Partneri u zločinu
Na letu za Vašington me je čekalo iznenađenje: vođa izraelske opozicije Beni Ganc se pojavio kao običan čovek. Utisak je bio još povoljniji kada mu se pridružio njegov novi savetnik Amir Ešel.
Na letu za Vašington me je čekalo iznenađenje: vođa izraelske opozicije Beni Ganc se pojavio kao običan čovek. Utisak je bio još povoljniji kada mu se pridružio njegov novi savetnik Amir Ešel.
Među liderima „iz celog sveta“ koji su u Jerusalim došli na konferenciju o Šoi nije bilo nijednog Afroamerikanca, nikog iz Afrike, nijednog muslimana, nijednog Arapina, nijednog Kineza.
Kada moji teroristi poginu ili budu utamničeni, zahvalni ljudi brinu o njihovim porodicama. Kada moji susjedi rade isto, oni podržavaju terorizam i zato im se mora uskratiti pravo na državnost.
Šestog decembra, dok je predsednik Trump priznavao Jerusalim kao prestonicu Izraela, palestinske zajednice na Zapadnoj obali i u dolini Jordana čekale su vojne buldožere koji će uništiti njihova sela.
Richard Spencer je skandirao „Heil Trump“ tokom vašingtonskih demonstracija, a njegove pristalice su mu odgovarale nacističkim pozdravom. Pohvala Izraela od ovakvog antisemite nikome nije potrebna.
Nije vam bilo prijatno da čitate o okupaciji onako kako smo o njoj pisali Amira Hass i ja. Vi ste zadovoljni sobom i vašim vrijednostima i ne morate čitati neprijatne istine. Vi to prosto ne zaslužujete.
Doputovao sam iz Izraela u Njujork kao palestinski pisac po pozivu književnog festivala. Onda je na semaforu pored mene stao Salman Rushdie. Čekao je da pređe ulicu kao i ja.
Protivim se okupaciji i uskraćivanju ljudskih prava drugima. Takođe osuđujem terorizam i gnušam ga se. Tako sam došao do zaključka koji do sada nisam izgovarao javno.
Izraelska desnica će reći: lepo smo vam govorili, takvi su Palestinci, takvi su muslimani – krvožedne životinje, sa njima nema razgovora. To je naravno čista propaganda.
Verujem u judaizam u kome žena može biti na propovedničkom podijumu kao verski vođa. Kada čitam iz molitvenika moj glas je dobar koliko i glas muškarca.
Pukovnik Izrael Šomer pucao je i ubio mladića koji je bacao kamenje na Zapadnoj obali. Ako se istraga o tom incidentu ikad otvori, biće, naravno, brzo završena.
Nuklearni arsenal Izraela je dovoljan da spreči svaki napad Irana. Izraelskog premijera zapravo brine to što dobija regionalnog rivala istog kapaciteta zastrašivanja.
Hamas i Fatah pribegavaju zastrašivanju da bi gušili ogorčenost i svaku kritiku. U Gazi, opresija koju vrši Hamas je sve delotvornija zbog izraelske opsade: ljudi nemaju kuda da pobegnu.
Mir na Bliskom istoku ne ugrožava namera Irana da napravi atomsku bombu, već to što je samo Izrael ima. I tako će Izrael uskoro prestati da bude jedina nuklearna sila u regionu.
Posle objavljivanja rezultata ovih izbora, prva pomisao mi je bila: moraćemo da menjamo ovaj narod. Nisu nam potrebni izbori za novu vlast; potrebni su nam opšti izbori za novi narod Izraela.
Šta je izraelski premijer Bendžamin Netanjahu trebalo da kaže u svom govoru pred američkim Kongresom u ponedeljak 2. februara: „Samo napred. Mi već sarađujemo sa iranskom vladom.“
Niko nema lošije mišljenje o Izraelcima od Benjamina Netanjahua. Postoje nagoveštaji da važi i obrnuto. Zato glasajte na izborima 2015. Vredi pokušati, možda nam je poslednji put.
Slušam američke liberale i znam da se njihov liberalizam zasniva na istrebljenju drugih i da nemaju pravo da nas kritikuju. Uz jednu razliku – oni su to radili sto godina pre Izraelaca.
Skoro 30 godina izveštavam o izraelskoj okupaciji, pišući za izraelske čitaoce. To je nezahvalan posao, jer ovde niko ne želi da se prema Palestincima odnosi kao prema ravnopravnim ljudskim bićima.
Izrael se ne pridržava sporazuma, pooštravanje nasilja izaziva Hamasov odgovor, posle čega sledi talas brutalnosti. Ove eskalacije se u izraelskom žargonu nazivaju „košenjem travnjaka“.
San Izraela da svi oni nekako nestanu nikada se neće ostvariti. Oni neće otići i neće biti izbačeni. Oni su tu zauvek. To je njihov “sumud”, njihova postojanost.
Neko ovde mora da ustane i poviče: Dosta. Silna opravdanja i objašnjenja neće pomoći – ne postoji dete koje se sme ubiti i dete koje se ne sme ubiti.
Palestinski odgovor na ubistvo Deifove supruge i sina biće potpuno isti kao što bi bio izraelski u obrnutoj situaciji. Neće biti zamene za Deifovu ženu i dete, ali sigurno ima zamene za Deifa. Nijedna zamena nije bila umerenija od svog prethodnika.
U ovom konfliktu je upitno da li vojna sredstva uopće mogu doprinijeti njegovom rješavanju. Samo pogled u međunarodno pravo nam može ukazati na put ka trajnom miru između Izraelaca i Palestinaca; mir koji može nadživjeti sljedeći prekid vatre, putem ukidanja okupacije.
Ako bi se Vašington primorao da postane deo „međunarodne zajednice“ i poštuje međunarodno pravo i norme, to bi bila najveća pomoć tragičnim palestinskim žrtvama dugogodišnjeg nasilja i ugnjetavanja.
Ako se dozvoli širenje talasa antisemitskih incidenata evropski Jevreji će se uskoro naći u nezavidnom položaju. Već sada ima evropskih gradova u kojima Jevreji na ulici ne nose tradicionalnu kipu i traže od svojih prijatelja iz Izraela da ne govore glasno na hebrejskom.
Hebrejski izraz yorim u’vochim, u doslovnom prevodu „pucanje i plakanje“, koristi se kao podrugljiv opis običaja izraelske levice da jadikuje nad strahotama ubijanja Arapa, dok ponašanje njene zemlje i armije čiju uniformu i dalje nosi ostaje nepromenjeno.
Koliko ljudi zna da je Izrael, od Šestodnevnog rata do rata u Iraku – od 1967. do 2003 – odbio da postupi u skladu sa trećinom rezolucija koje je doneo Savet bezbednosti UN-a, često u vezi sa kolonizacijom palestinske zemlje?
Nekadašnji američki senator Mojnihen je rekao: „Svako ima pravo na sopstveno mišljenje, ali niko nema pravo na sopstvene činjenice.“
Da ste Palestinac iz Gaze šta biste mislili o politici izraelskog premijera? Zamislite da su pre par dana bombe sa izraelskog F16 sravnile vašu kuću sa zemljom.
Izrael kaže da ne želi da sruši Hamas – čak i Izrael shvata da će umesto njega dobiti Somaliju – ali ne želi ni da sasluša Hamasove zahteve. Da li su svi oni „životinje“? Recimo da je tako. Ali tu su i tu će i ostati.
Izgleda da nas naše nedavno iskustvo bespomoćnosti prilikom bombardovanja od strane višestruko nadmoćnog neprijatelja nije dovelo makar do razumevanja za druge koji se nalaze u sličnoj situaciji.