Ko će zameniti Netanjahua
Izrael bi imao gde da ode, ali nema s kim, nema nikog ko bi ga tamo poveo. Niko nije izazvao Benjamina Netanjahua: nijedan čovek, program, nijedna ideja. I to je uzrok ovog velikog očaja.
Izrael bi imao gde da ode, ali nema s kim, nema nikog ko bi ga tamo poveo. Niko nije izazvao Benjamina Netanjahua: nijedan čovek, program, nijedna ideja. I to je uzrok ovog velikog očaja.
Naseljenici okupiranih teritorija nisu zadovoljni. Sastanak sa premijerom je opisan kao „veoma osetljiv“ – srca nam se cepaju zbog toga. Kako može to da im radi? Zar nisu dovoljno patili?
Kada se pojavio u okružnom sudu u Jerusalimu sve oči su bile uprte u njega, dok su na optuženičkim klupama nedaleko odatle sedele desetine ljudi čija su suđenja neuporedivo važnija.
Vrhovni sud Izraela je odbacio peticiju protiv mogućnosti da Netanjahu kao krivično gonjeno lice sastavi novu vladu. Odbačena je i peticija protiv koalicionog sporazuma Netanjahu-Ganc.
Agenti Mosada su se na TV-u pohvalili da kradu medicinsku opremu koju je naručila neka druga država. Šef tehnološkog sektora Mosada je namignuo i rekao: „Krademo, ali umereno“.
Preko blokade zbog epidemije Izrael se prvi put našao u paklu u kojem decenijama žive palestinski građani. Sada i Izraelci ulaze u stvarnost poznatu svakom palestinskom detetu.
Više Arapa glasa za cionističke partije nego Jevreja za arapsku Zajedničku listu. Jevreji koji su sada prvi put glasali za Zajedničku listu opisuju svoje osećanje kao „izlazak iz ormana“.
Onda stiže glavna tvrdnja iz srca cionizma: palestinsko polaganje prava na zemlju nema nikakve osnove i nije opravdano. Narod bez zemlje je stigao u zemlju bez naroda.
Ako se kritika Izraela tumači kao antisemitski postupak, dužnost svih nas bila bi da promenimo uslove recepcije na takav način da javnost počne da razlikuje kritiku Izraela od mržnje prema Jevrejima.
Na letu za Vašington me je čekalo iznenađenje: vođa izraelske opozicije Beni Ganc se pojavio kao običan čovek. Utisak je bio još povoljniji kada mu se pridružio njegov novi savetnik Amir Ešel.
Među liderima „iz celog sveta“ koji su u Jerusalim došli na konferenciju o Šoi nije bilo nijednog Afroamerikanca, nikog iz Afrike, nijednog muslimana, nijednog Arapina, nijednog Kineza.
Kada moji teroristi poginu ili budu utamničeni, zahvalni ljudi brinu o njihovim porodicama. Kada moji susjedi rade isto, oni podržavaju terorizam i zato im se mora uskratiti pravo na državnost.
Šestog decembra, dok je predsednik Trump priznavao Jerusalim kao prestonicu Izraela, palestinske zajednice na Zapadnoj obali i u dolini Jordana čekale su vojne buldožere koji će uništiti njihova sela.
Richard Spencer je skandirao „Heil Trump“ tokom vašingtonskih demonstracija, a njegove pristalice su mu odgovarale nacističkim pozdravom. Pohvala Izraela od ovakvog antisemite nikome nije potrebna.
Nije vam bilo prijatno da čitate o okupaciji onako kako smo o njoj pisali Amira Hass i ja. Vi ste zadovoljni sobom i vašim vrijednostima i ne morate čitati neprijatne istine. Vi to prosto ne zaslužujete.
Doputovao sam iz Izraela u Njujork kao palestinski pisac po pozivu književnog festivala. Onda je na semaforu pored mene stao Salman Rushdie. Čekao je da pređe ulicu kao i ja.
Protivim se okupaciji i uskraćivanju ljudskih prava drugima. Takođe osuđujem terorizam i gnušam ga se. Tako sam došao do zaključka koji do sada nisam izgovarao javno.
Izraelska desnica će reći: lepo smo vam govorili, takvi su Palestinci, takvi su muslimani – krvožedne životinje, sa njima nema razgovora. To je naravno čista propaganda.
Verujem u judaizam u kome žena može biti na propovedničkom podijumu kao verski vođa. Kada čitam iz molitvenika moj glas je dobar koliko i glas muškarca.
Pukovnik Izrael Šomer pucao je i ubio mladića koji je bacao kamenje na Zapadnoj obali. Ako se istraga o tom incidentu ikad otvori, biće, naravno, brzo završena.
Nuklearni arsenal Izraela je dovoljan da spreči svaki napad Irana. Izraelskog premijera zapravo brine to što dobija regionalnog rivala istog kapaciteta zastrašivanja.
Hamas i Fatah pribegavaju zastrašivanju da bi gušili ogorčenost i svaku kritiku. U Gazi, opresija koju vrši Hamas je sve delotvornija zbog izraelske opsade: ljudi nemaju kuda da pobegnu.
Mir na Bliskom istoku ne ugrožava namera Irana da napravi atomsku bombu, već to što je samo Izrael ima. I tako će Izrael uskoro prestati da bude jedina nuklearna sila u regionu.
Posle objavljivanja rezultata ovih izbora, prva pomisao mi je bila: moraćemo da menjamo ovaj narod. Nisu nam potrebni izbori za novu vlast; potrebni su nam opšti izbori za novi narod Izraela.
Šta je izraelski premijer Bendžamin Netanjahu trebalo da kaže u svom govoru pred američkim Kongresom u ponedeljak 2. februara: „Samo napred. Mi već sarađujemo sa iranskom vladom.“
Niko nema lošije mišljenje o Izraelcima od Benjamina Netanjahua. Postoje nagoveštaji da važi i obrnuto. Zato glasajte na izborima 2015. Vredi pokušati, možda nam je poslednji put.
Slušam američke liberale i znam da se njihov liberalizam zasniva na istrebljenju drugih i da nemaju pravo da nas kritikuju. Uz jednu razliku – oni su to radili sto godina pre Izraelaca.
Skoro 30 godina izveštavam o izraelskoj okupaciji, pišući za izraelske čitaoce. To je nezahvalan posao, jer ovde niko ne želi da se prema Palestincima odnosi kao prema ravnopravnim ljudskim bićima.
Izrael se ne pridržava sporazuma, pooštravanje nasilja izaziva Hamasov odgovor, posle čega sledi talas brutalnosti. Ove eskalacije se u izraelskom žargonu nazivaju „košenjem travnjaka“.
San Izraela da svi oni nekako nestanu nikada se neće ostvariti. Oni neće otići i neće biti izbačeni. Oni su tu zauvek. To je njihov “sumud”, njihova postojanost.
Neko ovde mora da ustane i poviče: Dosta. Silna opravdanja i objašnjenja neće pomoći – ne postoji dete koje se sme ubiti i dete koje se ne sme ubiti.
Palestinski odgovor na ubistvo Deifove supruge i sina biće potpuno isti kao što bi bio izraelski u obrnutoj situaciji. Neće biti zamene za Deifovu ženu i dete, ali sigurno ima zamene za Deifa. Nijedna zamena nije bila umerenija od svog prethodnika.