Zašto Izraelci mnogo vole svoju vojsku
Vojska nas je izneverila 7. oktobra: životi mnogih ljudi, palestinskih i izraelskih, bili bi sačuvani samo da je vojska bila tamo tog dana. Ne bi bilo ubijenih, otetih, i ne bi bilo rata.
Vojska nas je izneverila 7. oktobra: životi mnogih ljudi, palestinskih i izraelskih, bili bi sačuvani samo da je vojska bila tamo tog dana. Ne bi bilo ubijenih, otetih, i ne bi bilo rata.
Samo mesec dana nakon 75. godišnjice konvencije o genocidu, Međunarodni sud pravde razmatra rat u Gazi. Presedan je stvorila Gambija tužbom protiv Mjanmara za genocid nad Rohinjama.
Kako se desilo da umesto solidarnosti zbog ubistva nevinih građana Izraela, „globalna levica“, posebno američka, pokrene burne demonstracije protiv izraelske vlade?
Prehrambeni i zdravstveni sistemi u Gazi su potpuno urušeni, kao i osnovna infrastruktura za čistu vodu i kanalizaciju. Ratni zločin izgladnjivanja definisan je Rimskim statutom.
Slučaj Klodin Gej ukazuje na duboku krizu elitnih američkih univerziteta, dok u društvu besni rat koji deformiše političko rasuđivanje i diktira plemensko svrstavanje.
Više nije moguće potisnuti činjenicu da je Izrael pod sumnjom za najteže zločine. Sad više ne govorimo o okupaciji: govorimo o aparthejdu, preseljenju, etničkom čišćenju i genocidu.
Grupa istaknutih Izraelaca optužila je pravosudne vlasti u zemlji da ignorišu „rasprostranjeno i neskriveno“ podsticanje na genocid i etničko čišćenje u Gazi od strane uticajnih javnih ličnosti.
Mlada devojka sa transparentom na kome piše: Zaustavite genocid u Gazi! Najteže ju je zamisliti u Tel Avivu, a tamo je fotografisana. Šta je čeka? Najmanje izjava da je izdajnica.
Do sada, koliko se zna, od izbijanja rata u Gazi nije zabeležen nijedan slučaj odbijanja mobilizacije, izuzev jednog osamnaestogodišnjaka koji je zbog prigovora savesti odbio da služi vojni rok.
Iako dan u Izraelu počinje vestima o sve većem broju poginulih vojnika u Gazi, grupu koja traži da se vojnici povuku nazad u zemlju čini samo šezdesetak roditelja. Ne vidi se otpor ratu.
U posleratnoj Nemačkoj cvetao je strateški filosemitizam koji je parazitirao na istim antisemitskim stereotipima, ovog puta iskorišćenim za sentimentalne prikaze života Jevreja.
Ne postoji delotvoran način da se svet „informiše“ o postupcima Izraela u Gazi. Uništavanje, ubijanje, izgladnjivanje i blokada tog obima ne mogu se objasniti ni uz pomoć efikasne propagande.
Poslednji rat u kom je Izrael uspeo da postigne brzu i elegantnu pobedu odigrao se 1967. godine. Od tada nije bilo lepih pobeda, posebno ne na palestinskoj strani.
Alarmantna je kriza akademskih sloboda s kojom se trenutno suočavamo. Ipak, još ima vremena za odbranu prava svih studenata da iznesu svoje gledište o ratu u Gazi bez straha od odmazde.
Nemačka pozicionira Holokaust kao događaj koji Nemci moraju zauvek da pamte, bez straha da će se ponoviti, jer se on razlikuje od bilo čega što se ikada dogodilo ili će se ikada dogoditi.
Osim hvale vrednih napora nekih prethodnih premijera da dođu do rešenja, nikom nije padalo na pamet da Palestincima pruži minimum pravde koju zaslužuju i bez koje nema rešenja.
Mir će nastupiti tek kada Palestincima bude omogućeno da se organizuju kao jaka nezavisna politička snaga, koja je demokratska i koja odbacuje svaki oblik verskog fundamentalizma.
Levica je jačala i unutar globalnog cionističkog pokreta, sve dok formiranjem države Izrael levica sâma nije postala hegemon. Zapravo je levica bila ta koja je gradila cionističko društvo.
Mediji danonoćno po studijima ispiraju mozak građanima na način koji do sada nismo videli. Čak i oni koje sumnje počinju da muče, ne usuđuju se da ih javno iznesu.
Mladina – Vladare svijeta, one koji danas stoje iza novih smrtonosnih akcija Izraela, kao što su jučer stajali iza Srbije i Miloševića, jednostavno se ne dotiču preplašene dječje oči.
Poslednjih godina se puno diskutovalo o „kulturi otkazivanja“, ali ovaj talas suzbijanja govora za koji se smatra da nedopustivo podržava Palestince, zapanjujuće je snažan. Reakcije su neobične.
Razaranje više od jedne trećine zgrada u Gazi u izraelskoj kampanji bombardovanja Hamasa podstaklo je eksperte za međunarodno pravo da predlože uvođenje novog pravnog koncepta.
U Ramali se dive čvrstini stanovnika Gaze. Zbog te čvrstine Izrael ne ostvaruje prvobitni plan da ih protera. Ali, oni žele da odu, da pobegnu da ih ne bi ubila ili ranila bomba, da se sklone od gladi i žeđi.
Izrael se svojih građana drugih nacionalnosti najčešće seti u tragedijama kao što je bila oktobarska. Ali ni gubitak života ne uklanja sumnju u to da li oni zaslužuju da budu ravnopravni građani.
Niko u Izraelu ne razmišlja o traumi s kojom rastu deca Gaze, o nezamislivoj patnji hiljada dece koja sada bespomoćno, u egzistencijalnom strahu, tumaraju po razrušenim ulicama.
Rastu simpatije prema Palestincima kao žrtvama, uz priznanje njihovog prava da se odupru ekspanzionističkim nasrtajima. Ali kako da se odupru, a da ne postanu antisemiti?
Stravična ubistva izraelskih civila koje je izvršio Hamas ni na koji način ne mogu da legitimišu tekuće izraelske ratne zločine. Genocid nije samoodbrana, niti proporcionalna reakcija.
Vojska deli stanovnicima Gaze mape sa strelicama koje ih upućuju ka moru, u nadi da će to oprati Izrael od ratnih zločina koje čini. Da li će im uskoro narediti da marširaju ka Kipru?
I gubitak se može pretvoriti u saosećanje. „Borci za mir“ održavaju zajedničke komemorativne svečanosti za one koji su ubijeni u sukobu. Na ovogodišnjoj ceremoniji bilo je 15.000 ljudi.
Sve dok Palestina ne bude slobodna i ljudi u Palestini ne budu u stanju da žive kao građani ili politički akteri u svetu čijem stvaranju doprinose – i dalje ćemo gledati nasilje.
Dok je trajalo primirje, Izraelcima je priređen reality snuff: svako veče ih obaveštavaju da je desetak ljudi oslobođeno, a napetost ih je do tada već prikovala za ekran. Nakon toga sledi katarza.
Izrael neće dobiti ovaj rat. U tri važne stvari Hamas je uspeo. Isto će biti i s Hezbolahom. Hamas je postavio pravila igre i sve dok rat traje posledice tih pravila biće sve gore po nas.