Ustav ne stanuje u Ministarstvu zdravlja
Širom Srbije donose se rešenja o radnoj obavezi koja medicinske radnike lišavaju osnovnih radnih prava: ograničenog radnog vremena, plaćenog prekovremenog rada, korišćenja odmora…
Širom Srbije donose se rešenja o radnoj obavezi koja medicinske radnike lišavaju osnovnih radnih prava: ograničenog radnog vremena, plaćenog prekovremenog rada, korišćenja odmora…
Formirala se čitava paleta poslova koji se mogu obavljati u bilo kojoj državi, za bilo kog poslodavca, sa bilo kog mesta.
Fabrika IGB Automotive iz Inđije proglasila je viškom 176 zaposlenih sa ugovorom na neodređeno vreme. Radnice koje su proglašene viškom satima se čekale na suncu da im bude uručen otkaz.
Mi smo gotovo jedina država koja poznaje tako oštro razlikovanje rada u radnom odnosu od rada van radnog odnosa. Tako u novom modelu više nema privremenih i povremenih poslova…
U javnost je dospeo zaključak kriznog štaba kojim se radna obaveza uvodi u okolnostima redovnog stanja. Stanje jeste alarmantno, ali vanredno stanje je ukinuto a sa njim i radna obaveza.
Kršenje epidemioloških protokola, treniranje strogoće, pretnje otkazima – to nije pomoglo medicinskim i drugim radnicima. Za (neminovno?) novo vanredno stanje treba se pripremiti drugačije.
Nezavisno od toga da li želite da izađete na izbore ili ne, zanimljivo je videti šta koalicije, partije i pokreti koji će se naći na glasačkom listiću nude u oblasti rada, zapošljavanja i socijalne zaštite.
Iluzija da radno zakonodavstvo nije dobro služi redefinisanju radnog odnosa sa ciljem da on bude izuzetak rezervisan za delove javnog sektora.
Gazde „Jure“ ponašaju se eksteritorijalno, imaju svoja pravila i tek pomalo poštuju zakone Srbije da ne bi potpuno potonuli iz radnopravne u krivičnopravnu analizu. Sada je i ta granica prekoračena.
Poslodavci tvrde da ne smeju da isplate zaradu za mart, jer neće dobiti pomoć države. Pitanje je zašto oni koji mogu da isplate zaradu traže pomoć…
Privredu i državu u vreme korone održavaju radnici, a ne poslodavci. Pa opet je sistem kalibriran tako da bogati postaju još bogatiji, a siromašni još siromašniji. U redovnom stanju, kao i u vanrednom.
Ovo nije tekst protiv kapitalizma. Ništa što napišem, nikakva argumentovana ili ostrašćena kritika ne može delovati onako pogubno kako on ovih dana i nedelja deluje sam protiv sebe.
Najpre, tu su otpuštanja. Još prošle nedelje pojedini poslodavci počeli su sa otpuštanjima. Najviše u hotelima i sličnim uslužnim delatnostima, koje prolaze kroz ozbiljnu krizu.
U Srbiji će uskoro ostati samo poslodavci: 2019. godine je samo u EU izdato 52.000 boravišnih dozvola za građane Srbije.
Srbija je zemlja čuda i to više nije novost. Ponekad se ipak još uvek zapanjimo, kao u slučaju sedamdesetak indijskih radnika koji rade na Koridoru 11 i na izgradnji pruge Beograd-Budimpešta.
Ovo je bila još jedna izgubljena godina za radnike u Srbiji. Obeležio ju je nastavak starih politika u korist „investitora“ i lobista. Sindikati ovaj relativno miran period nisu iskoristili za svoju konsolidaciju…
Srbija je dobila dugo očekivani Zakon o agencijskom zapošljavanju (ZAZ), koji bi trebalo da reguliše oblast ustupanja zaposlenih, poznatiju kao lizing radnika.
Savet stranih investitora je predstavio još jednu Belu knjigu – dokument koji predstavlja pravce lobiranja stranog kapitala ka daljem prilagođavanju domaćih zakona i praksi njegovim interesima.
Pravni poredak urušava se i nečime što uopšte nije norma. To su pravna mišljenja, koja poslednjih godina služe despotima da zaobiđu zakon i postupe suprotno pravnim normama.
Kada se višak vrednosti koji stvaraju siromašni radnici odliva iz zemlje, to je neodrživo i sa stanovišta socijalnog mira i sa stanovišta opstanka te zemlje.
Na meti države su sindikati koji se bore. Njima se oduzima svojstvo reprezentativnosti, a samim tim i mogućnost da kolektivno pregovaraju, kao i niz drugih prava, kako bi se oslabili, ućutkali, izolovali.
Sindikati često dolaze pod lupu javnosti zbog podaničkog odnosa prema vlastima, ali ne može se poreći da su oni nezamenjivi kao način organizovanja radnika i kao način iskazivanja radničke snage.
Neprihvatljivo loš položaj radnika na lizing traje već godinama. Pre nekoliko dana usvojen je predlog zakona koji reguliše tu oblast. Ali tekst koji je Vlada usvojila nije onaj koji je bio na javnoj raspravi…
Iz Leonija tvrde da je preraspodela radnog vremena uvedena po zakonu, radi završetka ugovorenih poslova. Tako radna nedelja može biti šestodnevna i 60-časovna, a radno vreme 13 sati.
Dokaz da nam ne ide najbolje u pregovorima sa EU je i „muka“ države u oblasti rada, zapošljavanja i socijalne politike – koja spada u poglavlje 19.
Rad van radnog odnosa tretira se kao položaj u kojem radnik ima sve obaveze i odgovornosti kao zaposleni, ali nikakva prava. Takav radnik je nezaštićen i podložan radnoj eksploataciji…
VIDEO i transkript tribine u okviru ciklusa „Nije Filozofski ćutati“ održane 30.5.2019. na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Govore Mario Reljanović, Gordana Plemić, Jelena Veljić, Miša Stojiljković i Smiljka Tomanović.
Lakićević kaže da mi nemamo liberalizam. Kako se onda zove sistem u kojem životarimo? Kako će za par decenija istoričari klasifikovati ovo doba koje je usledilo nakon pada komunizma?
U mom tekstu nema poređenja SFRJ sa drugim državama kojem je Lakićević posvetio mnogo prostora, predstavljajući ga kao kontraargument (nije jasno čemu). Moj tekst nije hvalospev komunizmu…
Da li je socijalizam alternativa svemu što se događa? Čini se da je od odgovora na ovo pitanje važnije da se raščisti sa mantrom predivne perspektive koju nam uporno nameću neoliberali u Srbiji.
Vesić bi da uvede obavezne pretplatne karte građanima Beograda, bez obzira na to kako se prevoze do posla. Samo što to neće moći. Naime, u hijerarhiji propisa mišljenje nekog ministarstva nije propis.
Reakcija na tekst Jelene Žarković SVE mame su zakon: Zakon o finansijskoj podršci porodici sa decom jeste velika prevara.