dvorište ukrašeno novogodišnjim ukrasima
Foto: Predrag Trokicić

U četvrtak i petak, 31. decembra i 1. januara, kafići i restorani radiće do 18.00. Do četvrtka i posle petka, vratiće se na novo „staro“ radno vreme – zatvaraće se u 20.00. To je odlučio „krizni štab“. Štab je pod navodnicima i malim slovom jer – ne postoji. To je fantomsko telo za spasavanje režima u krizi zbog zaraze. To što ne postoji, naravno, ne znači da ne pravi realnu štetu. Pre nego što razmislimo o tome šta se dobija novom merom i kakve ona veze ima sa zdravim razumom, hajde da vidimo kako „štab“ pomaže režimu u krizi.

Prva pomisao je – „štab“ služi kao paravan da se sakrije nemoć režima pred zarazom. Druga pomisao, „štab“ služi kao paravan da se sakrije apsolutna samovolja režima s Vučićem na čelu. Prvo i drugo se ne isključuje. Ako i ne može, jer je nesposoban, protiv zaraze, režim ima svu moć da se iživljava nad žiteljima Srbije. Time što predlaže bilo kakve mere, „štab“ stvara iluziju da postoji plan i da se nešto preduzima. Time što te mere nemaju nikakvog smisla, „štab“ otvara prostor da režim s Vučićem na čelu radi bukvalno šta god mu padne na pamet.

S ova dva uvida se, međutim, ne završava opis koristi koju režim ima od „štaba“. Posle kvaziizbora u junu 2020, u Srbiji je konačno ukinuta politika, ako pod politikom mislimo na dogovaranje kako ćemo zajedno živeti i rešavati zajedničke probleme vodeći se nekom vizijom opšteg dobra oko koje smo se takođe (uvek privremeno) složili u javnoj razmeni političkih argumenata. U takvim prilikama, „štab“ se pojavljuje kao kvazipolitičko telo: „štab“ naime fingira političku raspravu i tako sakriva činjenicu da u Srbiji politike i dogovaranja razmenom argumenata više naprosto nema.

Pošto u institucionalnom javnom prostoru (parlament i većina medija) više nemamo stranke, „štab“ se kao telo zaduženo za zaštitu zdravlja/života nacije podelio na kvazipartije – na svoje tobože političko i tobože lekarsko krilo. U normalnim zemljama, rasprava bi se vodila u parlamentu, kod nas, ona se vodi u „štabu“. Ta „štapska“ rasprava čini se kao ogorčena borba. I jednima i drugima – i „političarima“ i „lekarima“ (pod navodnicima jer se nazivi odnose na kvazistranke u „štabu“) – navodno je silno stalo da principa iza kojih stoje. Tako silno da su „lekari“ zapretili protestom ako se ne uvaže njihovi stavovi.

Kako se protestuje u „štabu“, lekari nisu objasnili. Samo su rekli da su povukli „crvenu liniju“. Kuda tačno kroz „štab“ ide „crvena linija“ i šta se događa kada se ona prekorači, opet nismo saznali. Ali, sve zajedno izgleda dramatično, padaju teške reči, „političari“ i „lekari“ uhvatili su se u „štapski“ koštac. Nevolja je u tome što mi ne znamo koga predstavljaju „lekari“ a koga „političari“ u toj „štapskoj“ razmeni mišljenja: u čije ime govore jedni i drugi? Da je drugačije, da se takva rasprava vodi, recimo, u parlamentu, stvari bi bile barem malo jasnije. Ali, parlament je ovde srušen, umesto njega sada imamo – „štab“.

„Štab“ posle duboke „političke“ krize ipak donosi odluku: 31. decembra i 1. januara, kafići i restorani treba da rade do 18.00. Ako su „lekari“ stajali na strani „života“, a „političari“ na strani „privrede“ (privreda i život se ne isključuju, izuzev u slučaju „lekara“ i „političara“, pa zato oba pojma takođe moraju pod navodnike), te ako su „lekari“ zbog „života“ tražili da „privreda“ stane ili će oni u „protest“, a „političari“ pak – da zbog „privrede“ stane… šta? Život ili „život“? Dobro, dobro, vratimo se na početak: ako su „lekari“ stajali na strani „života“ a „političari“ na strani „privrede“, na koju je stranu prevagnula odluka?

Šta se štiti odlukom da 31. decembra i 1. januara kafići i restorani rade do 18.00 – „privreda“ ili „život“? Ili je reč o kompromisu: i „privreda“ i „život“. Ili, malo „privreda“, malo „život“. Ili, sasvim očigledno: ni privreda ni život.

U ime „političara“, argument je iznela Brnabić: ako zatvorite privredu na par dana ubićete je i trebaće pet ili šest godina da ona vaskrsne. Dobro, ne baš tim rečima. Ovako tačno Brnabić: „Ako donesete suviše restriktivnu odluku prerano, to će dati dobre zdravstvene rezultate, ali ubićete privredu i trebaće vam pet, šest ili sedam godina da se oporavi“. Argument „crvene linije“: „Lekari ne vide mogućnost za veće popuštanje mera i ne vidi se mogućnost da se Nova godina slavi kao svaka Nova godina uz okupljanja. To je jako opasno, najbolje bi bilo da ljudi dočekaju Novu godinu u svojim domovima, to je naša preporuka“.

Kompromis: „Postoje i druge stvari o kojima se mora voditi računa, ali korekcija radnog vremena ne bi trebalo ništa suštinski da promeni, moraju biti na snazi mere o ograničenom broju ljudi na javnom mestu i u objektima“.

Čitalac mi može verovati na reč: ovo su svi argumenti u „štapskoj“ raspravi. Pitanje glasi: o čemu je rasprava? Brnabić priča o „privredi“ koja se može ubiti za par dana, i to posle proleća gde je ta ista „privreda“ bila zatvorena par meseci. (Sporedno pitanje: otkad se privreda, pa čak i „privreda“, svodi na kafiće i restorane?) Srđa Janković priča o „zdravlju“ koje se štiti ograničavanjem broja ljudi „na javnim mestima i u objektima“. A ovo je rešenje „štapske“ jednačine sa dve (ne)poznate: 31. decembra i 1. januara kafići i restorani rade do 18.00.

Ako su kafići i restorani otvoreni, ali važe mere o „ograničenom broju“, to je isto kao da su zatvoreni. Ako mere ne važe, a znamo/vidimo da ne važe, savršeno je svejedno da li rade do 18.00, 20.00 ili non-stop. To naravno nije sve – ako „privreda“ radi, ko uopšte može da sedi u kafićima i restoranima pre 18.00. Držati ih otvorenima do 18.00 isto je što i zatvoriti ih, iz ugla privrede koja radi. U čemu je onda stvar, zar zaista imamo posla sa „kompletnim idiotima“ i na strani „lekara“ i na strani „političara“ u „štabu“?

Stvar je u tome da „vlada“ (da ne objašnjavam više navodnike) donosi odluku a da za nju ne snosi apsolutno nikakvu materijalnu odgovornost (pošto političke više nema). Ta odluka mora ličiti na odluku, mora izgledati ozbiljno i mora barem izdaleka da stvara utisak da ima smisla. Stvaranje tog privida jeste posao „lekara“ u „štabu“. Kao što je „štab“ privid štaba, u njegovim odlukama „privreda“ je privid privrede a „život“ u Srbiji privid života. Zato bi se među raznim potencijalnim ključnim rečima za 2020. „štab“ sa svojim „lekarima i „političarima“ mogao pokazati kao najozbiljniji kandidat.

Ali, sva simbolika „štaba“ izvodi se iz navodnika, pa bi privid verovatno bila najbolja reč za 2020. u Srbiji. Ne samo što imamo posla sa fantomima ili avetima od „lekara“ i „političara“, preko „štaba“, do „privrede“ i „života“. U takvoj Srbiji i mi, njeni žitelji, tek smo – iz ugla „štaba“ i režima – privid građana. Samo nas još bolest i pretnja od nje, ovde tretiraju kao da smo ljudska (dakle smrtna) bića. Sa ovim „štabom“ i režimom, ni 2021. ne obećava više.

Peščanik.net, 29.12.2020.

KORONA
NOVE GODINE, BOŽIĆI I OSTALI DUPLIKATI

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)