Mladenci sarajevski bez sveće i pomena
Znamo za Irodovo ubistvo dece u Vitlejemu, ali umorenu decu sarajevsku niko ne pominje ni za Uskrs.
Znamo za Irodovo ubistvo dece u Vitlejemu, ali umorenu decu sarajevsku niko ne pominje ni za Uskrs.
U Beogradu ni u Crkvi nema sveće za 11.541. dušu. Nas stid nadživeti neće, jer ga nemamo u ovoj zemlji.
Ovi se hvale svim onim što su počinili u nesrećnoj Bosni koju su razbojnički mrcvarili.
Pisac ovih zapisa je dosadio mnogima svojim pričama, no ova je samo za one u Vojvodini.
A šubara nesrećnog pukovnika je okićena raznim cvećem. Od socijalističke crvene ruže do – različka.
Dobrica Erić: Da ne rastrgnu zveri i Srbiju i nas, Bog nam stvori Dveri i reče – Tu vam je spas.
Bliži se peta nedelja uskršnjeg posta, Gluvna: ćute svi i progovoriće jednom – posle sto godina.
Ne treba se pitati šta je pisac hteo da kaže, već šta je hteo da prećuti, a ipak je i to vidljivo.
Bio je I. Dačić zvaničnik S. Miloševića, kada je Sarajevo ubijano i u pepeo pretvarano, a Miljacka zasuta šutom da se proći nije moglo.
Znamo Ustav SPC, ali kako je krenulo i tu će biti potrebne neke fusnote.
Irinej bački ućutkava “verske analitičare”, osiono kako samo on ume, u svojoj smernosti s kojom nam se penje na glavu godinama.
Rodoljubljem opijeno građanstvo je ispreglo konje i upreglo se u amove i odvuklo je Pašića do Dvora, gde ga je čekao kralj Petar I.
Lider LDP-a je kazao: „Crkva je mutant pogrešne politike koja je uništila sve dobro u Srbiji“.
Bili su naši zvaničnici na molitvenom doručku u Vašingtonu i nisu zadovoljni.
Lepo zvuči ono iz knjige Bulgakova da rukopisi ne gore, ali to nije tačno – gore i knjige, a često i ljudi.
Sada su u vlasti, ali doći će jednom sunce i na naša vrata i biće praznika i u našoj ulici.
Dačić je razumeo da se Forum pisaca zalaže za terorizam, kao ono što su se pisci i članovi SANU zalagali za rat u Bosni.
U Beogradu komedijaš komedijaša tera na odžak, kako bi se reklo ovde u kićenom Sremu.
U Beogradu je izlazio list Pijemont, koji je lansirao ideje Apisa i njegovih crnorukaca; uređivao ga je čuveni Ljuba Čupa.
Tadić se na Kosovu zbunio. Pod kupolom Visokih Dečana izgovorio je svoje naglašeno – Nikad.
Raskorak između kosovske politike državnog vrha i Crkve postaje sve veći i to me zabrinjava.
„Milije mi videti jednog umnog i mudrog Rajačića“, uzvikivao je starac Dositej, „nego sva četiri vaseljenska patrijarha zaredom.“
Ruski ambasador je na Kosovo doneo ikonu koju je Putin lično poslao Srbljima kojima nije bilo jasno da li je na ikoni Majka božja ili neko drugi.
Ovde su nužne kratke napomene o Hamletu jer, kako je krenulo, biće Dačić i šekspirolog.
Geopolitičara u palanci ima mnogo, crtaju granice koje se u novije vreme zovu „prelazi“.
Boris Tadić ne vidi da i njemu snuju oko glave uoči izbora kojih će oko Đurđevdana biti.
Sahranjeni su posmrtni ostaci Slobodana Jovanovića, uz vojne i državne počasti.
Na optuženičkoj klupi neće Borko S. sedeti sam, biće tu i B. Tadić i još mnogi. Bude li do tog suđenja došlo.
Ne treba, kažu oci naše Crkve, žrtvovati srpski narod na Kosovu „radi himere koja se zove status zemlje kandidata za članstvo u EU“.
To je poznato – mi nećemo ni sa kim da živimo. Tu smo jedinstveni na kugli zemaljskoj, jer nigde nije drugačije, svuda ima nekih „Albanaca“.
To je onaj vrbov klin na koji je mislio knez Miloš, koji kada se udara po njemu izleće i udara u glavu.
Brine sama reč „načertanije“, sa kojom smo imali negativno iskustvo, i stoga je vreme da se o tome povede javna rasprava.