Srebrenica – 30 godina, 2
VIDEO i transkript – Dva svedočenja. Dražen Erdemović iz vojske bosanskih Srba je na farmi Branjevo „ubio oko 70 osoba“. Ahmo Hasić je jedan od šestorice ljudi koji su preživeli streljanje na farmi Branjevo.
O dugim godinama koje su potrebne da bi se u Srbiji priznao genocid u Srebrenici.
VIDEO i transkript – Dva svedočenja. Dražen Erdemović iz vojske bosanskih Srba je na farmi Branjevo „ubio oko 70 osoba“. Ahmo Hasić je jedan od šestorice ljudi koji su preživeli streljanje na farmi Branjevo.
VIDEO i transkript – Iz svedočenja Momira Nikolića pred Haškim sudom. On je samo jedan od ratnih zločinaca kojeg preživeli genocida i rođaci ubijenih sreću na mestima na kojima su se ubistva dogodila.
Ratni zločinci su ponovo postali generatori kulture nasilja čiji trag vijuga kroz minule decenije. Nikada nisu proizveli toliko smrti kao julskih dana 1995. u Srebrenici i okolini.
30 godina od genocida u Srebrenici – Stojimo u Beogradu koji živi iznad neizgovorenog, s obe noge na potisnutom. Gde se najglasnije ćuti. Gde se ne govori o žrtvama, već se polemiše o terminima.
Studenti su pred izborom: ili će postati demokratska i građanska snaga, svesna važnosti prava, institucija i odgovornosti ili će postati još jedan pogon za reprodukciju nacionalne samoobmane.
VIDEO – Na promociji knjige „Gubljenje ljudskosti – Srebrenica kao istorijska činjenica“ Dragana Popovića osim autora govorili su Milivoj Bešlin, Jovana Kolarić, Nemanja Stjepanović i Nataša Govedarica.
Milenko Živanović je oslobođen po svim tačkama optužnice koja ga je teretila za prisilno preseljavanje civila iz Srebrenice. U timu odbrane general je imao izabranog advokata, javnog tužioca i sudsko veće.
Oslobađajuća presuda bivšem komandantu Drinskog korpusa VRS koju je izrekao Viši sud u Beogradu, predstavlja opasan pravosudni presedan.
VIDEO – Povodom godišnjice genocida u Srebrenici Fond za humanitarno pravo je organizovao debatu na kojoj su govorili i istoričari Srđan Milošević i Milan St. Protić i lingvistkinja Marija Mandić.
Zločin nad Bošnjacima u Srebrenici jula 1995. godine kvalifikovala su kao genocid dva kompetentna međunarodna suda. Te oduke su obavezujuće jer su deo pravnog poretka Srbije.
29 godina od genocida u Srebrenici: Žena kojoj su ubijeni muž i dva sina, pred MKSJ svedoči na suđenju Karadžiću. Snimak Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove iz Haga.
DwP – Uz reinkarnaciju ideje Velike Srbije, negiranje genocida u Srebrenici je dobilo novu interpretaciju, u kojoj su Srbi zapravo najveće (i jedine) žrtve.
Dokumentarni film koji su snimili sami Škorpioni u julu 1995. bio je deo njihove arhive kojom su nameravali da se hvale nakon rata – kada će takvi zločinci biti proizvedeni u nacionalne heroje.
Oslobođenje – Očekivati da će društvo koje odobrava ili negira devedesete i sustavne zločine iz tog doba naglo progledati i postati bolje, nije samo uzaludno nego i autodestruktivno.
Mladina – Bratski narodi opet igraju utakmicu, samo umjesto lopte koriste trule ljudske kosti. Ima li spasa građanima Srbije i Hrvatske s takvim vlastima i relativiziranjem stratišta?
Sve je za tu kalkulantsku svest u funkciji opsesivne mržnje prema stvarnim ili, možda još i češće, izmaštanim večnim neprijateljima (do prve rezolucije?), naročito „unutrašnjim“.
Na aerodromu „Nikola Tesla“, na samoj pisti, postavljen je ogroman natpis: „MI NISMO GENOCIDAN NAROD…“ tako da se, bukvalno, vidi iz aviona, a posebno kad putnici slete.
Većina građana ne bi bila ni primetila Rezoluciju, Srbija je trebalo da za nju glasa – i ako se smatra nevinom, i ako se oseća indirektno potkačenom, jer nije baš da smo bili samo bogobojažljivi susedi.
Raznolike manifestacije sirotinjskog fašizma i teško gledljivi kič ogrnut u zastave još jednom su pokazali kakva je huliganska ekipa, na čelu s vrhovnim vođom, otela državu od njenih građana.
Oslobođenje – Naravno da ne postoji genocidan narod, pa to svakako nisu ni Srbi, jednako kao što se ne može, niti treba djecu i nove generacije teretiti za grijehe očeva.
Reaktivne pretnje sopstvenim inat-rezolucijama, kao svojevrsnom „osvetom“ motivisanom rezolucijom o genocidu u Srebrenici, predstavljaju naročito bednu zloupotrebu žrtava.
Pokažu nam predsednika države, ogrnutog zastavom u navijačkom zanosu, koji krši pravila institucije u kojoj se nalazi, i kažu nam da je to vrhunac diplomatije.
Možda je A. Vučić dodatno učvrstio vlast posle svoje male seoske priredbe u Njujorku. Tamo je inače promašio sve što je naumio, ali je sigurno potrefio svoju publiku u Srbiji.
Generalna skupština UN usvojila je Rezoluciju o Međunarodnom danu promišljanja i sećanja na genocid u Srebrenici. Sva je prilika da je promišljanja na ovu temu u Srbiji bilo vrlo malo.
Vučić može nama da otima jezik, kao što nam je oteo državu; ali ne može to da radi drugima usred Skupštine Ujedinjenih nacija. Otuda taj epohalni moralni slom koji smo juče gledali.
Generalna skupština UN glasaće danas o rezoluciji kojom se 11. jul proglašava Međunarodnim danom sećanja na genocid u Srebrenici i osuđuju negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca.
Kako je samo ta gumica efikasna: mrtvim Srbima kao krpom prebrišete sve novije masovne zločine, uključujući i genocid u Srebrenici – narod koji je jednom stradao ne može počiniti zločin, zar ne.
Sama Srbija je, mada ne izrekom nego tek posredno, potvrdila da je u Srebrenici izvršen genocid. To je učinila Deklaracijom od 31. marta 2010.
Srbija je institucionalizovala devedesete upravo da iz njih ne bi izašla, da nastavi sa odbijanjem da prizna činjenice – da je Kosovo nezavisno i da je u Srebrenici učinjen genocid.
Nakon više krugova inkluzivnih konsultacija, prijedlog Rezolucije UN o genocidu u Srebrenici usaglašen je i predat predsjedniku Generalne skupštine Ujedinjenih nacija.
Predsednik Republike Srbije odneo je svoj otoman za psihoanalizu u Njujork, u sedište UN i tamo pokazao svom terapeutu, u ovom slučaju globalnom, na šta su osuđeni građani Srbije.
Organizacije za ljudska prava iz Srbije pozivaju Vladu i predsednika Srbije da podrže Rezoluciju UN o Međunarodnom danu sećanja na genocid u Srebrenici.