
Na početku 2025. godine, međutim, poverenje u vlast i lojalnost od strane naroda više ne deluje monolitno, iz čega razni akteri – istina, mahom opozicioni političari i/ili tradicionalni Vučićevi kritičari – najavljuju neminovni i skori kraj Vučićeve vladavine i predlažu formiranje prelazne vlade. Ovde suštinski ne ulazim u to koliko su takvi zaključci dalekosežni i preuranjeni, i ograničavam se na jedno za mene fundametalnije pitanje od same smene postojeće vladajuće garniture nekom postojećom opozicionom postavom – pitanje o mogućnosti promene u srži, u duhu tog naroda koji je pod teretom loše uprave, još koliko juče, i to rekli bismo trajno, klonuo i kopnio duhom.
Milgramov eksperiment i pokornost
Izvestan optimizam da je ozbiljna promena u Srbiji uopšte moguća, neočekivano nalazim u čuvenom Milgramovom eksperimentu koji je, navodno, pokazao da su ljudi, u osnovi, skloni autoritarnosti. Kao što je poznato, 40 nasumično izabranih učesnika imali su za zadatak da prate odgovore ispitanika koji su se nalazili u drugoj prostoriji i da na svaki njihov pogrešan odgovor aktiviraju sve jače elektrošokove. Iako su čuli uzvike bola, pa čak i zapomaganje i krike ispitanika (u pitanju su zapravo bili glumci koji su imitirali bolne reakcije), čak dve trećine učesnika je nastavilo da pojačava elektroškove sve do maksimalnog nivoa od 450 volti. Učesnici su, istina, povremeno oklevali, ali pošto su od rukovodioca eksperimenta dobijali jasne instrukcije da nastave, poslušno su nastavljali da povećavaju snagu strujnih udara. Zaključak ovog američkog psihologa glasio je da su ljudi u osnovi skloni pokornosti kada im autoritarna/autoritativna figura izdaje naređenja.
Međutim, za našu temu relevantniji je jedan naknadni Milgramov eksperiment u kom je on ponovio prethodni scenario, ali su ovoga puta učesnici delali u grupama od po tri osobe, od kojih su dve bile Milgramovi saučesnici koji su se glasno usprotivili i odbili da učestvuju kada su nivoi elektrošokova prešli 150 volti. Suočeni sa protestom ravnopravnih učesnika, u ovom eksperimentu svega četiri od četrdeset takođe nasumično izabranih osoba, odnosno jedna desetina učesnika nastavila je da pojačava snagu do maksimuma. Po Milgramovom mišljenju, ovi naknadni eksperimenti pokazuju da je velika većina ljudi sklona autoritarnosti, osim kada je suočena sa buntovnim stavom drugih: „U podrivanju autoriteta eksperimentatora, najimpresivnije efekte ima pobuna ravnopravnih učesnika.“
Bez ulaženja u detalje i potencijalne slabosti Milgramovih postavki i zaključaka, ovi eksperimenti prizivaju neke značajne paralele sa Srbijom. Već niz godina situacija u Srbiji u bitnim crtama odgovara zaključcima iz prvog Milgramovog eksperimenta – natpolovična masa birača pokorno podržava autoritarnog vladara i njegovu stranku, na čije zahteve poslušno povlače ručicu bez obzira na snagu elektrošokova i posledice koje to izaziva – uzimaju sendviče i idu na kontramitinge, disciplinovano glasaju i predano rade na sakupljanju kapilarnih glasova među članovima svoje uže i šire porodice i kruga prijatelja. Baš kao i u eksperimentu, mnogima od njih se to posebno ne dopada, lično se možebiti ne slažu sa takvim ustrojstvom, ali zahvaljujući sveprisutnosti Velikog Brata submisivno slede data uputstva i komande. Pojava povremenih buntovničkih ličnosti do sada nije davala značajne rezultate. Prijava Marije Lukić dovela je do izvesne Jutkine krivične odgovornosti, ali ne i do građanskih protesta ili neposlušnosti u opštini Brus, uzbunjivanje Aleksandra Obradovića i informacije koje je obznanio nisu dovele do širih protesta zaposlenih u „Krušiku“, a hapšenje policajke Katarine Petrović i pretnje smrću inspektoru Slobodanu Milenkoviću nisu doveli do iskazivanja nezadovoljstva i neposlušnosti u policiji. Drugim rečima, sve do sada građani Srbije ponašali su se u skladu sa rezultatima i predviđanjima prvog Milgramovog eksperimenta.
Nasuprot tome, aktuelni protesti, reklo bi se, izazivaju širu solidarnost i neposlušnost prikladnu naknadnom eksperimentu. Pre svega, u nepokornosti naravno prednjače studenti Univerziteta u Beogradu, koji su proglasili potpunu blokadu rada i dosledno odbijaju inicijative da se sastanu sa predsednikom države i drugim najvišim zvaničnicima poput premijera i republičke javne tužiteljke. Oni, jednostavno, žele da institucije rade svoj posao, da profunkcioniše država, a ne da figure autoriteta rešavaju probleme ispod žita i božanskom intervencijom u maniru deus ex machina. Oni, upravo, negiraju, osporavaju sam autoritet i vladajućim figurama i zahtevaju da oni ne izlaze izvan uskih okvira svojih dužnosti i nadležnosti, zahtevajući, nasuprot njima, autoritet institucija i nadležnih organa.
Suočeni sa buntovnim stavom studenata, poslušnost su, dalje, odbili nastavnici sa Univerziteta u Beogradu, koji su kolektivno i u celosti podržali blokadu čitavog univerziteta, a blokadu u ovom trenutku sprovode i neki fakulteti koji su delovi univerziteta u Novom Sadu, Nišu i Kragujevcu. Osim toga, čitava akademska zajednica de facto je podržala studentske zahteve, jer je KONUS – Konferencija univerziteta Srbije, koja okuplja i državne i privatne univerzitete, uputila podršku studentima. Dalje, i potencijalno dalekosežnije, neposlušnost već mesecima pokazuju i prosvetni radnici, i to na dvostruk način. Još pre tragedije u Novom Sadu, sva četiri reprezentativna sindikata prosvetnih radnika su se ujedinila oko određenih zahteva i pripretila generalnim štrajkom, što je verovatno do sada najjedinstveniji nastup prosvete ikada. Štaviše, prosvetari su prošle nedelje ne samo odbili ponudu vlasti koja je podrazumevala višekratno povećanje njihovih plata, nego su čak i oštro kritikovali svoje sindikalne vođe jer su se tajno, tj. bez dogovora sa svojim članstvom, sastali sa državnim vrhom da razmatraju uslove okončanja štrajka.
Da zaključim: Studentski protesti su u prošlosti često artikulisali zahteve za suštinskom društvenom promenom; i kada bi ta promena izostajala, oni su inspirisali čitave generacije i po dubini društva subjektivizovali, podsticali pojedince i pojedinke da se drugačije (us/vas)postave u odnosu na vlast i autoritarne lidere. Stoga, šta god da bude rezultat ovih protesta, oni su već napravili i nastavljaju da prave rezove po dubini društvenog organizma Srbije, podstičući čitave kategorije i esnafe (studenti, univerzitetsko osoblje, SANU, maturanti, prosvetari…) da prestanu da se ponašaju kao slepi sledbenici zahteva vladajućih stranaka tj. kao subjekti iz prvog Milgramovog eksperimenta. Za razliku od brojnih prethodnih anti-vučićevskih pokliča „Car je go!“, ovi studentski protesti mirnim, uravnoteženim glasom obznanjuju da neće nijednog cara, da car ne postoji, da su gola sva autoritarna tela osim autoriteta institucija, struke i nadležnih organa. Vladajuća politička elita za sada se napreže samo u naporima da uguši i utiša taj glas, zbunjena u nerazumevanju da njihove autoritarne i nasilne metode pretnje, ucena, zastrašivanja, popisivanja, prisluškivanja umesto željenih, imaju kontraefekte, dok opoziciona elita nemušto nastoji da se predstavi kao personifikacija i budućnost te neposlušnosti i nepokornosti. Ispred njih, i ispred svih nas, stoji jedna generacija studenata koja nas svakog dana na 15 minuta ne samo podseća da kao društvo treba da počivamo na empatiji, solidarnosti, dostojanstvu i stručnosti, nego i vraća veru da je to moguće.
Autor je Viši naučni saradnik na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu.
Peščanik.net, 02.01.2025.
NADSTREŠNICA