Vrhovna bojeva glava
Danas je parada pobede u Nišu. Ministar i generali čekaju vrhovnog stratega, vrednog pomeranja važnog datuma. Pobede nema dok on ne rekne, iako se vraća na lični državni posed posle višestrukih poraza.
Danas je parada pobede u Nišu. Ministar i generali čekaju vrhovnog stratega, vrednog pomeranja važnog datuma. Pobede nema dok on ne rekne, iako se vraća na lični državni posed posle višestrukih poraza.
Petog oktobra 2000. nisam mogao da zamislim da ću bilo kada i bilo gde izvan sudskih epiloga videti, na primer, Šešelja, Vučića, Dačića i Nikolića. Moja zabluda bila je zasnovana na ideji o konačnosti zločina.
Možda je samit u Berlinu zaista propao. Bar kao pokušaj da se narogušeni balkanski đilkoši privedu dijalogu. Zakrvljene galamdžije i njihovi pomiritelji zaglavljeni su u živom blatu ne znajući šta je sledeći korak.
On je artist i model koji ubitačnu monodramu kazuje bez prekida, pantomimičar, vlasnik lutkarskog pozorišta, opsenar, uvek u jednoj te istoj besmislici koja nema epilog, niti poentu niti srećan niti bilo kakav dobar kraj.
Da bi mobilisano građanstvo istrpelo vreme do besmislenog govora oratora koji ne zna za milost kad govori ni o čemu, valjalo je spremiti nešto jeftine zabave. Čak i na kuluku, narod voli svirku u svoju čast.
Ovo je zemlja mitinga i kontramitinga, razrovana i bukvalno i simbolički. Opasno zaraženo poprište borbe za vlast, za koju se svim sredstvima zarobljenog društva i dalje otimaju i grabe oni koji je već imaju.
Zamalo da se Vučić obrati demonstrantima, ali ih je bilo suviše malo. Tako je otprilike brojač suvišnih živih ljudskih glava, Nebojša Stefanović, pokušao da obrazloži nedostižnu hrabrost svog poludelog gurua.
Uz Martinovića gladuje čitava poslanička grupa, ogorčena zbog odnosa Maje Gojković prema opoziciji. Deo najfinijih delikatesa, kojih će se štrajkači odreći, namenjen je za hranjenje mozga Miroslava Lazanskog.
Ustavni poredak se ovde ne može čuvati, jer ne postoji. Državni udar je već izvršio onaj koga vojska želi da odbrani, „opremljena i spremna da izvrši svako naređenje vrhovnog komandanta!“ Baš svako naređenje?
Sve što ne zna i ne ume, ne može i ne stiže naučila je od njega. Ništa više joj nije bilo potrebno, osim još jedne promene: da postane dinamična, osorna, bezobzirna i razmetljiva poput razularenog trenera.
Taj se bunker ne osvaja, on se sam predaje i pada u naručje novog gazde, kad padne i sve drugo. Za subotu je ipak najavljena mlaka bitka za to utvrđenje, koje je postalo osnovo komandno mesto vrhovnog vođe.
Beograd je osvanuo bez svoje centralne zone. A ona ga čini onim što jeste, kroz nju protiče život čija je analogija krvotok. Nema sumnje da je nalog za orgijanje po nekada velikom gradu stigao sa najvišeg mesta.
Stereotip o zdravoj senilnosti kazuje da je duga seda brada znak mudrosti koja mlađe i podložne učenju izvodi na pravi put. Mada je isti takav starac kod Domanovića slep i vodi izgubljenu gomilu pravo u propast.
Predsednik je napisao tekst za neki tabloid. Kao da je na rukama imao bokserske rukavice, pa brljao po tastaturi promašujući slova, a u glavi šoder iz koga je nastalo to što je imalo da uzdrma davno zaspalu Srbiju.
Takav kakav je, on ima tatu Branka, koji bi davno bio zagubljen i zaboravljen u penzionerskom stadu, da sebi nije napravio važnog sina. Ni sam nije bio svestan svog unosnog reproduktivnog podviga.
Osim što je najhrabriji, predsednik je najnasilniji. Upotrebio je institucije da bi izvršio nasilje nad njima, tako da one više ne postoje. Ostao je sam, kao Ivan Grozni, koji se u jednom času upitao: „Gde je moj narod?“
Gondola je vašarsko-smučarski ornamentum, za posmatranje panorame koja se sa Kalemegdana već savršeno vidi. Nedostaju luna park na Trgu Nikole Pašića, akva park na Trgu Republike i legat Šabana Šaulića.
Nijedan od meni znanih državnika nikome nikada, bez obzira na ljutnju, nemoć, glupost, mržnju, pretnje nije rekao: Sikter bre, bando! Zamislite kakvoću uma koji je reprodukovao ovu zapuštenu uličarsku ekspresiju.
Srpski generali, željni da se još malo zadrže u trupi i štabovima, spremni su da trpe ministra koji se ozbiljno zaneo u igri drvenom puškom i sa svojim ludim šefom pravi pobedničke planove za novi Balkanski rat.
Zašto je Jutka uopšte važan za poimanje svrhe i suštine vlasti i moći? Kao nepismeni badavadžija, vidno neotesan i nedorastao bilo kakvom ozbiljnom poslu, taj je čovek ipak dobro razumeo domete moći…
Nema sumnje da je ministar zdravlja pokušao da ismeje Sergeja Trifunovića i da pritom oduševi vođu svojom falusnom lucidnošću. Kao, aha, on tu nešto glagolji protiv predsednika i ne bira reči. Ali ua, mali mu je!
Neizbežna je ideja o novom, svakako preciznijem značenju tog pojma, koji je neizbežno evoluirao od bande u užem smislu (pljačkaška, razbojnička, silovateljska), do kastinski ustrojene banditske klike.
Javila se majka bolesnog deteta, a njena tvrdnja da je mali pacijent želeo da vidi Vučića liči na iznuđenu bajku. Videli smo da dečkić nije mogao da se odupre zagrljaju onoga koji nasrće na njegovo slabašno zdravlje.
Pogibija Šabana Šaulića je udarna vest. Vučićeva borba za Kosovo u Minhenu ostala je u senci ove smrti: „Kad pročitate telegram saučešća Ane Brnabić, naježićete se!“
Premijerka mu veruje i to je jedino što ima od političke obuke. Ali sada je dužna da svoju odanost fanatizuje i u nekim zajedničkim deonicama bude odani tumač svake, pa i najsumanutije gospodareve ideje.
Skupovi usiljene odanosti održavaju jadnike na ubogom radnom mestu. Revnosni televizijski hroničar traži među narodom one koji ga vole. Nahvatali su jednoga koji kaže: „Došao sam ovde samo da ga pipnem!“
Želeo sam da premijerki Brnabić posvetim proznu baladu, držeći da joj lirika pristaje po prirodi teške dužnosti koja joj je zapala. No ipak je to zamašan posao, liričar nisam, a ovo su samrtna, epska vremena…
Gledao sam proteste u Vašingtonu gde je na vešalima bila obešena lutka sa likom Trampa. Devedesetih se to dešavalo sa krpenim modelom Slobodana Miloševića odevenim u prugasto robijaško odelo.
Ne znam kako je stigla i odakle je došla tamo, ali u Politici je preneta dirljiva reportaža, „topla ljudska priča“ Tanjuga o njegovoj poseti najstarijoj Srpkinji. Srpkinja se zove Nadežda Pavlović i ima 107 godina.
Ulazak Sergeja Trifunovića u politiku izazvao je neku vrstu žustre čaršijske pometnje. Njegova javna delatnost izvan glumačkog posla jeste neprekidni izazov i neuporediva atrakcija. Grubo bacanje rukavice u lice…
Ne znam da li je Vučić stigao da pored Zmaja i Vebera pročita nešto od Tomasa Mana, bar Ispovest varalice Feliksa Krula. To bi mu pomoglo u važnom poslu koji obavlja.
Opozicija ne vodi proteste nego oni vode nju, sa jednim jedinim ciljem, posle koga su ostvarivi svi drugi: pad AV, bez odlaganja i opravdanja, bez čekanja da se samodržac strmekne sa svog trona sam od sebe…