Srbija sluša otvorenih usta
Ako čitate “Večernje novosti”, Rusi samo što nisu bacili atomsku bombu na Vašington zbog Kosova.
O temi bez kraja, neprekidnoj traumi i zlatnoj grani srpske politike, Kosovu.
Ako čitate “Večernje novosti”, Rusi samo što nisu bacili atomsku bombu na Vašington zbog Kosova.
Mislim da takvo rješenje postoji, pa ću ovdje iznijeti jedan prijedlog, svjestan naravno da on ima vrlo male (zapravo – vjerojatno: da nema nikakve) šanse da bude prihvaćen. No, bit će dovoljno ako potakne druge na razmišljanje o mogućim rješenjima.
Danas političari u parlamentu govore o istoriji tražeći u njoj opravdanje za ovo što proživljava Srbija i što proživljavaju naši građani u njoj u ovom trenutku. Državnici govore o budućnosti i preuzimaju odgovornost. Želeo bih da je večeras više državnika u parlamentu Srbije, a manje političara.
UJDI je 1990. imenovao komisiju koja je trebalo da analizira problem Kosova…
Sad kad je sasvim izvesno da sa Evropskom Unijom nemamo nikakve, čak ni peting odnose.
Suverenitet podrazumeva slobodu donošenja odluka i delovanja u odnosu na bilo koju drugu vlast unutar njene teritorije, kao i punu slobodu u donošenju i primeni prava (Pravna enciklopedija). Takvu slobodu Srbija nema.
Znam, odmah sam povezao, nisam baš toliko blesav, čitao sam i ja novine: to je deo kampanje u kojoj nam izvestan broj Javnih Ličnosti poručuje da KOSOVO JE SRBIJA.
I pored podrške koju ima od SAD, NATO i, koliko to Rusija dozvoljava, od UN, Evropska unija bi trebalo da preuzme vodeću ulogu u novim sporazumima – Kosovo je ipak u Evropi.
Jesu li ta deca koja su se pijano zaputila u svoje kasarne da “oslobađaju Kosovo Polje”, autentična a nepriznata Slobina deca, čak i kada ga psuju?
Ako ih i nismo otvoreno mrzeli, bilo je to prosto stoga što ih nismo ni smatrali dostojnim naše mržnje, pa smo ih naprosto podnosili s nadmenošću koja je bila gotovo kolonijalnih razmera.
Danas – Zašto bi baš većinski usmereni intelektualci bili krivi za Kosovo? Samo zato što o njemu nisu mislili.
Kad sam uporedio nekoliko mesta na kojima Antonić sa analiziranja neke stvari prelazi na njeno emotivno opevanje, utvrdio sam da se to događa kad on stane da piše o Kosovu.
Najverovatnije bi ministar unutrašnjih poslova postao vladika Irinej, ministar za Kosovo i Metohiju episkop Artemije, ministar za kapitalne investicije vladika Filaret…
Helsinška povelja – Od dana kada je Marti Ahtisari predstavio svoj plan mogli smo čuti najneverovatnije izjave srpskih zvaničnika o budućem statusu Kosova. Ma kako “maštovite” ili “preteće” one bile, zajedničko im je jedno: sročene su da bi pripremile javnost u Srbiji na neprihvatanje odluke međunarodne zajednice.
Nijedna knjiga nije gotova dok ne „izađe iz štampe“. Izlaženje traje neko vreme a ono što izađe već zvuči drukčije od onoga što je napisano.
Tvrdnja predsednika Vlade Srbije da se svaki Srbin rađa s mišlju da je Kosovo bilo i uvek će biti srpsko, i da s tom mišlju svaki Srbin umire, međunarodnu je zajednicu možda ubedila, a možda i nije. Mene je donekle uveselila.
Helsinška povelja – Suština moderne srpske državne ideje, od samog početka stvaranja nacionalne države bila je i ostala državno ujedinjenje svih zemalja koje se, bilo po etničkom ili istorijskom pravu, smatraju srpskim.
Dokumentarna emisija o Kosovu, koja je kumulativno narastala do posle bombardovanja SRJ. Većina materijala je emitovana u 1. i 2. emisiji Peščanika na Radiju B92 u februaru 2000. posle posete srpskim enklavama na Kosovu i Kosovskoj Mitrovici.