Špijun željan ljubavi
Šta izdajnici uopšte izdaju i kome to treba? Postoji li još nešto što se ne zna? Onda prestaje potreba za stranim plaćenicima, ako se informacije o svemu što kod nas ne valja, a to je skoro sve, dobijaju za džabe.
Šta izdajnici uopšte izdaju i kome to treba? Postoji li još nešto što se ne zna? Onda prestaje potreba za stranim plaćenicima, ako se informacije o svemu što kod nas ne valja, a to je skoro sve, dobijaju za džabe.
Vojne trupe su bile spremne da krenu u pohod. Politički i vojni vrh nisu podigli gotovost samo nekih jedinica, što bi bilo u skladu sa dimenzijama incidenta, nego čitave Vojske Srbije. Gde bi oni uopšte krenuli?
To je poraz, a ne (samo) Kosovo. Kosovo je bilo poprište šepurenja balkanskih delinkvenata, koji svoje poslednje sklonište traže u odanim stranačkim torovima.
Više ne pamti o čemu je govorio tako nadahnuto, šta je obećao a šta nije, da li se možda izlanuo, iznjakao, izblejao, muknuo, lupio nešto strašno ili smešno. Nešto važno mu je svakako izmaklo u tom obraćanju.
Novi načelnik je dobar profesionalac, oficir koji je operativno sasvim solidno obučen za posao koji ga čeka. Javno nije pokazivao nikakvo divljenje Vučiću i Vulinu, ima se utisak da tome nije sklon. Mada, ko bi ga znao.
U čudovišni red stvari, usred dobro uređenog prioriteta u monopolu na zločin, upala je jedna baba. Svoj pucanj u „investitora“ ona je razumela kao jedinu mogućnost za isterivanje pravde, drugačije je nije mogla isterati.
Iznenada, a možda i ne, Vučić je u Kosovskoj Mitrovici ponovo sreo „druga do groba“, to jest iz armije. Ako je vrhovni smešten u vojsku 1988, to onda beše JNA. Čovek se zove Fikret Demiri i radi u vladi Kosova.
Moguće je da Srbija zarati zbog Vučića. Ako padne u ropstvo, a neprijateljske ga ruke metnu u okove, slavna srpska vojska će po cenu svih glava spasavati vrhovnog. To je strateška hipoteza…
Da priznam, mene u Zadrugu 2 ne vuče izvesnost seksa, više ne pamtim kako se to u moje vreme zvalo. Ja sam to prevazišao još u ranoj starosti. Moja odluka došla je posle nadahnutog govora Željka Mitrovića…
Razmena teritorija, na primer, sever Kosova za Preševsku dolinu i još dve opštine (Bujanovac i Medveđa), nije pojmljiva izvan tragičarske fantazmagorije. Ona nudi sakaćenje Srbije i trebljenje stanovništva.
Vlast se nije domogla Nušića, mada se upustila u njegovo protivprirodno prisvajanje. Ako se vrati, Ben Akiba bi mogao da stvara nove verzije Sumnjivog lica, Ožalošćene porodice, Dr-a, Narodnog poslanika.
Vojnička idila, zabluda o najjačoj sili u regionu, postoji samo u nesolidnim glavama. Opasnim smetenjacima je vojska dopala kao igračka, i oni je već godinama rasturaju kako bi videli šta je unutra.
For many who don’t understand politics, a coup is usually a bloody and cruel institution, but also a romantic one. This is how you bring down a hated government and install a new, perhaps even worse one.
Kako bi duševni bol zbog emotivne zapuštenosti prvoga među svima bio ublažen, lečen i otklonjen, počeli su da stižu telegrami, pisma, poruke, konfete podrške. Ne može se živeti bez osećanja da si voljen.
Za mnoge koji možda nisu dovoljno pomno razabrali suštinu stvari, puč je uglavnom krvava i surova, ali romantična institucija. Tako se sa vlasti ruši omražena garnitura i dovodi nova, možda još gora.
Razgraničenje je reč meseca u Srbiji. Vrhovnik stalno putuje za Brisel, dvaput se ljubi sa Mogerini, a pozdravi se i sa Tačijem – nekad preko one stvari, nekad ljubaznije, ali viđa ga češće nego svoju premijerku.
Špijun, to je plaćena ili po svojoj volji formirana utvara i doušnik. Onaj koji dostavlja važne podatke u korist nekoga. Pogrdna reč za podmukle uhode koji prenose poluistinite ili sasvim lažne abrove…
Bio sam u Kosjeriću, u čast znamenitog počivšeg pisca Petra Lazića, rođenog u tom gradu. Uverio sam se da nije nimalo lako biti veliki u Kosjeriću, a Pera Lazić jeste bio takav u Srbiji i mnogo dalje.
Ne mogu ništa protiv upotrebe sportista za nesportski marketing Vrhovnika. Mogu da pojmim zašto ih on zove sebi: uvek mu treba parče tuđe slave, prisustvo ljudi koji su od njega bolji i veći i svakom pogledu.
Ima li većeg neznanja, bezobrazluka i prostačke besprizornosti od nasilnih biografskih, političkih i vrednosnih paralela između Đinđića i Vučića. To su dva sasvim različita sveta, neuporediva ni u čemu.
Marko Đurić je stigao do negacije svog patriotizma rekavši da se sa Prištinom moramo dogovoriti i naći kompromis. Ako ne bude tako „ne bismo mogli da osiguramo da nam deca neće ginuti“.
Na kraju svoje evropske turneje Donald Tramp je govorio o Crnoj Gori: „To je mala država sa veoma snažnim ljudima. Oni su veoma agresivni, možda će postati agresivni i čestitam – u trećem svetskom ratu smo.“
Dok je gledao fudbalsko nadmetanje između Rusije i Hrvatske, tobožnji predsednik je morao da utiša ton. Bio je na granici očaja, zbog osnovane sumnje da je komentator državne televizije navijao za Hrvate…
Ovo je vest iz rutinske dnevne hronike: ubio se čovek. Živeo je u selu Jelašnica kod Niša, zvao se Miroslav Stojanović, imao je 44 godine i četvoro dece. Nekoliko sati pred smrt isekli su mu struju…
Proglašavao je Ivanovića neprijateljem, a sada predlaže da jedna ulica u Mitrovici ponese njegovo ime: „Pojedini krugovi se ne ustežu da eksploatišu tragediju jedne porodice i našeg naroda na KiM.“
Ove godine je više od polovine dece iz Beograda ostalo bez mesta u vrtićima. Ispod crte. Kako objasniti tim malim ljudima da su već posle par stotina koraka u životu, ostali ispod. Nisu ispunili kriterijume.
Čitava grupacija pokislih fizionomija oko njega pratila je gurua u prezrivom odbacivanju kišobrana, želeći da izgledaju kao on, sumnjajući naravno da ima smisla bez razloga pokisnuti i uništiti skupu odeždu.
Iz ezopovskih i nejasnih obrazloženja predsednika SNS-a saznajemo ovo: Njega pritiskaju, ali on se ne da. Uvek im kaže sve što misli, ne boji se nikoga. Nikada neće dati ono čega više nema.
Svetsko prvenstvo u Rusiji prati poveća grupa srpskih kriminalaca, od kojih su mnogi optuženi, a neki i osuđeni za teška krivična dela. Među njima se sasvim slučajno zatekao i sin predsednika SNS-a.
Predsednik je opet izašao pred javnost sa svojom poslugom trudeći se da logikom sumanutog paradoksa objasni misterije koje je prethodno lično napravio. Uzdao se u slabo interesovanje većine za istinu.
Pedeset tri razloga zbog kojih su elitni vojni penzioneri odlikovali Vulina: Još kao dete želeo je da ima svoje olovne vojnike. Ranu mladost proveo je u staračkim domovima. Vršnjaci su ga tukli samo levicom…
Ljude koji su blokadom puteva i raskrsnica iskazali revolt zbog cena goriva prekorio je podsećanjem da jedu najjeftiniji hleb u regionu. I da su, naravno, oruđe u rukama opozicije, jer pokušavaju da sruše vlast.