Neuhvatljivo lice pobede
Poslednji rat u kom je Izrael uspeo da postigne brzu i elegantnu pobedu odigrao se 1967. godine. Od tada nije bilo lepih pobeda, posebno ne na palestinskoj strani.
Poslednji rat u kom je Izrael uspeo da postigne brzu i elegantnu pobedu odigrao se 1967. godine. Od tada nije bilo lepih pobeda, posebno ne na palestinskoj strani.
Alarmantna je kriza akademskih sloboda s kojom se trenutno suočavamo. Ipak, još ima vremena za odbranu prava svih studenata da iznesu svoje gledište o ratu u Gazi bez straha od odmazde.
Nemačka pozicionira Holokaust kao događaj koji Nemci moraju zauvek da pamte, bez straha da će se ponoviti, jer se on razlikuje od bilo čega što se ikada dogodilo ili će se ikada dogoditi.
Osim hvale vrednih napora nekih prethodnih premijera da dođu do rešenja, nikom nije padalo na pamet da Palestincima pruži minimum pravde koju zaslužuju i bez koje nema rešenja.
Mir će nastupiti tek kada Palestincima bude omogućeno da se organizuju kao jaka nezavisna politička snaga, koja je demokratska i koja odbacuje svaki oblik verskog fundamentalizma.
Levica je jačala i unutar globalnog cionističkog pokreta, sve dok formiranjem države Izrael levica sâma nije postala hegemon. Zapravo je levica bila ta koja je gradila cionističko društvo.
Mediji danonoćno po studijima ispiraju mozak građanima na način koji do sada nismo videli. Čak i oni koje sumnje počinju da muče, ne usuđuju se da ih javno iznesu.
Mladina – Vladare svijeta, one koji danas stoje iza novih smrtonosnih akcija Izraela, kao što su jučer stajali iza Srbije i Miloševića, jednostavno se ne dotiču preplašene dječje oči.
Poslednjih godina se puno diskutovalo o „kulturi otkazivanja“, ali ovaj talas suzbijanja govora za koji se smatra da nedopustivo podržava Palestince, zapanjujuće je snažan. Reakcije su neobične.
Razaranje više od jedne trećine zgrada u Gazi u izraelskoj kampanji bombardovanja Hamasa podstaklo je eksperte za međunarodno pravo da predlože uvođenje novog pravnog koncepta.
U Ramali se dive čvrstini stanovnika Gaze. Zbog te čvrstine Izrael ne ostvaruje prvobitni plan da ih protera. Ali, oni žele da odu, da pobegnu da ih ne bi ubila ili ranila bomba, da se sklone od gladi i žeđi.
Izrael se svojih građana drugih nacionalnosti najčešće seti u tragedijama kao što je bila oktobarska. Ali ni gubitak života ne uklanja sumnju u to da li oni zaslužuju da budu ravnopravni građani.
Niko u Izraelu ne razmišlja o traumi s kojom rastu deca Gaze, o nezamislivoj patnji hiljada dece koja sada bespomoćno, u egzistencijalnom strahu, tumaraju po razrušenim ulicama.
Rastu simpatije prema Palestincima kao žrtvama, uz priznanje njihovog prava da se odupru ekspanzionističkim nasrtajima. Ali kako da se odupru, a da ne postanu antisemiti?
Stravična ubistva izraelskih civila koje je izvršio Hamas ni na koji način ne mogu da legitimišu tekuće izraelske ratne zločine. Genocid nije samoodbrana, niti proporcionalna reakcija.
Vojska deli stanovnicima Gaze mape sa strelicama koje ih upućuju ka moru, u nadi da će to oprati Izrael od ratnih zločina koje čini. Da li će im uskoro narediti da marširaju ka Kipru?
I gubitak se može pretvoriti u saosećanje. „Borci za mir“ održavaju zajedničke komemorativne svečanosti za one koji su ubijeni u sukobu. Na ovogodišnjoj ceremoniji bilo je 15.000 ljudi.
Sve dok Palestina ne bude slobodna i ljudi u Palestini ne budu u stanju da žive kao građani ili politički akteri u svetu čijem stvaranju doprinose – i dalje ćemo gledati nasilje.
Dok je trajalo primirje, Izraelcima je priređen reality snuff: svako veče ih obaveštavaju da je desetak ljudi oslobođeno, a napetost ih je do tada već prikovala za ekran. Nakon toga sledi katarza.
Izrael neće dobiti ovaj rat. U tri važne stvari Hamas je uspeo. Isto će biti i s Hezbolahom. Hamas je postavio pravila igre i sve dok rat traje posledice tih pravila biće sve gore po nas.
Koliko Izrael treba da odmakne u etničkom čišćenju Palestinaca da bi nam naše osećanje krivice zbog antisemitizma i holokausta najzad došapnulo da ne možemo više tolerisati novo etničko čišćenje?
Između ograničenja međunarodnog prava i institucija, praktično je nemoguće krivično goniti države za bombardovanje bolnice – čak i uz obilje proverenih podataka koji utvrđuju ko je počinio delo.
Kako je odmazda Izraela postajala sve krvavija, optužbe na Putinov račun su rikošetirale i potkopale ne samo Bidenov moralni autoritet nego i solidarnost sveta s Ukrajinom.
Gotovo ista ponuda koju je Izrael sada prihvatio, na stolu je već od prvih faza rata. Vlada je nepotrebno produžila strepnju porodica otetih i zatočeništvo onih koji će u zamenu biti oslobođeni.
Pošto je videla snimak Kanala 4 o napadima na bolnicu Šifa, Tuman Sliman je napisala: „A ovde i dalje tvrde da najmoralnija vojska na svetu ne povređuje nevine ljude i ne napada bolnice.“
Ako bi Izrael i uspeo da eliminiše Hamas, devastacija Gaze će verovatno stvoriti novu generaciju palestinskog otpora i gurnuti je ka organizacijama koje su čak ekstremnije od Hamasa.
Evropljani se sada suočavaju sa dva veoma različita, ali međusobno povezana rata koji ugrožavaju ne samo bezbednost Evrope, već i politički identitet evropskih društava.
Neobično je da je u Izraelu uvek levica razočarana. Ne daj bože da to se to dogodi desnici koja je glavni krivac za ovu nesreću. Desnici se nikada ne dogodi otrežnjenje.
Šef izraelske policije najavio je da neće dozvoliti demonstracije protiv rata. „Svako ko želi da se identifikuje s Gazom, dobrodošao je – ja ću ga staviti u autobus koji sada ide tamo“, rekao je on.
Dok se invazija na Gazu zahuktavala, izraelski političari su bez zadrške opravdavali masovno raseljavanje, tepih bombardovanje, rušenje čitavih kvartova i ubijanje palestinskih civila.
Umesto što nastavlja sa militarizacijom regiona, američka administracija treba da se usredsredi na to da sve zloslutniju krizu u Gazi preusmeri ka dugoročnom političkom rešenju.
Pošto ne mogu da uđu u razoreni Pojas Gaze, novinari se oslanjaju na tri izvora: od izraelske Službe za informisanje dobijaju „najnovije podatke“, od taksista mišljenje, a od knjižara sve ostalo.