Koalicija ucveljenih
Eto, ostali su i jedni i drugi bez svojih predsednika stranaka: Tadiću je ubilo Đinđića, a Dačiću je umro Sloba, pa su se tako zbližili i na osećajnom planu, pored racionalno-idejno-aritmetičkog.
Eto, ostali su i jedni i drugi bez svojih predsednika stranaka: Tadiću je ubilo Đinđića, a Dačiću je umro Sloba, pa su se tako zbližili i na osećajnom planu, pored racionalno-idejno-aritmetičkog.
Radio emisija 06.06.2008, govore: ekonomista Vladimir Gligorov, novinari Miša Vasić, Dimitrije Boarov i antropolog Ivan Čolović.
Ceo ovaj tužni cirkus od cenkanja oko vlasti u državi i na lokalu polako se pretvara u skarednu farsu nedostojnu pristojnih ljudi.
Posle “kandidata za gradonačelnika”, Aleksandra Vučića, srpski radikali rešili su da za ministra unutrašnjih poslova u budućoj vladi kandiduju Milorada Mirčića.
To što bi srpski radikali mogli da uzmu vlast u Beogradu uz pomoć klerofašista i narodnih izdajnika nije moja – ni tvoja, čitaoče – zasluga.
Pošto se ovi redovi pišu u nedelju pre podne, dok vi svi masovno koristite svoje biračko pravo, sa sve karanfilima u reveru i u najboljoj odeći, ja nemam kud nego da se bavim drugim, zanemarenim, pitanjima.
Prijehavši u Zagreb, što reče pesnik, na informaciju ovde nepoznatu naleteo sam tad, sasvim slučajno: da su doktor Koštunica i magistar Ilić unajmili jednu hrvatsku firmu za odnose s javnošću da im radi predizbornu kampanju.
Kad ništa drugo nije pomoglo, trust pilećih mozgova iz nenarodne koalicije Voja-Velja setio se da nadmoćnijeg političkog protivnika nazove “koalicija Čanak, DS i G17”.
Muka sa problemima je što imaju bezbroj pogrešnih i samo jedno ispravno rešenje. Razumnom i obaveštenom čoveku ispravno rešenje javlja se kao jasno po sebi.
Po mišljenju jedne grupe ljudi naša tužilaštva su zaista preterala i tome treba stati na put. Naročito su prekardašili oni iz Ustaničke, pogotovo Tužilaštvo za ratne zločine.
Reč je, naravno, o stanju javne i medijske scene u Srbiji i postepenom i temeljitom urušavanju svakog sistema vrednosti na njoj.
Brojanje tuđih para postalo je nezaobilazni deo naše novokomponovane dripačke demagogije.
Veštačka, nepotrebna i prema tome suvišna afera je nastala oko dokumentarnog filma Filipa Švarma i Radoslava Ćebića o medijskom aspektu atentata na Zorana Đinđića.
Boris Tadić neće sa Čedomirom Jovanovićem. Neće pa neće. A ako hoće s Nenadom Čankom, Velja Ilić neće s njima. Boris će radije s Vojom Koštunicom, pa makar mu opet dao mesto premijera.
Doktor Koštunica našao je baš subotu popodne, kad radni ljudi i građani imaju pametnija posla, da objavi tragičnu i preranu smrt svoje Vlade.
Onda je đavo odneo šalu i zajebanciju koju su onako pametno bili smislili doktor Voja, magistar Velja i dipl. pravnik Vučić.
Tragedija se ponavlja kao farsa sa sve pevanjem, pljačkom i paljevinom. Samo što se ovoga puta zbiva na ulicama Beograda. Falilo je još samo da Voja Koštunica načulji uši i pita: “Ne čujem dobro! Koga? A, Čedu!”.
Radio emisija 22.02.2008, govore: Miša Vasić, Tatjana Tagirov, Miroslav Prokopijević, preslišavanje o Kosovu: Olga Popović-Obradović, Desimir Tošić, Mirko Đorđević, Slobodan G. Marković, Olivera Milosavljević, Srđa Popović, Mirjana Miočinović, građani Kosova… lider LDP-a Čedomir Jovanović.
Ne postoji nikakav “kosovski problem”, iznova je objasnio jedan savetnik; postoji samo problem sa “albanskom nacionalnom manjinom u južnoj srpskoj pokrajini”.
U četvrtak uveče grupa pripadnika i simpatizera klerofašističke organizacije “Obraz” okupila se u Kapetan Mišinoj ulici da spreči otvaranje izložbe mladih likovnih umetnika iz Prištine.
Predsednik Republike Srbije polaže zakletvu koja ga obavezuje da čuva i poštuje Ustav i zakone, državni interes i da se uopšte lepo ponaša i ispušta ispravne zvuke, da ne vređa nikoga i da se osmehuje ako je moguće iskreno. Sve dok se tako ponaša, svejedno je.
Najveći kvalitet Tomislava Nikolića je upravo to što pre ili kasnije (ne mnogo kasnije) mora da progovori na lakat. Ne može čovek protiv sebe i svoje svadljive i nabusite prirode.
Jedva dočekanu izbornu tišinu razveselila je dražesna epizoda u kojoj je Republička izborna komisija uskratila vladama SAD i Ujedinjenog kraljevstva pravo da pošalju svoje posmatrače na jučerašnje izbore u Srbiji.
Nije mirna Mirina osetljiva dušica. Marko odrastao i sazreo, Marija sve lepša, ali zapela da živi u kvazidržavi. A Sloba ispod lipe, gde Mira ne može zbog političkog progona. Da gorke li sudbine, ko ne bi suzu pustio?
Spikerka TV Dnevnika: “Poslanici su doneli rezoluciju…” Ana: “A hoće li i da je odnesu?”
“Ne bojte se štuka aviona, Nas i Rusa trista miliona” (epska narodna pesma iz drugog svetskog rata)
Zbijajući se tako u krdo, naša tužna “elita” počela je, kao paščad u čoporu ohrabrena, da reži na one neprijatelje koje im ovaj kleronacionalistički režim, njegovi fašistički pomagači i kamarila domaćih izdajnika pokazuju prstom i komandom “Drž’ ga!”.
Činjenica je, međutim, da taj i takav “Peščanik” nekome jako ide na živce i da se Tamo Gde Treba došlo do procene da ga valja udaviti kao pojavu nadasve “ekstremnu” u antonićevskom smislu reči.
Danas – Ti i takvi “Hazari”, piše “Glas javnosti”, stoje iza “besomučne harange” protiv “državnih institucija, premijera i Crkve” koju sprovode nezavisni mediji na čelu s “Peščanikom”.
Pušenje unutar ugostiteljskih objekata prepovedano je skroz. To je društvena tema broj jedan: ugostitelji su pobesneli, a o kadilcima da ne govorimo.
Neko se nakljuka LSD-a i uzleti s desetog sprata, jer misli da može da leti. Neko, pak, čak i bez pomoći psihoaktivnih supstanci, osnuje “Gardu cara Lazara” i preti da će osloboditi Kosovo i Legiju.
Lepo su pametni ljudi svojevremeno govorili da to neće na dobro izaći i da je najpametnije ne goniti Šešelja u tom Hagu, jer on, mahniti Hercegovac kakav je, samo to i čeka.