Prekobrojni putnici Euro-Lina
Previše gledam televiziju, a to nije dobro. Ekranske slike koje posreduju stvarnost inhibitorno utiču na moj nervni sistem, otupljujem za nadražaje spolja i prepuštam se marketinškom spektaklu Vučićeve Srbije.
Previše gledam televiziju, a to nije dobro. Ekranske slike koje posreduju stvarnost inhibitorno utiču na moj nervni sistem, otupljujem za nadražaje spolja i prepuštam se marketinškom spektaklu Vučićeve Srbije.
Završen je Konkurs za izradu rešenja spomen-obeležja Stefanu Nemanji na Savskom trgu, koji je krajem septembra raspisao Sekretarijat za kulturu Grada Beograda. Propozicije su jasne i toržestvene…
Čim je pobedio, Putin se obratio građanstvu rekavši da „nema nameru da sto godina ostane na vlasti“. Ni Aleksandar Vučić ne želi da predugo vlada. Tek koliko treba da Srbiju učini „stabilnom i prosperitetnom“.
Ubedljiva pobeda Vučićevih neoradikala u Beogradu označava kraj dugog procesa koji se na srbijanskoj sceni može pratiti od pada Miloševića do današnjih dana. On se može nazvati i kontrarevolucijom…
Nakon velike prezentacije celog projekta u Skupštini grada, delegacija kandidata sa liste SNS-a, predvođena gradonačelnikom Sinišom Malim, provezla se trasom prve linije metroa Makiško polje – Mirijevo.
Branko Milićević je postao provodnik SNS-a do glasova bivše dece, danas odraslih ljudi čija deca su postala plen političkih prevaranata, koji kao lisac i mačak iz Pinokija idu unaokolo i prodaju maglu.
Unošenje besmisla u politički život Beograda glavna je intencija političkih pokreta osnovanih u vreme vladavine Aleksandra Vučića. To su Srpski sabor Zavetnici i Pokret za obnovu Kraljevine Srbije (POKS).
Stranačko „obeležavanje memorijalnog kompleksa“ palo je baš na Dan sećanja na žrtve Holokausta i pokopilo se sa izložbom „Jasenovac – pravo na nezaborav“ u UN-u.
Postoji institucija koja prati angažovane pisce mnogo ozbiljnije od filoloških studija u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu i Podgorici. Reč je naravno o policiji, koja je bila tihi pratilac njegovog života.
Zaoštravanje sukoba između prošlosti i budućnosti, između stare i nove ere, odnosno opozicije i naprednjaka, predstavlja projektovanu liniju fronta na izborima koji će biti raspisani početkom februara.
Šta bi mogli da imaju zajedničko francuski crtač stripa David Pridom i australijska profesorka komparativne književnosti sa Kornel univerziteta Gejl Holst-Vorhaft? Odgovor je: fascinaciju rebetikom.
Kako se oblikuje naša svakodnevica? Kako teče partijska mobilizacija nepismenih masa, koje ojačane pripadnošću jednoj ideji ulaze u posao „modernizacije Srbije“.
On je superheroj rada, prvi u svemu, važniji od svih, bitniji od Vlade i premijerke, pametniji od svih doktora nauka, u ekonomiju se razume bolje od prof. Miodraga Zeca, ratnu tehniku ima u malom prstu.
Remont, jedna od najvažnijih institucija savremene umetničke produkcije, objavio je alarmantnu vest da je pred gašenjem. Glavni uzrok tome je katastrofalna kulturna politika ministra Vukosavljevića.
Na beogradskom izvođenju Audicije publika je uživala „kao nekad“ sve dok se nije pojavio jedan lik koji je ozbiljno progovorio o Bosni kao svojoj jedinoj, nedeljivoj domovini u koju se ne dira.
Najnoviji ispad dogodio se na otvaranju ambulante u Prnjavoru. Dok je novinarka N1 intervjuisala građane okupljene pred ambulantom, jedna ženska osoba ju je snimala svojim mobilnim telefonom.
Nezvanični naziv domaćeg programa mogao bi analogno sa nazivom počasnog gosta glasiti „Četiri SAO – jedna nacija“. Pritom se misli na sveobuhvatnost srpstva izraženu kulturnim programom Sajma knjiga.
Svaki dosadašnji režim u Srbiji imao je svoje mističko središte, neku vrstu proročišta, kome se obraćao kada je trebalo odlučiti da li da se priklonimo Vašingtonu ili Moskvi…
Đinđić je uveo transparentnost i društveno planiranje, što je trebalo da srbijansko društvo oslobodi fatuma i reformiše ga ka emancipovanoj zajednici.
Od Vučića se drugačija strategija razvoja kulture osim ove vojne i nije mogla očekivati. Ali od nezavisne kulturne scene se očekuje više angažmana, rada i borbe za drugačije uređeno polje kulture u Srbiji.
Vucic has been successfully strengthening the myth on the innocent nineties. This U-turn has abolished war criminals, promoters, profiteers, but also authors and promoters of the Memorandum.
Vučićevo slavljenje tradicionalnih vrednosti bilo je kontrapunkt pokušaju beogradskog Prajda da skrene pažnju na stanje LGBT+ prava u patrijarhalnom okruženju, koje je istovremeno pljeskalo svom voždu u Tršiću.
Vučić je tokom svoje vladavine uspešno plasirao mit o nevinim devedesetima i propasti koja je počela nakon pada Miloševića. Tako su abolirani ratni zločinci, huškači, profiteri i autori i promoteri Memoranduma.
Ministar kulture misli da će zalivanjem tog cveta u fingiranoj javnoj debati i kasnije, usvajanjem Strategije razvoja kulture 2017–2027, uspeti da obnovi tu fantastičnu floru koja je nekada bujala iz krvi i tla.
Erdoganov obračun sa kritičarima je doveo do hapšenja Dogana Akhanlija, turskog pisca koji je izbegao u Nemačku 1991. i nastanio se u Kelnu, gde je nastavio da se bavi literaturom, ali ne odustajući od kritike Turske.
U Ambasadi Turske u BiH najavljeno je snimanje serije o Aliji Izetbegoviću, koju bi producirala Turska državna televizija. Vest je izazvala konsternaciju u Republici Srpskoj i u Beogradu.
Pisci, akademici, crkveni velikodostojnici, doktori nauka, pekari, lekari, apotekari, traktoristi, nezaposleni, svi već „bruje“ o tome kako je dijalog „prava stvar“. Ali – dijalog o čemu?
Naravno, u pitanju je specijalna veza Srbije sa Rusijom, koja je poslednjih godina materijalizovana ne samo „povoljnim“ ruskim oružanim aranžmanima, već i u vidu Rusko-srpskog humanitarnog centra u Nišu.
Vučić je isticao svoje junaštvo tokom tog 11. jula hvaleći se kako on nikada nije pognuo glavu. A zapravo jedino tamo, u Srebrenici, morao je da učini baš to.
Sasvim je izvesno da je svojom rukom nacrtao projekat pilona i srpske zastave na Ušću, između tržnog centra i Malog ratnog ostrva. Ispostaviće se da je ovo deo projekta silaska Beograda na reke.
Vučićev uspeh je enorman. On je za 5 godina prešao epski put. Krenuo je sa Nebojšom Stefanovićem, Markom Đurićem i Nikolom Selakovićem, da bi danas pridobio najširu moguću podršku „prave elite“.
Najveći problem Strategije razvoja kulture je u njenom odustajanju od kulture i okretanju njenom ideološkom derivatu: kulturnoj politici kreiranoj na osnovu tzv. srpskog stanovišta.