Poklonjeni životi
Posle akademije povodom 20 godina od bitke na Košarama: Okani se priče o herojima, lažljivče, ratnohuškaču, dobrovoljni davaoče tuđe krvi, oni nisu bili ni posebni ni najbolji, već sasvim obični ljudi.
O temi bez kraja, neprekidnoj traumi i zlatnoj grani srpske politike, Kosovu.
Posle akademije povodom 20 godina od bitke na Košarama: Okani se priče o herojima, lažljivče, ratnohuškaču, dobrovoljni davaoče tuđe krvi, oni nisu bili ni posebni ni najbolji, već sasvim obični ljudi.
Predsednik je rekao da će Srbija biti u „još težoj situaciji“ ako ne bude samita u Parizu 1. jula i da je Srbija spremna za dijalog, mada je „za razgovore i tango uvek potrebno najmanje dvoje“.
Srpski ministar je želeo da bude viđen i zapamćen kao agitator na poslednjoj barikadi, upravo negirajući sve diplomatske principe, pa i pristojnost do koje drži svaki gegula u velikom svetu. Ali ne i ovaj.
Ministar spoljnih poslova u SB UN-a najavljuje osvajanje Trepče iz Prištine, bombe na severu Kosova i svađa se sa predstavnicom kosovskih vlasti o tome ko je koga kolonizovao.
VIDEO i transkript razgovora povodom 20 godina od kraja rata na Kosovu. Govore istoričar Milivoj Bešlin, izvršna direktorka FHP-a Ivana Žanić, zastupnica žrtava iz FHP-a Marina Kljajić. Razgovor vodi Svetlana Lukić.
VIDEO – U kosovskim školskim programima rat na Kosovu se retko pominje. Govori Bekim Blakaj, direktor Fonda za humanitarno pravo Kosova. Razgovor vodi Milica Jovanović.
AUDIO – Povodom 20 godina od potpisivanja Kumanovskog sporazuma ponavljamo delove dokumentarne emisije „Jedina ljubavna pesma moga jezika“ iz prvih izdanja Peščanika 2000.
Već smo zaboravili: samo pre nedelju dana Srbija je bila na ivici rata. Podsetimo se: kosovska policija je u prošli utorak rano ujutru na severu svoje teritorije izvela bespotrebno brutalnu akciju…
Novi magazin – Vojske su u pripravnosti. Mobilišu se saveznici. Razmenjuju se optužbe. Crtaju se granice. Vođe se nadmeću u patriotizmu. Javnost se zasipa vestima o zlim neprijateljima. Sjajno.
To narušava ugled funkcije, služi samopromociji premijerke kao „čelične ledi“ srpskog nacionalizma i ne može proizvesti pozitivan efekat u onoj sferi gde je najpotrebniji – a to su srpsko-albanski odnosi.
Za zvaničnike Kosova Brnabić kaže da su iz šume, za one iz EU da su zabavljači, a žiteljima Srbije ona kaže šta joj padne na pamet i tretira ih kao da su iz šume i da je zabavlja to što pravi od njihovih života.
Glavno pitanje „šumske afere“ je da li je Brnabić dala rasističku izjavu? Ja mislim da nije. Ona nije sve Albance nazvala „šumskim ljudima“, već samo kosovsko rukovodstvo. Zašto je to ipak ispad?
„Imate posla sa ljudima koji su bukvalno izašli iz šume. Njima je svejedno da li je tamo rat ili nije i to me plaši“, rekla je Ana Brnabić o liderima kosovskih Albanaca na dan objavljivanja Izveštaja EK.
Želeo bi da prizna Kosovo, a da to niko ne primeti. Želi da ispliva iz sopstvenog kopernikanskog obrta i odvratnog mulja: da postane heroj svojih podanika za istu stvar koju je revnosno nazivao izdajom.
Skupštinska istina je izgleda suprotna od one berlinske. Albanci se ipak nešto pitaju, a predsednik je izvestio da Srbija nema vlast na Kosovu i da treba prestati sa obmanjivanjem javnosti.
Kao da je ovom širokom akcijom u cik zore policija na Kosovu demonstrirala prkos Vučiću i njegovom režimu i potvrdila, još jednom, nezavisnost Kosova od Srbije. Ili je, naprotiv, izašla u susret Vučiću…
Pitanje treba li poslanici iz opozicije u ponedeljak da učestvuju na zasedanju parlamenta o Kosovu dostiže razmere „biti ili ne biti“ dileme. Kao, ako učestvuje u raspravi – opozicija postoji. A ako ne – nema je.
Lažna država imaće suverenitet, ali naš vladar na to nikad neće pristati, a to je ono što bi odmetnici i okupatori najviše voleli, ali potpis najvećeg srpskog vladara biće njihov pusti san, kao papi poseta Srbiji.
Politički vrh Srbije neprestano uskače sam sebi u trbuh. To je redovna gimnastička aktivnost Vučića, Dačića i Ane Brnabić. Najnovija je zgražavanje nad idejama Albanaca o ukidanju granice između Albanije i Kosova.
Kada u nedelju 5. maja Vučić kaže da će Kosovo u budućnosti dobiti „nezavisnost i suverenost na celoj teritoriji“ i to zato što nije prošlo njegovo, dakle Vučićevo „rešenje“ – šta nam on u stvari govori?
A i to Kosovo, gde je baš sad našlo da ode? Sad kad predsednik države ostaje upamćen po velelepnim mostovima, autoputevima, duplo većim platama i penzijama i zlatnom dobu koje je počelo prošle godine.
Vulin hoće „tvrdu i čvrstu“ granicu. Kako je to u saglasnosti sa njegovom izjavom da je cilj Srbije ulazak u EU i poštovanje evropskih vrednosti, od kojih su dobrosusedski odnosi jedan od ključnih kriterijuma.
Možda je samit u Berlinu zaista propao. Bar kao pokušaj da se narogušeni balkanski đilkoši privedu dijalogu. Zakrvljene galamdžije i njihovi pomiritelji zaglavljeni su u živom blatu ne znajući šta je sledeći korak.
Ovo je zemlja mitinga i kontramitinga, razrovana i bukvalno i simbolički. Opasno zaraženo poprište borbe za vlast, za koju se svim sredstvima zarobljenog društva i dalje otimaju i grabe oni koji je već imaju.
Viši sud je pogrešio kada je, ceneći dokaze, oslobodio od odgovornosti Pavla Gavrilovića, a kazna koja je izrečena Rajku Kozlini je preniska u odnosu na težinu i posledice zločina koji je počinio.
Stvar sa nezavisnošću Kosova je zapravo već neko vreme rešena. Kako to znamo? Recimo tako što naši najviši zvaničnici učestalo prolivaju suze nad manjkom ljudskih sloboda i nepoštovanjem prava na Kosovu.
Aktivisti su izveli performans „Batajnica 744: Zakopana istina“ i tom prilikom zemljom zatrpali natpis sa imenima 744 žrtve, nakon čega su krenuli u šetnju centralnim gradskim ulicama do platoa Skupštine Srbije.
Mrtvi živima ostavljaju u nasledstvo isključivo teritoriju „svete zemlje“ za koju su prolivali krv i odlazili u smrt. U svom govoru u Nišu patrijarh Irinej nije precizirao čiju su sve krv srpski preci prolivali.
FHP poziva institucije Srbije da procesuiraju sve odgovorne za zločine na Kosovu, bez obzira na njihovu poziciju u vreme izvršenja zločina ili unutar današnje vlasti…
Ako želite mirno rešenje međunarodnog sukoba, prvo načelo je da ne potežete pitanje granica. Tako se izbegava nasilje. Na Balkanu, baš kao i bilo gde na svetu.
Srpski gospodar i srpske vladike usaglasili su svoje stavove u vezi sa Kosovom. Pomoglo im je to što dele isti osećaj za tuđe grehe: uvek su im drugi za nešto krivi, pa oni sami nikad nisu odgovorni ni za šta.
Milan Radoičić, osumnjičeni za ubistvo Olivera Ivanovića, novi je predsednik Fudbalskog saveza Kosova i Metohije sa sedištem u Kosovskoj Mitrovici. Na Kosovu naravno postoji i Fudbalski savez Kosova.