Snovi o Nobelu
Čujem da predsednik Sjedinjenih Država Donald Tramp sanja o tome da dobije Nobelovu nagradu za mir u Oslu, iako je njegovo pravo mesto na Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu.
Čujem da predsednik Sjedinjenih Država Donald Tramp sanja o tome da dobije Nobelovu nagradu za mir u Oslu, iako je njegovo pravo mesto na Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu.
S one strane granice Gaze ima hrane, baš kao što je 1840-ih bilo mnogo hrane van Irske. Britanija ne bi dopustila pomor u matici, ali je bila opuštena kad su deci Golveja ili Donegala usta pozelenela od trave.
Nije božjom voljom zapečaćena sudbina Anasa Al-Šarifa i sa njim još četvorice kolega u novinarskom šatoru pored bolnice Šifa u Gazi. Nije božja volja, već zločinački dron izraelske vojske.
„Ne daj bože“ da se počine ratni zločini dok svet već skoro dve godine šokiran gleda, plače, demonstrira i moli: Dosta. Ti zločini nisu tajni, skriveni niti složeni.
Intervju sa stručnjakom za masovnu glad – Otpornost stanovništva Gaze je na pragu kolapsa. Glad nije samo biološki, već i društveni fenomen. Mnogi ljudi u Gazi govore o sramoti i poniženosti.
Podržavamo ovu grupu u njihovoj kampanji protiv zabrane svog delovanja – Otvoreno pismo intelektualaca iz celog sveta vladi UK, sa zahtevom da odustane od optužbi protiv Palestinske akcije.
Odstupanje njemačkih vlasti od aksioma primjene internacionalnog prava u korist Izraela, sve nas njemačke građane uvodi ponovo u kolektivnu odgovornost, ovaj put zbog zločina druge države.
Priznanje je lažna zamena za sankcije i kaznu koja treba da bude izrečena zemlji koja počini genocid. To je isprazni gest kojim vlade evropskih zemalja žele da pokažu da nešto preduzimaju.
Neprekidna samoviktimizacija i optuživanje Hamasa za sve strahote Gaze, ispunjavaju izraelsku svakodnevicu i čine je monstruoznom, jer je lišavaju ljudske reakcije na ogromnu palestinsku patnju.
Mnogima je promakla smrt Evrope kao emancipatorske ideje na samitu G7 u Kanadi. Nije pomenuto ništa od onoga čemu su se neki naivno nadali: priznanje Palestine, osuda genocida u Gazi.
Glad se brzo širi Gazom. Ko nije poginuo u redu za hranu, verovatno će umreti od gladi. Ušli smo u najmonstruozniju fazu rata za koju ni svemoćna izraelska propaganda neće moći da nađe opravdanje.
Izrael briše jedno po jedno naselje sa lica zemlje kako bi budući koncentracioni logor bio jedino mesto u kojem je moguć život u Gazi. Priprema zemljišta za podizanje logora je u punom jeku.
Postavlja se pitanje smisla bavljenja Šoom u svetu u kojem, uz podršku zapadnih zemalja, genocid vrši Izrael čiji je identitet zasnovan na sećanju na Šou kao globalnoj moralnoj zapovesti.
Situacija u Gazi je apokaliptična, a svi samo gledaju kako se ponavlja „nikad više“ iz Srebrenice. Zapadne i druge zemlje daju oružje, političku podršku, čak omogućavaju nekima da profitiraju.
Dragan Šutanovac, naš ambasador u SAD-u, sastao se sa izraelskim premijerom Netanjahuom. Za sastanak smo saznali preko naloga ambasade.
Zbog skandiranja „Smrt za IDF“ na Glastonberiju, otkazan je engleski pank-rep bend Bob Vylan. „Palestinska akcija“ proglašena je terorističkom organizacijom zbog nenasilnih protesta.
Profesor iz Beograda nominovao je za Nobelovu nagradu za mir izvestiteljku UN-a za ljudska prava na palestinskim teritorijama, autorku izveštaja „Od ekonomije okupacije do ekonomije genocida“.
Janis Varufakis, Toma Piketi, Nasim Nikolas Taleb i drugi ekonomisti, podržali su izveštaj specijalne izvestiteljke UN-a o saučesništvu korporacija u zločinima na okupiranoj palestinskoj teritoriji.
Nemilosrdno ubijanje desetine hiljada građana Gaze nije porazilo Hamas. Izraelski vojnici ginu, taoci nisu vraćeni, a u Izraelu jača nezadovoljstvo vladom. I onda je vođa našao izlaz iz bezizlazne situacije.
Danas kada vlasti počine stravičan zločin, više se čak i ne trude da ga predstave kao plemenit čin. U Gazi i na Zapadnoj obali, u Ukrajini, zločin se razmetljivo predstavlja kao ono što jeste.
Predsednik nemačke vlade hteo je da kaže da, okrvavivši ruke u Iranu, napavši mimo svakog prava tu zemlju, Izrael čini uslugu ostatku sveta, a zapravo je mislio samo na zapadni svet.
Trampov predlog da preuzme Gazu i očisti je od Palestinaca u skladu je sa njegovom namerom da ukloni milione ljudi iz Amerike. To je kolonijalna arogancija koja je zajednička Americi i Izraelu.
Teško se EU ogrešila o stradale Palestince u Pojasu Gaze. Pokazala je licemerje prema Ukrajini. Od njih ne možemo da očekujemo da se ponašaju razumno i pošteno u vezi sa kopanjem litijuma u Srbiji.
Mladina – Trebalo je dosegnuti tragični rezultat od 55 tisuća ubijenih Palestinaca, potrebno je bilo dotaknuti samo dno humanosti, e da bi se politička i medijska svijest stidljivo počela mijenjati.
Izraelci vole ratove, posebno kada počinju. Ali nije bilo rata koji se nije završio u suzama. Početna euforija za rat protiv Irana je tu, spremna je himna, ali na kraju nam se piše crno.
Sredinom sedmice, izraelski mediji su preneli da je iz Vašingtona naložena evakuacija američkih građana i nižih službenika iz ambasade u Teheranu. Ipak su svi još uvek govorili „neće valjda“.
Pala nam je kruna s glave: pet država je uvelo sankcije Becalelu Smotriču i Itamaru Ben Gviru. Sad će odmah da se završi rat u Gazi, možda i okupacija, a aparthejdu je sigurno kraj.
Ramijeva kći Smadar ubijena je u samoubilačkom napadu Hamasa 1997. Deset godina kasnije, izraelski vojnik ubio je Bassamovu kćer Abir. Nesretni očevi upoznali su se u „Roditeljskom krugu“.
Mladina – Ubijanje glađu pokazuje se izvrsnom metodom etničkog čišćenja jednog naroda čiji je teritorij Izrael zamislio zauzeti, sve uz oportunističko slijeganje ramenima zapadnih birokrata.
Kada čuje fašističke izjave izraelskih ministara i javnih ličnosti o tome da u Gazi „nema nevinih“, nemačka publika mora čuti jezive glasove prošlosti koji su to isto govorili na nemačkom.
U Izraelu ima dosta političara i javnih ličnosti koji pozivaju na završetak rata. Još više je onih kojima je stalo do pada ove vlade. Ali skoro nikome nije stalo do sudbine stanovnika Gaze.
Hrvatska nije podržala zahtjev za reviziju Sporazuma o pridruživanju Izraela Europskoj uniji, prvu simboličku gestu distanciranja europske visoke politike od Izraela zbog rata u Gazi.