Šta se dogodilo u bloku 6 u Džabaliji
Ljudi mahnito razgrću ruševine, u pokušaju da izvuku žive ljude ili tela svojih suseda. Na rukama nose decu i trče ka bolnici, u kojoj više nema mesta ni na podu. U Izraelu se o tome ne govori.
Ljudi mahnito razgrću ruševine, u pokušaju da izvuku žive ljude ili tela svojih suseda. Na rukama nose decu i trče ka bolnici, u kojoj više nema mesta ni na podu. U Izraelu se o tome ne govori.
Proterivanje Palestinaca sa područja istočno od Ramale, u dolini Jordana i južnom Hebronu, priprema se već godinama. Život im se zagorčava sve dok naprosto ne odu. Nasilje sada eskalira.
Evo šta je pred nama: katastrofalan gubitak kredibiliteta kolektivnog zapada i šansa za Rusiju, Kinu i Iran da destabilizuju zapadne demokratije koristeći bes ljudi koje sistem rutinski ignoriše.
Izraelska krv vri, a kolektivna duša traži sebi oduška. Samo što masovno ubijanje kako bi se stiglo do Hamasovog rukovodstva nije način. Sadašnje vođe će biti zamenjene, taj film smo već gledali.
Danas – Moj govor na otvaranju sajma knjiga u Frankfurtu dva puta je prekinuo Uve Beker, nemački državni sekretar za evropske poslove i poverenik za antisemitizam. Zašto?
Moguće je da je katastrofa koja se upravo odvija posledica povratka kolonijalnom načelu kojim se čovečanstvo deli na ljude vredne zaštite pravilima morala i zakona i one koji to ne zavređuju.
Šta ako naša moralnost i naša politika ne prestaju činom osude? Šta ako bismo, pored osude bezobzirnih zločina, poželeli izgradnju budućnosti u kojoj je nasilju ove vrste došao kraj?
Reporteri i voditelji nazivaju Hamas nacistima u odvratnoj demonstraciji trivijalizacije i poricanja Šoe, a publika kliče. Hamas je učinio užasne stvari, ali oni nisu nacisti.
Nisam videla paralele između masovnog ubijanja Jevreja u Nemačkoj i užasnog masakra nad Jevrejima počinjenog 7. oktobra. Građani Izraela nisu ljudi bez države koje nema ko da zaštiti.
Zaustaviti manijačke pripadnike kulta smrti na jednoj strani i hladnu, tehnološki superiornu vojnu mašinu na drugoj strani izgleda nemoguće. A svaka ispostavlja smrtni račun zajednici koju misli da brani.
Pre samo nekoliko decenija, razgovor o Izraelu vodio se u okvirima sporazuma „zemlja za mir“ i dvodržavnog rešenja. Bila bi šteta prepustiti Putinu i Kini ulogu posrednika koji sluša obe strane.
Svako ko želi oslobađanje 210 otetih mora hrabro da ustane protiv kopnene invazije na Gazu i da svom snagom pritisne izraelsku vladu da oslobodi palestinske zatvorenike.
Mnogi su prigrlili krajnje uprošćeno shvatanje odnosa dominantnih i marginalizovanih grupa, koje nameće američku koncepciju rase u situacijama gde ona zapravo zamagljuje realnost.
Bliski istok bi mogao da digne ceo svet u vazduh. Kod nas je ipak drugačije. Ali, moralne dileme su iste. Kada nas deca pitaju da li ste se pobunili kada su u vaše ime činili genocid, šta im kažemo?
Reći da Hamasov napad predstavlja palestinsku borbu znači omalovažiti palestinski narod i borbu za slobodu i prava. Hamas predstavlja izdaju palestinskih nada, koliko i pretnju Jevrejima.
Novosti – Svakog dana ubijamo na desetine ljudi. Većina njih nema ništa s Hamasom. Kako objasniti preko tisuću ubijene djece?
Za razliku od većine Izraelaca, oni istovremeno upijaju dva toka traumatičnih vesti: brutalnost i razmere Hamasovih napada i protok informacija u realnom vremenu o bombardovanju i opsadi Gaze.
Ako izraelska vlada misli da iskoristi pobedu da pripaja teritorije, silom menja granice, proteruje stanovništvo, ukida prava, ispunjava svoje mesijanske fantazije – moramo to odmah da znamo.
Skoro svaku vojnu operaciju poslednjih decenija pratili su protesti arapske zajednice. Ulice mešovitih gradova Izraela ovog puta ostale su mirne. Nije to obična tišina.
Možete li nedvosmisleno i bez relativizacije osuditi pokolj civila, koji je izgleda bio proračunato sadistički i svirep? Možete li da podržavate palestinski cilj, a da ne pravdate terorizam Hamasa?
Ne može biti kompromisa sa palestinskim i izraelskim ekstremistima: borba protiv njih podrazumeva punu odbranu palestinskih prava i posvećenost borbi protiv antisemitizma.
Osvetnički ton desničarskih medija prećutno je prihvaćen nakon brutalnog napada Hamasa. Bombardovanje Gaze se opisuje hladnim jezikom u kom nema mesta za poginule Palestince.
Nemoguće je prinuditi ljude da žive u stanju poniženja i nemoći, a onda očekivati da ustanu protiv duboko ukorenjenog džihadističkog pokreta koji im obećava i patriotski ponos i versko iskupljenje.
Kada je izbio novi oružani sukob između Izraela i Hamasa, proširio se snimak islamista koji su u zadnjem delu kamioneta vozili naizgled beživotno nago telo mlade žene, pljuvali je i čupali joj kosu.
Stanovnici Gaze hitaju da nabave hranu usred izraelskog napada, opraštajući se od voljenih u slučaju da ih više nikada ne vide. Porodice beže iz jednog kraja u drugi da bi izbegle bombardovanje.
Neki od naših drugova s levice i dalje umanjuju masakre nad izraelskim civilima, dok ih neki čak i slave, kao da to dokazuje njihov žestoki anticionizam.
S obe strane ograde su fanatici fiksirani na božanska obećanja i rat iz 1948. Palestinci bi da preokrenu ishod tog rata. Jevrejski fanatici upozoravaju i arapske građane Izraela da su greškom ovde.
Iako je nije smislio, Netanjahu je usvojio politiku razdvajanja Gaze od Zapadne obale i dodao joj održanje Hamasa na vlasti.
Prvo lice jednine – Spremno se desetog oktobra odazvao u rezervni sastav. S puškom u ruci, istoj onoj desnici sa istetoviranim djedovim brojem, čeka zapovjest da umaršira u Gazu.
Bez uzajamnog priznanja prava na zajedničku državu, Palestinci će zauvek pokušavati da povrate zemlju od Jevreja, dok će Izrael večno strepeti od uništenja u ratu do istrebljenja.
Treba liti gorke suze za izraelskim žrtvama, ali treba plakati i nad Gazom – čiji su stanovnici većinom izbeglice koje je stvorio Izrael i koja nikada nije doživela nijedan dan slobode.
U Izraelu se smatra da levica nema osećanja, da samo vernici imaju osećanja koja se mogu povrediti. Na trgu se pokazalo da ih i mi imamo. Njihove vrednosti su oskrnavljenje? Naše su već odavno.