Boškova pobunjenička svirala
Ne može se milom umoliti vlasnik svih odluka da poštuje makar jedno slovo zakona. On će svoje izbore svakako dobiti i tu bi bio kraj svake nade u mirno pristajanje na ovo u čemu smo do guše.
Ne može se milom umoliti vlasnik svih odluka da poštuje makar jedno slovo zakona. On će svoje izbore svakako dobiti i tu bi bio kraj svake nade u mirno pristajanje na ovo u čemu smo do guše.
Ispijanje kafe, piva i vina u Amsterdamu provedeno u dnevnim etapama od 2016-2019, svedoči o vremenu za koje smo verovali da se može podneti. Danas, sve to deluje kao nedostižno uživanje…
Onda je započela bakljada. Batinaši, piromani, palikuće iz vlasti pokazuju građanima kako su njihove kutlače kojima udaraju u tiganje slabo oružje. I da okupirani Beograd pripada okupatorima.
Neće nas otključati ako ne razvalimo vrata. Kad ustav i zakone ruši onaj koji je zadužen da ih čuva kao najveće svetinje, sveto je pravo i dužnost građana da stvari zakona uzmu u svoje ruke.
Već dva dana građani, zatvoreni pod gestapovskom stražom u stanovima, ugušeni od neslobode i zloupotrebe bolesti za armiranje tiranske vlasti, spremaju se za protest. Kao 96. ali drugačije.
Meštani krive šije, gledajući u slobodno nebo, ne bi li uočili ciljeve ratnog vazduhoplovstva. Ali ne mogu da se sete ničega. Ničega nema u Ralji što je vredno probijanja zvučnog zida.
Jesi li siguran?, pitala je starica. Ama sto posto, odgovorio je muklim glasom deda zamotan u olinjalo ćebe. I kažeš da je to bilo na sutrašnji dan? Šta? Naša godišnjica. Nikada se ranije nisi setio…
Toplički centar za demokratiju podneo je krivičnu prijavu protiv A. Vučića, A. Brnabić i M. Gojković zbog sumnje da su proglašenjem vanrednog stanja bez sazivanja skupštine izvršili državni udar.
Sinoć sam iz najmanje tri izvora dobio snimak policijske brutalnosti, koja se odigrala u ulici Tomaša Ježa. Svakako ste to već videli, ali detalji čine slavlje, pa bi valjalo malo raščlaniti taj jezivi video.
Do predsednika ne dopiru vapaji da kretanje nigde u svetu nije ukinuto. Njegova rezistencija na stvarnost je potpuna. Nivo sadizma za dane u kojima ima apsolutnu vlast uvežbavao je godinama.
Optužili su me da neću da se testiram. Ko kaže da neću? Hoću, ali kad zaista nešto osetim. Sada ne osećam ništa, ni prema sebi ni prema drugima. Baš me briga šta vi mislite. Neću da se testiram!
Juče smo saznali da je predsednikov sin Danilo pozitivan na Covid 19. Ima mnogo obolelih, on je jedan od njih, mada je taj slučaj posebno osetljiv i značajan iz mnogo razloga.
Mnogi će poludeti od gubitka nade da će ikada izaći na slobodu. Tuga ubija starce koji će umreti u zatvoru, ili od srama ako pobegnu na ulicu pa ih oružane snage stignu i pokažu svima…
Muzika je razmeštena ovako: tapandžija ispred domaćinske kuće, trubač u šljiviku, violinista na krovu, harmonikaš na kruški, zajedno sa pevaljkom iz Zuca, sa kojom je trenutno u svađi.
Dok se prave bilansi, čija je strava čitljiva samo u dimenzijama ličnih tragedija, neizbežno se postavlja pitanje budućnosti, uz literarnu nedoumicu da li takvo nešto uopšte postoji.
Za one preko 65 godina, pored zabrane kretanja van kuća zabranjuje se kretanje po kući… Zabranjuje se svaki kontakt pojedinca sa samim sobom, jer se virus može preneti sa sebe na sebe…
Mene brine logorska ideja, potekla od struke, da policijski čas bude opšti, neprekidni, bez pukotine i izuzetaka. Neke države su učinile nešto blizu ali ništa slično, ali one to umeju, a mi ne.
Ne treba mi alarm da bih ustao. Uzbuđenje mi ne dopušta da spavam. Ove mračne zore, daleko od svanuća, odobren mi je izlazak. Odlazim u noćni život, čak u Mladenovac.
Sajam, pa šta! Ovo su vojnički kreveti, jel neko od vas bio u vojsci. Ja sam noćio u spavaonici u Sarajevu sa 80 ljudi. I šta? Hoćete pet puta dnevno da perete zube? Jednom je dovoljno.
Nije tačno da su građani Srbije inače nedisciplinovani, pa ih jedino može izlečiti gvozdena tiranska ruka. To je zabluda koju rado umnožava grupa epigona i šarlatana oko gospodara.
Moja poruka za one koji imaju gde da budu glasi: ostanite kod kuće! Čitajte nešto. Slede moje skromne literarne preporuke. Na primer, Rob Isaka Baševisa Singera, i Šoše i sve priče od istog pisca.
Javlja mi se video pozivom unuka Jovana, 4 godine: Dedo (njen vokativ) hoću da dođem kod tebe na plac, da vidiš kako brzo trče moje nogice! Kraj razgovora. To je sve što je imala da mi kaže.
Nije određeno vreme za šetnju, što je običaj i u zatvorima. Ideja o otvaranju specijalnih dragstora, u koje bi zatočenici odlazili oko 4 ujutru (dok još traje policijski čas) ekstremno je idiotska.
Posle mnogo godina neko je javno rekao da me voli. Nije mi rod ni pomoz’ bog, dobijam ospice kad ga vidim, mnoge sam godine proćerdao gledajući njegove besplodne i štetne ispade.
Ne znamo gde su žarišta, koga da se klonimo, zašto u apotekama nema suvog gela za ruke, alkohola, asepsola? Zašto je broj respiratora državna tajna, zašto predsednik nije otišao u izolaciju…
Advokatica Vera Palinkaš je u šabačkoj kafani naručila subverzivnu pesmu Pada vlada. Odmah je prijavljena Advokatskoj komori, uz predlog da se kazni, pa ako može, da joj se oduzme licenca.
Veruje se da je on lično doneo odluku o kapitalnom potcenjivanju virusa koji osvaja svet. On ga je proglasio komičnim uljezom u svoju prokletu avliju, kome ne treba udeliti ni trunku pažnje.
Nemajući druga posla, doneo sam odluku da pošaljem sebe na odmor. Ta moja ideja, koju sam ostvario dolaskom na Taru, verovatno će čitaoca ostaviti potpuno ravnodušnim…
Paževi su uočili da je vožd umoran. Ako nastavi tako, sve je moguće: da ga nešto strefi, da zabaguje ili… nikad se ne zna. U najgorim je godinama kada se čovek lomi između starosti i propasti.
Virus je svuda oko nas, ali ga ovde nema. Verovatno stiže, a kad će ne zna se. Korona je Đekna našeg zdravstva. Jeste opasan, ali je blag, napada stare i već napadnute, jake niko ne dira.
„Deset ljudi sedi u mračnoj sobi i sat i po vremena ogovara jednog mladića“. Tako je Brnabić Ana u jednoj misli sažela sve o čemu se govori u dokumentarnom filmu Slaviše Lekića „Vladalac“.
Za Vujoševića nije bilo mesta u srpskoj košarci, a sa tim ni u Srbiji. Radi u Rumuniji i trenira Kluž. Tri puta nedeljno ide na dijalizu. Da li je ovo patetični otklon od mučnine? Dobro, jeste prilično.