Slobodan Barlov, naš slušalac iz Londona, poslao je prilog o finansijskoj krizi u Velikoj Britaniji: Uprkos veri u svemoć tržišta, državna intervencija je česta pojava u kapitalizmu.

Pre neki dan Statistički zavod je objavio da je u Srbiji u novembru deflacija bila 0,1%. To znači da je opšti nivo cena u tom mesecu pao za navedeni iznos. Da li posle deset inflatornih meseci ove godine ljudi sada treba da budu srećni?

Ovo je zabavno. Taman je zaokružena ideologija evroskepticizma, kada evo jednog od političkih lidera evroskeptika kako izjavljuje: „Srbija treba da bude član EU“.

Naše političke stranke su postale reketaške, kriminalne organizacije i smatraju da je to sasvim u redu.

Prenosimo još jednu kritiku jedne od pet knjiga iz edicije Peščanika objavljenu u dnevnom listu Danas. Ivan Milenković je pisao o knjizi Peščani sprud, Teofila Pančića.

Žrtvama Miloševićeg terora sada se rugaju opskurni likovi poput Ivice Dačića, Dušana Bajatovića, Petra Škundrića, Zorana Anđelkovića, Gorice Gajević, Dragutina Brčina, a od prošlog četvrtka i Zorana Lilića. Da je živ, na red bi sigurno došao i sam Milošević.

Poniženje o kojem sam govorio, a koje ste citirali u svom članku, je ono što ovdašnja hipokrizija jedva čeka, jer se na tome hrani iluzija o sopstvenoj posebnosti.

Sve je teže  pronaći ljude koji hoće i koji imaju snage da govore o tome što živimo. Pregovori za gostovanje u ovoj emisiji često počinju pitanjem – a o čemu ćemo, ništa se ne dešava.

Dobra vest: najzad je ponuđeno profesionalcima da porade na onome što se narodski zove “brendiranje Srbije”. Loša vest: profesionalci su pozvani, kako se to nenarodski kaže, “putem” tendera objavljenog u Službenom glasniku.

Ako je kvalifikacija genocida u hrvatskoj tužbi neodrživa, bar podjednako je neodrživa, i iz istih razloga, i kvalifikacija genocida u srpskoj protivtužbi. I Srbija to zna.

Možete državu voleti koliko hoćete. Možete joj činiti usluge, žrtvovati se za nju i služiti joj, ali vam ona nikada neće uzvratiti, jer je država nesposobna za ljubav.

Javni prostor, koji podrazumijeva pisana i prešutna pravila ponašanja, danas služi za egzibicioniranje osobne slobode. Svatko se bori za svoja osobna prava, malo tko poštuje tuđa.

Slogan — Znanje je moć — iščezao je u Jugoslaviji zajedno s Jugoslavijom. Književnici su postali komedijaši koji hrle pred televizijske kamere ne bi li prodali koji primjerak više. Nacionalizam je postao isprika samozvanim “kulturnim radnicima” koji su pohrlili da skinu s pijedestala “jugoslavenske” književne i druge veličine, pritom bukvalno.

Danas, naravno, znam da veza između književnosti i “ideologije” traje otkada je svijeta i vijeka. Biblija nije samo grandiozno književno, nego i grandiozno ideološko djelo.