Vrhovni druga Vulina
„Zahvaljujem vrhovnom komandantu vojske Srbije Aleksandru Vučiću što će plate biti povećane deset odsto, uprkos brojnim otporima… i da ćemo imati veće plate nego što smo ikad imali.“
„Zahvaljujem vrhovnom komandantu vojske Srbije Aleksandru Vučiću što će plate biti povećane deset odsto, uprkos brojnim otporima… i da ćemo imati veće plate nego što smo ikad imali.“
Svečani doček Erdogana je pokazao sve odlike „sirotinjske slave“, na kojoj se pokazuje uglavnom ono što ne postoji. U ovom slučaju glamur, iskrenost i grandiozno prijateljstvo. Ništa od toga…
Već godinama (od gostovanja Srđana Škora) se nije dogodilo da bilo ko, makar slučajno, makar za beznačajnu stvar, ovlašno, ljubazno, bez gorčine, čak uz dobre namere bilo šta zameri Vučiću.
Dvojica studenata sa FDU će odgovarati prekršajno zbog aktivnog učešća na „Protestu protiv diktature“. Ako nema diktature, koga briga za proteste, ako je ima, svima nam je mesto na ulicama.
Kako se postaje lider otpora? Novica Antić, aktivni oficir Vojske Srbije, sasvim je novo, netipično lice koje predvodi vojni sindikat u traganju za ljudskim odnosom vlasti prema svojoj oružanoj sili.
„Vihor“ nije bio vežba. Vlast je pokušala da nam pokaže da neće prezati od upotrebe sile – bar kako je ona razume – ali u operativnom smislu to je bila traljava poruka o snazi koja blokira gradove.
Ne verujem da su sportisti srećni na tim prijemima; tu se ne prepoznaju radost i elan, očito je da otaljavaju neprijatnu obavezu posipanja zlatne prašine po tikvi nadobudnog cezara.
Niko ne pamti sadržinu praznoslovlja, važno je da šef govori, bogoradi, grdi, vređa, hrabri sebe i njih, rasteruje strah od trenutka kad će one domine popadati, pokazujući da tamo ničega nije ni bilo.
Kad je postavljen za šefa BIA, Gašić je bio predmet podsmeha zbog svog široko razgranatog amaterizma. Ali od najave novog zakona o BIA (po hitnom postupku) prestali su da mu se smeju.
Vučić je na stupidnoj pokaznoj vežbi oko Makedonije bio velemajstor besmisla. Da li je znao kako nije nimalo lako izvući se iz zamisli koja je zasnovana samo na njegovoj oskudnoj percepciji mogućih posledica?
Vulin je naložio da se u važnijim prostorijama srpske vojske ima kačiti portret Vučića. Uz neophodni retuš i foto-šop, kako bi ta neponovljiva fizionomija postepeno mogla da priraste vojnicima za srce.
Nije verovatno da je Dačićevu ne baš originalnu ideju o kompleksnom etničkom razdvajanju bilo ko ozbiljno shvatio: ni u Srbiji, ni na Kosovu. Ni u Albaniji, ni na Istoku, ni na Zapadu. Ni na Andrićevom vencu.
Vulin je oglašavao svaku čarku sa susedima, pokušavajući da tako javno obnovi samoljubivu i arhaičnu hipotezu vladara i vlasti: neprijatelj nikada ne spava, kao što nikada ne spava ni predsednik Srbije.
Ne verujem da će Vučić otići iz svoje stranke za dve godine. Nikada ga još nisam uhvatio u istini. On više nije dužan da se drži činjenica, takve okolnosti opterećuju njegovu državničku razigranost.
Kome je bila potrebna kancelarija, zašto je to birokratsko čudovište uopšte stavljeno u pogon? Zašto se Vučić odlučio za tako skup dar svom alavom radikalskom roditelju? Samo da bi ga namirio?
Ljudi koji ne znaju narav naših vlasti proglasili su Vulina „rusofilom“ na čelu vojske. Ali on se ne pita ni za šta, pa ni za štetu koju nanosi. Ništa se u našoj šizofrenoj spoljnoj politici neće menjati.
Ostalo je još tri dana do lukulovske gozbe na dvoru. Neko je već izračunao stočnu tragediju u prasećim glavama. Čitav svinjski podmladak biće bačen na oltar proslave, koja, čini mi se, već beše obavljena.
Pojavio se kandidat za vođu opozicije, koji ima medijsku imperiju čiji je temelj dnevna štampana stvar Kurir. Aleksandar Rodić, dakle, pojava koja se u politici više puta orijentisala po vetru ili mahovini.
Primer Crne Gore za nas nije primenjiv, niti je Srbija za bilo koga tako zanimljiva. Montenegro je taman na granici bratske mržnje. Ideja je da Srbija ne ode ni na jednu stranu, pa kako joj bude.
Da li je uz miting podrške moguć kontramiting osporavanja, uz bacanje starih novina ka vođi na primer, ili će sve proteći u slavlju onog sloja sirotinje koja sebe smatra pobedničkom stranom.
Gašićev privremeni pad izazvan mizoginim prostaštvom bio je samo prividno čistilište, i vladarska priprema za pokazivanje bandoglave samovolje u kadrovanju adutima iz provincijskog otpada.
Izjava u kojoj je ministar Ivica Dačić uživao, uveren da je to vrhunac šeretskog rodoljublja i racionalne politike, glasi: „Haradinaj može da vidi Niš, ali samo iz njegovog okružnog zatvora.“
Gašenje demokratije u Srbiji i masovni vaskrs kreacionista, samo se na prvi pogled ne mogu dovesti u vezu: ovde je na čelu života čovek koji je univerzalni stvaralac, od njega polazi i zavisi sve.
Umesto protesta zbog socijalnog pogroma, deo paganskog življa proveo je 1. maj u satiranju mesa i piva, kao da je praznik rada samo to: agresivni hedonizam pred nekakvo rasulo.
Srušio se vojni avion dvosed, i piloti su poginuli. Čitao sam intervju Ljubiše Dikovića u novoj „Odbrani“, čovek se držao sigurnih opštih mesta, uz lucidnu opasku da je obuka jako važna.
Na ceremoniji inauguracije će se okupiti čitavo sazvežđe demobilisanih bardova evropske političke istorije, koji će se pokloniti onome koga bi morali da osude zbog gušenja sloboda.
Vučić je zapravo tipičan antiharizmatični gospodar; čovek od čula, uma i ukusa njega ne može voleti. Njegova čežnja da zadobije apsolutnu ljubav građanstva jeste mahnita opsesija…
Protesti su izazvali erupciju nekontrolisane gluposti ministarske klike, koja je iz svoje oskudne pameti optužila dečake i devojčice na protestima da su izdajnici i strani plaćenici, rušioci države.
Pomamu za vođom ovde valja pojmiti kao zanos izgladnelog puka. Ništa što je pobednik obećao nije ostvarivo, ali u tome je suština totalitarnog agitpropa: ne brini za laži, one stižu kasnije.
Prividno, još jedan moćni državnik, ali iz druge hemisfere je uz Vučića. Pozvao ga je i Putin, a šeretska politička čaršija kaže da je čovek samo želeo da zna šta je ovome rekla Merkelova.
Samo je tuđa prošlost ono što gospodara Srbije drži u ovom vremenu. O čemu se tu radi? Dr Džekil i Mr Hajd, malo na suncu više po mesečini, jedan koji je u drugome, a za njega i ne zna.
Svaki oblik sukoba sa političkim i drugim nasiljem u Srbiji je originalan, ma koliko vladajuće klike tvrdile da je uvezen. Beogradski scenario je ipak nešto posebno, bujica silne demokratije…