Fini ljudi Srbije
Fini ljudi se ne bore za prava penzionera ili radnika, već tu brigu ostavljaju državi. Oni se radije brinu zbog komercijalizacije starih gradskih ulica i pesticida u voću i povrću.
Fini ljudi se ne bore za prava penzionera ili radnika, već tu brigu ostavljaju državi. Oni se radije brinu zbog komercijalizacije starih gradskih ulica i pesticida u voću i povrću.
“Imamo slobodu govora, ali ponekad novinare ubijaju zbog onoga što pišu“, kaže Julija Latinjina, kolumnistkinja Novaje Gazete. Njena koleginica je u januaru ubijena u centru Moskve, nakon što je napustila konferenciju za štampu povodom ubistva Ane Politkovske.
Ugljanin je za ovih dvadeset godina postao nešto nalik na političku “ženu lakog morala”, koja i nije neka lepotica, ali uvek nađe dobrog zaštitnika.
Mnogo se spahija Leontjev bavio Srbima, a bio je i diplomata na Kritu. Jednom je bičem išibao francuskog veleposlanika, koji se nepovoljno izrazio o pollitici ruske imperije.
MUP je pronašao zagubljeni spisak sa 72.000 potpisa građana koji su 2007. godine podržali donošenje dva zakona – o klasifikaciji informacija i o izmenama i dopunama Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja.
Komentari pravnika Saše Gajina na otkazivanje konferencije Gej strejt alijanse i na slučaj Miladina Kovačevića.
Sava centar otkazao konferenciju Gej strejt alijanse zbog delatnosti ove organizacije: borbe za prava gej populacije u Srbiji.
Magistar Ilić nije bilo ko. On je mačo, o kome prema njegovom poimanju stvari mašta svaka samosvesna Srpkinja. On je taj koji se ne libi rada, voli da popije, pojede, zapeva, opsuje, a ako treba, i da udari.
Od svega dvadesetak zemalja s kojima Srbija nema vizni režim, u Rusiji će moći da se bez vize boravi do mesec dana. Ne putujem u zemlje u kojima su ljudi nejednaki, pretežno siromašni, nesrećni.
Kosti su kosti. Dečije kosti su sitnije od kostiju odraslih. Kada sam naišla na sitne kosti, znala sam da su dečije. To sam i očekivala.
Srbija može da ispuniti svoju obavezu reparacije prema SAD tzv. povraćajem u pređašnje stanje, ili restitutio in integrum. U ovom slučaju, Srbija to može da učini time što bi izručila Kovačevića SAD.
Hrvatski novinar Drago Hedl tvrdi da su direktori hrvatskih i srpskih železnica Davorin Kobak i Milanko Šarančić planirali da prisvoje tri miliona evra od naplate srpskog duga susedima.
Hitler je počeo da traži svoje pravoslavce kada je Staljin 1943. dozvolio rad Ruskoj pravoslavnoj crkvi.
Govorimo o konzulu koji je radio na svoju ruku – a taman i da jeste – nemoguće je da država to ne otkrije. To je bio državni posao, država je kidnapovala i protivzakonito izvela iz SAD Miladina Kovačevića.
Da nije krivično delo, dečko ne bi pobegao. Da je legalno, ne bi bila potrebna nova putna isprava. Da je moralno, ne bi bilo državne tajne
E-novine – Jeste Kovačević zgodan i markatan; lepo je građen za siledžiju; ali, da li su to dovoljni razlozi da do poslednjeg centa branimo Kolosa Iz Vrbasa, recite nam, Vuče!
Glavna sporna tačka famoznog Statuta je odrednica po kojoj Vojvodina može da sklapa međunarodne sporazume i utemeljuje svoja predstavništva u inostranstvu.
U onoj meri u kojoj ničiji život ne protiče van vremena i prostora, svaka je biografija, u malom, i istorija vremena i prostora koji su pojedincu dani.
Vukovar, Sarajevo, Srebrenica, s jedne, i Ivan Stambolić, s druge strane, imaju nečeg zajedničkog.
S dolaskom Slobodana Miloševića na vlast 1987. godine, revitalizovana je tradicionalno snažna i višestruka povezanost srpske države i srpske crkve.
Mit o političkom režimu u Srbiji 1903–1914. danas se ponovo aktuelizuje da bi se u njemu našao oslonac tezi o autentično demokratskom karakteru srpske državotvorne ideje i njenoj evropskoj liberalnoj orijentaciji.
Po mom dubokom uverenju, daleko preciznije, tačnije od svih analitičara, onaj nešto dublji istorijski kontekst, razumeo je niko drugi nego Amfilohije Radović u govoru koji je održao pored odra pokojnog premijera, u govoru koji je nazvan Opelom premijeru Zoranu Đinđiću.
Odlomak iz knjige Olge Popović-Obradović Kakva ili kolika država, Ogledi o političkoj i društvenoj istoriji Srbije XIX-XXI veka, promocija knjige 28.02.2009. u 12h u Paviljonu Veljković, CZKD, Birčaninova 21 Beograd
Ono što se čuje iz centralne banke i iz Vlade više govori o zbunjenosti i neodlučnosti, nego što bi moglo da ulije nadu da srpske vlasti znaju šta rade.
Iz kojih sredstava država Srbija plaća milion dolara? Da li su ih prikupili članovi Vlade među sobom, ili se radi o sredstvima budžeta. Javnost bi to morala znati.
Knjiga Danila Udovičkog je lična, otvorena, poštena, dosledno subjektivna priča o tome šta je 68′ značila za naše duše, čak i ako je grubo oblikovala naša tela.
Teško mi pada mogućnost da ću svom djetetu morati objašnjavati kako je život bio neporecivo prisutan i dostupan.
Izjavom da nas ne zanimaju prolazni ciljevi, tj. pridruživanje, već zastava u Briselu, predsednik Srbije je pokazao neviđeno, sramotno nerazumevanje tog procesa.
Radio emisija 20.02.2009, govore: Biljana Kovačević-Vučo iz Yucoma, novinar Miša Brkić, Žarko Korać iz SDU i profesor evolucije Nikola Tucić.
Oli Ren: “Možda je pre 25 godina imalo smisla postaviti to pitanje – gde je Boris? Međutim, danas zahvaljujući predsedniku Tadiću svi znaju gde je Boris – u Evropi.” Boris Tadić: “Hvala Oli. Sada znam gde sam.”
Žarko Puhovski ove nedelje svedoči pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) protiv trojice hrvatskih generala, Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača, optuženih za zločine u Oluji i nakon nje.