Tuga na Oplencu
Vladika vranjski preosvećeni Pahomije je služio zaupokojenu liturgiju za kneza Pavla i svi se pitaju gde baš njega nađoše.
Vladika vranjski preosvećeni Pahomije je služio zaupokojenu liturgiju za kneza Pavla i svi se pitaju gde baš njega nađoše.
U tom dvorcu koji se zove Evropa Srbin se oseća kao „čovek na smrt bolestan“.
Za kult ličnosti uopšte nije potrebna ličnost. Dovoljni su mediji, agronomi i pesnici.
Dačić je navodno pokazao neku ceduljicu – to se na ruskom zove bumaška – na kojoj je pisalo „Rusi ne žele Tadića za premijera“.
Ako se Srbija udalji od EU i NATO, Rusija će dominirati Balkanom. Neće se Srbija više graničiti na Merdaru sa Kosovom nego Rusija.
Ili je Dačić ili je Vučić prvi čovek Srbije – jer nije bilo i biti neće da bude jedna zemlja a dva gospodara.
Nismo za moleban jer kompromituje Crkvu, već glasamo za Spinozu i za dodole, koje sigurno donose osveženje.
Kastoriadis označava sve to kao „uspon beznačajnosti“, koja se širi kao pustinja sa vrelim peskom.
Našli su sada i sinonim za sabornost, a to je glagolska imenica – sve češća – upodobljenje.
Pop Brana je spojio veronauku i metalnu šipku da stvori uzorne ljude, da pođu putem Onog koga su takođe masakrirali – i na krst raspeli.
U pitanju nije restauracija, nego nešto retko u istoriji – večito vraćanje unazad.
Nakon izbora građani se s pravom pitaju čemu izbori ako se sve može menjati, pa i izborna volja građana.
Poslednjih dvadesetak godina patimo od viška svetaca i manjka naučnika – otišli su u inostranstvo – i zbrka je opšta.
U oktobru će početi slavljenje stogodišnjice balkanskih ratova, pripreme i kod nas i u svetu su u toku – sećanja naviru sama.
Ostavimo Kosovo, jer ovo oko Vojvodine se zapliće u novu muku koja će, kako se čini, potrajati, budući da je ovo tek početak muka.
Sve je dozlaboga dosadno u večnom ponavljanju istog – i nema nade da će metafizika Kosova proći.
Na prvim stranama osvanula je nova Ćosićeva izjava: „Vreme je da civilizovano predamo Kosovo“. Baš tako, da ga predamo i budemo izdajnici u taboru Vuka Brankovića.
Moglo je to sa zakletvom žandarmerije da bude i gore – da se izvede na poligonu u Batajnici, na onim neokađenim grobovima.
Boris Nejaki je razmenom bolova sa Dačićem izdao Zorana Đinđića. A Dačić Miloševića nikada izdao nije.
Kako je ovaj Nemanja rušitelj razumeo istoriju, trebalo bi da oni u Sarajevu sruše sve crkve, i katoličke i pravoslavne – i svi da sruše sve.
Sve se stranke ponašaju kao igle u magnetnom polju vlasti. Tu ni Dačić nije izuzetak, ali njegovo magnetno polje seže do same Moskve.
Sastavljanje vlade liči na vrzino kolo, pa se jedan izgubi i nikako da ga nađu, jer đaci druguju sa vilama i đavolima.
Iz studija državnog TV servisa kanonizaciju Nikolaja Velimirovića je prenosio i tumačio pokojni đakon Bigović.
Vojvoda Toma N. se osećao uistinu dobro rekavši da postoji u Evropi samo jedan političar koga ne bi mogao da pobedi na izborima – a to je Putin.
Povika se usmerila na V. Pešić, koja im je svojim utemeljenim analizama sada kriva, a ne sam B. Nejaki Tadić sa svojim mangupima.
Drama ova nema kraja. Glumci imaju pravo i da napuste predstavu, no mi nemamo kud sa scene.
Nema danas u Beogradu mnogo onih koji bi imali hrabrosti da Krležu čitaju i slušaju.
Jadranka Šešelj je navodno ponudila ostavku na mesto supruge predsednika stranke.
Kada je ova knjiga izašla, Dobrica Ćosić je tražio da se uništi „jer će ga ta knjiga odvesti u Hag“.
Negde usred kampanje su se sastali I. Dačić i nesuđeni nobelovac D. Ćosić.
A na kom će se jeziku obratiti svima budući narodni zastupnik Đ. V. to tek niko živ ne zna.
Imperijalizam malih naroda nije ništa manje opasan od imperijalnih težnji velikih država.