Otmica Madura i Putin
Pre pola veka, kao sovjetska učenica trećeg razreda osnovne škole, mesecima sam slušala lekcije posvećene prirodnim resursima. Ruski izraz za ove resurse doslovno znači „korisne iskopine“.
Pre pola veka, kao sovjetska učenica trećeg razreda osnovne škole, mesecima sam slušala lekcije posvećene prirodnim resursima. Ruski izraz za ove resurse doslovno znači „korisne iskopine“.
U protekloj godini svi su govorili o Trampu. Ali kad pogledate podatke iz novog istraživanja globalnog javnog mnjenja, jasno vidite široko rasprostranjen osećaj da će naredna decenija biti kineska.
Pomilovanja se nude na prodaju, kompanije se dodvoravaju vlastima finansiranjem groteskne plesne dvorane, dok Trumpova politička porodica očekuje dobru zaradu od prekomorskih vojnih avantura.
Šta god ljudi mislili o Maduru, malo je Venecuelanaca koji podržavaju američku invaziju. Još je Simon Bolivar upozoravao da se Latinska Amerika mora čuvati od nove imperije na severu.
Tramp zaista namerava da osvoji Grenland. Posle zarobljavanja Madura i osvajanja tankera pod ruskom zastavom na otvorenom moru, svi su počeli da veruju u Trampove mahnite pustolovine.
Trampov ilegalni napad na Venecuelu sproveden je bez rezolucije UN-a ili odobrenja Kongresa. Demokrati tvrde da su svesno obmanjivani. Tramp ne zaobilazi međunarodne norme, već ih uništava.
To je priča o hrabrosti, ali i o kršenju zakona. Pitanje je šta danas znači građanska neposlušnost kada vlada pokazuje spremnost da kažnjava i sasvim zakonita neslaganja sa svojim odlukama.
Pretpostavka američke administracije da se Evropa kreće udesno nije pogrešna, ali jeste pogrešno očekivanje da je uspon lidera naklonjenih Trampu dovoljan da očuva dominaciju Amerike u EU.
Kasapljenje Bele kuće uklapa se u širi globalni trend: populistički lideri ekstremne desnice u mnogim zemljama koriste spektakularnu arhitekturu za otelovljenje svoje vizije „pravog naroda“ u kamenu.
Mada ohrabruje prizor velikog broja ljudi koji odbijaju da prihvate Velikog Vođu, teško je biti optimističan. Upadljivo je odsustvo analize demokratskih barona koji su Trumpa doveli u Belu kuću.
Naš populizam je devedesetih bio avangardan, a sada je samo deo političkog mejnstrima koji se odomaćio čak i u Americi, zemlji sa tradicijom konstitucionalizma koja seže u 18. stoleće.
Galerija grotesknih likova koje je Tramp okupio u Šarm el Šeiku, egipatskom odmaralištu koje je sinonim za luksuz i despotizam, poslušno je slavila „mir na Bliskom istoku“. Kakav „mir“?
Demokrati se suočavaju s dilemom svih opozicionih stranaka u borbi sa autokratima, pa možda treba ukazati na lekcije o novoj pojavi koju politikolozi opisuju kao globalnu recesiju demokratije.
Stav da nećete da slušate svog slabijeg protivnika stalno srećemo u visokoj politici. Oni koji bezuslovno podržavaju Izrael naprosto ignorišu sve očigledne argumente da je tamo u toku genocid.
Prvu Ameriku ispunjavaju bogatstvo, pohlepa i obilje pored kojih zlatne dvadesete izgledaju kao doba umerenosti. U drugoj, realna sedmična plata prosečnog radnika niža je nego pre pola veka.
Može se reći da je poseta američkog predsednika Britaniji bila uspešna. Premijer mu se dodvoravao i cupkao oko njega kao servilni krojač. Možda smo izgubili carstvo ali, čoveče, što sviramo gajde!
„Odvažan i častan čovjek“, izjavio je češki kardinal Duka dok je držao misu za Charlieja Kirka u jednoj od najljepših crkava u Češkoj. Do ubojstva, kardinal je priznao, nije ni čuo za Kirka.
Ubistvo Čarlija Kirka odjeknulo je i u Srbiji. Vučić tvrdi da je isti scenario planiran i za njega. Dodik pali sveću. Režimski mediji i analitičari recituju američke desničarske narative.
Ubistvo aktiviste krajnje desnice Charlieja Kirka osvetlilo je asimetriju u savremenoj američkoj politici. Mnoge istaknute figure američke desnice pozvale su na odmazdu nad „radikalnom levicom“.
Poznati desničarski influenser Čarli Kirk ubijen je tokom javnog nastupa na koledžu. Zamenik državnog sekretara SAD zapretio je akcijom protiv stranaca koji hvale ili umanjuju značaj Kirkovog ubistva.
Slučaj Epstein je QAnonovim vernicima dao uporište u stvarnosti. Zaista je postojao sofisticirani lanac zlostavljača dece kojim je upravljao čovek povezan s poslovnim i političkim elitama.
Onda se pojavio Trump. Kao izabrani nosilac vlasti on želi da kontroliše i Federalne rezerve. Da li ga to približava demokratskom taboru? Ne, on u stvari učvršćuje neoliberalnu agendu.
Mnogi smatraju da će prekarni radnici koji su glasali za Trampa, kada ih zaboli njegov „veliki prelepi zakon“, shvatiti da su izdani i okrenuti mu leđa. Ali većina njih će nastaviti da mu slepo veruje.
Čujem da predsednik Sjedinjenih Država Donald Tramp sanja o tome da dobije Nobelovu nagradu za mir u Oslu, iako je njegovo pravo mesto na Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu.
Ursula von der Leyen je na Trumpovim terenima za golf u Škotskoj potpisala sporazum koji je nazvan trgovinskim da bi se prikrila činjenica da je Evropa dala sve a nije dobila ništa sem poniženja.
Duže od decenije, SAD odgovaraju na rusku agresiju pretnjama i ekonomskim sankcijama. Ponavljaju istu stvar, očekujući drugačije rezultate. U tom smislu, Tramp nije ništa luđi od svojih prethodnika.
Do nedavno je bauk globalnog saveza krajnje desničarskih populističkih stranaka bio samo bauk: svaka naznaka uzajamne saradnje bila je pre izraz samo-reklamiranja nego istinske solidarnosti.
Sa gađenjem se prisećam hita iz moje mladosti, „Daddy Cool“ iz 1976. u izvođenju Boney M, dobrog primera zarazne melodije koje ne možeš da se otarasiš. To je najbolji muzički portret Trampa.
U eri populizma zanimljivo je Schmittovo mišljenje da je diktator, uz dovoljnu podršku javnosti, otelovljenje demokratije, dok su institucije koje teže kompromisu, poput parlamenta, njeni neprijatelji.
Mada većina Evropljana veruje da je Tramp loš i za Ameriku i za njihovu zemlju, kao i za svetski mir, većina evropskih desničara tvrdi da je američki politički sistem uspešan a da je evropski propao.
Trampizam je skup taktika za iskorišćavanje slabosti američkog sistema: ne priznaj krivicu, uzvrati udarac i zataškaj poraz. Međutim, sa aferom Epštajn, Trampov recept samo pojačava pažnju javnosti.
Gledao je stotine studenata sa palestinskim kefijama. Jedan kolega se nagnuo prema njemu i rekao mu: „Ovo je antisemitizam na koji su nas upozoravali naši roditelji i bake i deke, a mi nismo slušali.“