Vođa misli guzicom
Kakav je odnos diktature i književnosti? To pitanje bi danas moglo da zanima građane mnogih zemalja, a naročito one koji su na svojoj koži osetili neposredno upisivanje diktatorskog teksta.
Kakav je odnos diktature i književnosti? To pitanje bi danas moglo da zanima građane mnogih zemalja, a naročito one koji su na svojoj koži osetili neposredno upisivanje diktatorskog teksta.
U nameri da po svaku cenu ozvaniče izborno nasilje kao legitimnu vlast, naprednjaci su angažovali policiju i privatno obezbeđenje, koji su postali neizostavni deo naprednjačke okupacije Zaječara.
Niko ne zna ko je Predrag Đaković, ali ako je za utehu, do nedavno nisu to znali ni članovi Komisije za izbor predstavnika Srbije na 61. Bijenalu umetnosti u Veneciji, pa ni ministar kulture.
Srbija baš nema sreće sa ministrima kulture. Od Branislava Lečića do Nikole Selakovića trasiran je put samouništenja, koji su pojedini ministri poput Vladana Vukosavljevića pojačali do samog kraha.
Dva događaja ove jeseni zaokružila su istragu i neuspešno suđenje za zločin na Ovčari: identifikacija tela francuskog dobrovoljca u HOS-u i smrt prvog tužioca za ratne zločine u Srbiji.
Devetog jutra otkad je gospođa Dijana Hrka započela štrajk glađu, ka njenom šatoru je iz pravca Ćacilenda bačen još jedan topovski udar. Bio je to verovatno izraz Vučićevog nezadovoljstva.
I pored SNS vlasti strave i užasa u Inđiji, njeni građani su se pobrinuli da za polovinu hodača pronađu smeštaj, dok je za ostale organizovana spavaonica pod opštinskim prozorima na gradskom šetalištu.
Gospodina Nuhu sam upoznao nakon objavljivanja Berlinskog okna, romana u kome sam rekreirao sudbinu jednog Bošnjaka u Beogradu i njegove jugoslovenske porodice pod udarima devedesetih.
The dilemma over the Belgrade Book Fair will not be solved by writers, publishers, or the discordant Committee, but by a rebellious public with a clear vision of what November 1 should look like.
Dilemu oko Sajma knjiga u Beogradu neće razrešiti ni pisci ni izdavači, niti raštimovani Odbor. Učiniće to pobunjeno društvo koje ima jasnu predstavu o tome kako treba da izgleda 1. novembar.
Došlo je vreme da se Vučićeva intelektualna momčad ozbiljnije angažuje. Mora da se ubeđuje pastva da je na delu obojena-neobojena revolucija u kojoj revolucionari jedu čak triput dnevno.
Čega je Aleksandar Vučić zaista predsednik i koju državu bi trebalo da reprezentuje vojna skalamerija koja već nedeljama dere asfalt i blokira život u Beogradu, spremajući se za vojnu paradu?
Žika je nosilac naprednjačke spomenice iz 2012. Živi u Beogradu, radi u državnoj firmi na Vračaru i čeka da postane predsednik Opštine Zvezdara, direktor Ade ili bar Državne lutrije.
Sve se pretvorilo u neki zvanični ili još-ne-proglašeni policijski čas koji je nastupio s prvim sumrakom. U takvom vremenu događa se radnja glasovitog romana Čile noću Roberta Bolanja.
Žika zamišljen šeta gradom i pita se gde je pogrešio. Kolege iz stranke ga više ne prepoznaju. Neki su odavno avanzovali i postali predsednici opština, kao Jovičić na Paliluli. Orlić u BIA. Čak i Slina.
Naprednjaci su ove godine u više navrata demonstrirali nasilje nad slovačkom manjinskom zajednicom u Vojvodini. Sve je počelo krađom slike „Stubovi života“ naivnog umetnika Martina Jonaša.
Batinaške falange koje ministar policije zove „legitimnim organizacijama“, u zoru 29. jula upale su na Državni univerzitet u Novom Pazaru, tukle i gurale studente, čupale studentkinje za kosu.
Ustav je na ulici, među studentima i građanima, dok je režim u posedu brutalne sile. Na jednoj strani su zarobljene institucije koje ne poštuju nijedan zakon, na drugoj je pravda bez institucija.
Ratni zločinci su ponovo postali generatori kulture nasilja čiji trag vijuga kroz minule decenije. Nikada nisu proizveli toliko smrti kao julskih dana 1995. u Srebrenici i okolini.
Zvuči kao Star Wars: Daleko izvan šengenskog prostora, u Srbiji koja je Imperiji važna zbog kritičnog minerala, šef kriminalnog klana koji bez legitimiteta upravlja zemljom, isplanirao je eskalaciju nasilja.
Dragoslav Bokan spaja razne elemente genealogije režima, od ratnog zločinca do propagandiste kulta smrti. Član Saveta Filološkog fakulteta, postao je i predsednik UO Narodnog pozorišta u Beogradu.
Bila je ovo Pirova pobeda Vučićeve partije u raspadu. Uložio je enormne resurse, ukinuo državu, preusmerio belu tehniku, asfalt i lekove, ali to nije dalo željene rezultate. Naposletku, pribeglo se goloj sili.
Noćni govor Kule posreduje između bezakonja i stabilokratije koji su u Beogradu na vodi uspostavili čvrstu spregu. U toj zoni je super-realnost nadvladala običan život građana i države.
Potkopavanje je omiljeni način osvajanja javnog prostora u Beogradu. To je slučaj i s Narodnom bibliotekom Srbije, o kojoj se povela debata na jučerašnjem zasedanju gradske skupštine.
Akcije na fakultetima, tokom marševa, pedalanja i trčanja diljem Evrope, u otporu režimu koji ih je napadao automobilima, palicama, kamenjem, zvučnim topom, propagandom, postali su deo istorije.
Kasno je da se ispravi nepravda prema Mirjani Miočinović, intelektualki koja je sama nosila baklju otpora u mračnim vremenima, kada je izdaja intelektualaca bila najprofitabilniji biznis.
Studentska blokada RTS-a ušla je u osmi dan, sa zahtevom da se raspiše konkurs za nove članove Saveta REM-a. U međuvremenu je izabrana još jedna vlada čiji premijer ne zna ko mu sedi u kabinetu.
Povodom odlaska Filipa Davida (1940-2025) prenosimo tekst iz časopisa Gradac: Od otkaza na Televiziji Beograd 1992. ostaje u opoziciji političkom režimu, ali i kulturnom establišmentu.
San svakog radikala je da osnuje svoju SAO. Vremena su se promenila, ali san je preživeo sve tobožnje transformacije radikala. U Beogradu je uoči 15. marta nikla purifikovana šatoraška naseobina.
Predugo je javni diskurs u Srbiji izložen udarima dezinformerskih talasa koji dolaze iz jednog političkog središta gde se odvija čitav niz zemljotresa na velikim dubinama, pre svega ličnim.
Studentski i građanski protesti ogolili su strukturu devastirane države kojom još uvek upravlja režim sa sedištem na Andrićevom vencu, zaštićen šatorašima koje javnost vidi kao lojaliste.
Pumpaćemo ga još / Da je moglo bez pumpanja / Ne bismo ni pumpali / To nam je suđeno / To nam je zaveštano / To nas je održalo / To nam je jedino preostalo / To je najmanje što možemo.