Kosovo će biti ruski problem
Ako se Srbija udalji od EU i NATO, Rusija će dominirati Balkanom. Neće se Srbija više graničiti na Merdaru sa Kosovom nego Rusija.
Ako se Srbija udalji od EU i NATO, Rusija će dominirati Balkanom. Neće se Srbija više graničiti na Merdaru sa Kosovom nego Rusija.
Ili je Dačić ili je Vučić prvi čovek Srbije – jer nije bilo i biti neće da bude jedna zemlja a dva gospodara.
Nismo za moleban jer kompromituje Crkvu, već glasamo za Spinozu i za dodole, koje sigurno donose osveženje.
Kastoriadis označava sve to kao „uspon beznačajnosti“, koja se širi kao pustinja sa vrelim peskom.
Našli su sada i sinonim za sabornost, a to je glagolska imenica – sve češća – upodobljenje.
Pop Brana je spojio veronauku i metalnu šipku da stvori uzorne ljude, da pođu putem Onog koga su takođe masakrirali – i na krst raspeli.
U pitanju nije restauracija, nego nešto retko u istoriji – večito vraćanje unazad.
Nakon izbora građani se s pravom pitaju čemu izbori ako se sve može menjati, pa i izborna volja građana.
Poslednjih dvadesetak godina patimo od viška svetaca i manjka naučnika – otišli su u inostranstvo – i zbrka je opšta.
U oktobru će početi slavljenje stogodišnjice balkanskih ratova, pripreme i kod nas i u svetu su u toku – sećanja naviru sama.
Ostavimo Kosovo, jer ovo oko Vojvodine se zapliće u novu muku koja će, kako se čini, potrajati, budući da je ovo tek početak muka.
Sve je dozlaboga dosadno u večnom ponavljanju istog – i nema nade da će metafizika Kosova proći.
Na prvim stranama osvanula je nova Ćosićeva izjava: „Vreme je da civilizovano predamo Kosovo“. Baš tako, da ga predamo i budemo izdajnici u taboru Vuka Brankovića.
Moglo je to sa zakletvom žandarmerije da bude i gore – da se izvede na poligonu u Batajnici, na onim neokađenim grobovima.
Boris Nejaki je razmenom bolova sa Dačićem izdao Zorana Đinđića. A Dačić Miloševića nikada izdao nije.
Kako je ovaj Nemanja rušitelj razumeo istoriju, trebalo bi da oni u Sarajevu sruše sve crkve, i katoličke i pravoslavne – i svi da sruše sve.
Sve se stranke ponašaju kao igle u magnetnom polju vlasti. Tu ni Dačić nije izuzetak, ali njegovo magnetno polje seže do same Moskve.
Sastavljanje vlade liči na vrzino kolo, pa se jedan izgubi i nikako da ga nađu, jer đaci druguju sa vilama i đavolima.
Iz studija državnog TV servisa kanonizaciju Nikolaja Velimirovića je prenosio i tumačio pokojni đakon Bigović.
Vojvoda Toma N. se osećao uistinu dobro rekavši da postoji u Evropi samo jedan političar koga ne bi mogao da pobedi na izborima – a to je Putin.
Povika se usmerila na V. Pešić, koja im je svojim utemeljenim analizama sada kriva, a ne sam B. Nejaki Tadić sa svojim mangupima.
Drama ova nema kraja. Glumci imaju pravo i da napuste predstavu, no mi nemamo kud sa scene.
Nema danas u Beogradu mnogo onih koji bi imali hrabrosti da Krležu čitaju i slušaju.
Jadranka Šešelj je navodno ponudila ostavku na mesto supruge predsednika stranke.
Kada je ova knjiga izašla, Dobrica Ćosić je tražio da se uništi „jer će ga ta knjiga odvesti u Hag“.
Negde usred kampanje su se sastali I. Dačić i nesuđeni nobelovac D. Ćosić.
A na kom će se jeziku obratiti svima budući narodni zastupnik Đ. V. to tek niko živ ne zna.
Imperijalizam malih naroda nije ništa manje opasan od imperijalnih težnji velikih država.
Znamo za Irodovo ubistvo dece u Vitlejemu, ali umorenu decu sarajevsku niko ne pominje ni za Uskrs.
U Beogradu ni u Crkvi nema sveće za 11.541. dušu. Nas stid nadživeti neće, jer ga nemamo u ovoj zemlji.
Ovi se hvale svim onim što su počinili u nesrećnoj Bosni koju su razbojnički mrcvarili.
Pisac ovih zapisa je dosadio mnogima svojim pričama, no ova je samo za one u Vojvodini.