Posle neoliberalizma
Koji sistem najviše doprinosi ljudskom blagostanju? Ovo je ključno pitanje našeg doba, jer smo nakon 40 godina prevlasti neoliberalizma u razvijenim zemljama utvrdili da ovaj recept ne funkcioniše.
Koji sistem najviše doprinosi ljudskom blagostanju? Ovo je ključno pitanje našeg doba, jer smo nakon 40 godina prevlasti neoliberalizma u razvijenim zemljama utvrdili da ovaj recept ne funkcioniše.
Setio sam se sablasno lepog septembarskog jutra 2001. u Njujorku – dok su se na ekranu vrtele slike pariskog tornja u plamenu kako se naginje i pada. Uništenje Notr Dama bilo je vizuelni odjek rušenja dveju kula.
Povodom dolaska Borisa Johnsona na mesto premijera Britanije: Britanija se ponaša kao dete koje nije samo napušteno, već doslovno ispušteno iz ruku svojih roditelja.
Osim što je najhrabriji, predsednik je najnasilniji. Upotrebio je institucije da bi izvršio nasilje nad njima, tako da one više ne postoje. Ostao je sam, kao Ivan Grozni, koji se u jednom času upitao: „Gde je moj narod?“
Govore nam da je Amerika podeljena kao nikada pre. Ali kada je reč o mnogim važnim pitanjima to naprosto nije tačno. Na primer, oko 75% Amerikanaca smatra da bi trebalo uvesti više poreze za superbogataše.
Korbinova osuda finansijske pohlepe koja uništava naše društvo izostajala je tokom decenija prevlasti novih laburista. Ova poruka duboko rezonira sa mnogim ljudima, ali sada se guši pričom o antisemitizmu.
Levica je uspevala uvek kada je nudila jasne alternative o pitanjima kao što su stambena politika i finansijska regulacija, a ne kada je zazivala „narod“ i „naciju“. Dobri primeri su Džeremi Korbin i Berni Sanders.
Javila se majka bolesnog deteta, a njena tvrdnja da je mali pacijent želeo da vidi Vučića liči na iznuđenu bajku. Videli smo da dečkić nije mogao da se odupre zagrljaju onoga koji nasrće na njegovo slabašno zdravlje.
Marija Martin Lopez je za 37 godina poslala više od stotinu rukom pisanih pisama španskim vlastima sa samo jednim zahtevom: da ekshumira posmrtne ostatke svoje majke iz masovne grobnice nastale 1936.
Ne-liberalni pokreti ne promovišu svoje ciljeve samo na izborima, već i kroz svakodnevne političke debate. Evo kako desničarski populisti, autoritarci i fašisti vode borbu oko reči da bi dobili rat ideja.
Još kao premijer Vučić je najavio borbu protiv čučavaca. Onda ih se Ana Brnabić setila kada je Marija Bogdanović stala za govornicu 9. protesta #1od5miliona.
Vlada je podržala međunarodnu konferenciju koju je organizovao FDU, a koja je na nesreću trebalo da se održi baš na Filozofskom. U paket je ušla zamena čučavaca. Tako je Filozofski oslobođen od ove pošasti.
Svaka generacija mojih studenata morala je gledati Nevinost bez zaštite…
Danas – Filmsko delo Dušana Makavejeva naša je zaštitna povelja, epohe u kojoj nam je prošao život… To je onaj provincijski atleta Dragoljub Aleksić, koji visi nad avionom, držeći se jedino zubima za opasnu letilicu.
Pismo građankama i građanima Srbije povodom nastupa premijerke Ane Brnabić na TV Pinku: Po ugledu na svog ministra Mladena Šarčevića pokušala je da ponizi nastavnike i saradnike Filozofskog fakulteta.
To što ljudi iz SNS-a snose odgovornost kada krše zakon i proizvode nesreće predstavlja se kao moralni standard ove stranke i njenog vođe, što treba da umiri građane.
Kada su krenuli protesti i pobuna na Stending Roku niko nije mogao predvideti sve indirektne posledice tih postupaka – a jedna od njih je bila i odluka mlade žene iz Njujorka da se kandiduje za kongres.
Sa 20 godina se nisam pitao šta želim da čitam, već ko želim da budem. Odlazio sam u knjižare kao u hramove, na hodočašće u potrazi za tim odgovorom. Nisam imao puno novca i pažljivo sam birao…
To je otvoreno kršenje zakona, ali na savestan i nenasilan način, sa ciljem ubeđivanja sugrađana da nešto u društvu treba promeniti jer je nepravedno. I njeni učesnici su spremni da prihvate kaznu za ovaj čin.
Francuska republika je zasnovana na nasilju pobunjenog naroda. Politika se ovde preliva na ulice mnogo lakše nego u drugim zapadnim demokratijama. Ali nikada ranije nisam video takve nerede u Parizu.
Iste večeri dok smo u Starom gradu uz pomoć autora pokušali da prepoznamo Hitlera na karikaturi, u Kruševcu je drvenim motkama pretučen Borko Stefanović, vođa levice. Tukli su ga maskirani, organizovani batinaši.
Treba da skupimo 250 hiljada koje će ministru policije povratiti deo ugleda i dostojanstva izgubljenih zbog Savamale. Dalju utehu neka potraži kod autora fraze „kompletni idioti“ (ime i prezime poznati redakciji).
Sloboda koja je u lazarevačkoj biblioteci trajala puna dva sata predstavlja ukupnu minutažu koju režim Aleksandra Vučića daje kulturi. A i ta dva sata su dobijena slučajno, „greškom“ direktorke Ivanković.
Čim neka informacija o njenim nepočinstvima, na mišiće i na jedvite jade stigne do javnosti (što će biti sve teže posle odlaska ovog Poverenika za informacije) vlast zapišti na sav glas „vidite šta nam rade!“
Zamislimo da na karikaturi imamo Nedića i Ljotića kako doje Martinovića i Orlića, ili Hitlera i Gebelsa kako fašizmom napajaju Nedića i Ljotića. Zamislimo onda Coraxa i Danas u naručju Nedića i Ljotića…
Klimatske promene nisu konstruisane samo kao naučni problem koji izaziva moralne dileme, već kao etički problem koji zahteva moralna rešenja, pri čemu mi podbacujemo i ne dostižemo visinu tih zahteva.
Istoričari će je slaviti zbog odluke da izbeglicama dopusti ulazak u Nemačku, ali njena nesposobnost da izgradi trajnu arhitekturu evropskih integracija dovodi u pitanje pozitivnu ocenu njene vladavine.
Utisak je da u Saudijskoj Arabiji država prvo ubije novinara, pa onda pusti (medijske) kerove na njega. U Srbiji, pak, prvo se puste kerovi, a šta će dalje biti – videćemo. I to ponovo – slično smo jednom već gledali.
Da li se to Vučiću ponavlja istorija, pa i sada ne ume da čita i razume politička kretanja? Ili je poverovao da mu okolnosti ponovo idu naruku, pa može (opet) da demonstrira svoje pokvarene političke sklonosti?
Erdogan je poznatiji po političkoj represiji i desetinama novinara u zatvoru ili bez posla – nego po borbi za slobodu medija. Nedavno je, međutim, uputio najglasniju osudu ubistva Džamala Kašogija.
Kao istoričar specijalizovan za Holokaust, nacističku Nemačku i Evropu u doba svetskih ratova, često me pitaju u kojoj meri aktuelna situacija u SAD podseća na ovaj međuratni period i uspon fašizma u Evropi.
Napadi se nastavljaju, a predvode ih neki laburistički poslanici u kombinaciji sa medijima, čiji je sukob sa Korbinom neko opisao kao „zaista neobičan“. Omiljena linija napada je optužba za antisemitizam.