Anders Bering Brejvik i kriza legitimiteta
Revolucionari i ludaci raznih vrsta, od ruskih anarhista do Irske republikanske armije, opravdavali su ubistva nedužnih ljudi objašnjenjem da će se tako ubrzati pad nelegitimnih vlada.
Od napada na Kule u Njujorku 11. septembra 2001. do napada na redakciju Charlie Ebdoa u Parizu 7. januara 2015…
Revolucionari i ludaci raznih vrsta, od ruskih anarhista do Irske republikanske armije, opravdavali su ubistva nedužnih ljudi objašnjenjem da će se tako ubrzati pad nelegitimnih vlada.
Umberto Eko je veoma tačno imenovao dva redovna obeležja fašizma: arhaičnost i eklekticizam. Oba ova obeležja krase i Brejvika.
Dovoljno je pogledati politiku Berlusconija prema Afrikancima, Sarkozyja prema Romima i izjavu Angele Merkel o učenju njemačkog jezika.
Kao da je u pitanju jedna velika pauza u kojoj ljudska zajednica daje sebi prostor i vreme da misli, da shvati, a pre svega da doživi i ožali.
Da li je na sceni nešto što ni Amerikanci ni Evropljani do sada nisu hteli da vide: sukob različitih oblika fašizma, u nameri da se sazna koja je vrsta napada na multietničku demokratiju najefikasnija.
Jedina razlika između Andersa Breivika i malograđanina kojem smetaju ekavica, džamije, homoseksualci, jest u tome da je Breivik odlučio pucati.
Profesor Fakulteta islamskih nauka Hafizović u “građanskom” Oslobođenju poručuje: Iskonski razlog genocidnom impulsu srpskih zlotvora počiva u ubilačkom genu njihovih zlotvora.
Ovo što se dešava u Siriji smo već jednom gledali: od 1947. do 1949. grupa idealista iz američke vlade resila je da tamo omoguće rađanje demokratije.
Temeljnu političku stvarnost našeg vremena određuju dve činjenice: ona se zasniva na “nacijama”, i nju u samom temelju ugrožava “nacionalizam”.
Ova ozbiljna i neophodna akcija dovela je do ozbiljnih i neophodnih pitanja.
Zamisao o „humanitarnoj intervenciji“ koja stoji iza odluke da se napadne Libija predstavlja, jedno od centralnih uverenja našeg doba.
Prvo poglavlje iz knjige Geopolitika emocija – Kako politike straha, poniženja i nade prekrajaju svet: Globalizacija izaziva nesigurnost i postavlja pitanje identiteta – konkretno, kroz strah (na Zapadu), nadu (u Aziji) i poniženje (u zemljama trećeg sveta).
Islam nije nikada, kao evanđelje, dijelio carstvo na Božje i carevo. Sam je Prorok bio oboje.
U protestima u Tunisu i Egiptu, ne može se zanemariti jedna stvar – očigledno odsustvo muslimanskog fundamentalizma.
Ne treba da ovu tragediju upotrebimo da se još jednom okrenemo jedni protiv drugih.
Republika – Cilj modernista je da prevaziđu očiglednu zaostalost islamskog sveta.
Koji sveti spis nalaže da „porod“ neprijatelja treba tresnuti o kamen – Psalmi, Kuran ili Treća knjiga Mojsijeva?
Slučaj danskih karikatura može da posluži kao zloslutan obrazac rasprava o Parku 51.
Civilizacija ima zadatak da neprestano pripitomljava i kroti religije.
Malo ljudi zna koliko važnu ulogu religije, naročito hrišćanstvo i hinduizam, igraju u istoriji rasizma.
Pretpostavljali smo da su ljudska bića naučila lučiti vjerska pitanja od političkih, da je fanatizam mrtav. Pogriješili smo.
Za razliku od „nas“, muslimani nisu u stanju da zauzmu kritički stav prema svojim verskim dogmama; da bi se to pokazalo, dovoljno je mahati im crvenom maramom ispred nosa.
Rat u Avganistanu koji ulazi u 10. godinu oborio je rekord Vijetnama kao najdužeg rata u američkoj istoriji i u svakom pogledu ide naopako.
Pogrešno je pretpostaviti da su religiozni i politički radikalizam među evropskim muslimanima tek uvoz iz kultura i konflikata Bliskog Istoka.
Šta je to multikulturalizam, je li to stanje stvari ili ideal koji tek treba da se ostvari, nešto što se tiče promene politike i načina mišljenja u jednom društvu?
Nisu se svi muslimani uvredili zbog karikatura na kojima je Muhamed. Oni koji jesu, uvredili su se zbog političkog fanatizma, a ne teološke revnosti.
Obama nikada nije stavio demokratiju i ljudska prava u centar svoje spoljne politike.
Iza rasprave o islamu krije se mnogo komplikovaniji problem: pitanje evropskog identiteta i uloge religije u Evropi.
Pristalice vahabizma najviše štete, u stvari, nanose samom islamu i muslimanima, zloupotrebljavajući ovu religiju na jedan vrlo ekstreman, isključiv način.
Civilne religije postoje samo u množini, no nisu ograničene na nacionalne države, nego se njihovim povezivanjem počinju širiti.
Francuske studije pokazuju da 60 odsto muslimana i 70 odsto muslimanki u Francuskoj nisu aktivni vjernici, mada većina ne jede svinjetinu, ne pije alkohol i posti tokom Ramazana.