Crni gavrani
Mene brine logorska ideja, potekla od struke, da policijski čas bude opšti, neprekidni, bez pukotine i izuzetaka. Neke države su učinile nešto blizu ali ništa slično, ali one to umeju, a mi ne.
Mene brine logorska ideja, potekla od struke, da policijski čas bude opšti, neprekidni, bez pukotine i izuzetaka. Neke države su učinile nešto blizu ali ništa slično, ali one to umeju, a mi ne.
Ne treba mi alarm da bih ustao. Uzbuđenje mi ne dopušta da spavam. Ove mračne zore, daleko od svanuća, odobren mi je izlazak. Odlazim u noćni život, čak u Mladenovac.
Sajam, pa šta! Ovo su vojnički kreveti, jel neko od vas bio u vojsci. Ja sam noćio u spavaonici u Sarajevu sa 80 ljudi. I šta? Hoćete pet puta dnevno da perete zube? Jednom je dovoljno.
Nije tačno da su građani Srbije inače nedisciplinovani, pa ih jedino može izlečiti gvozdena tiranska ruka. To je zabluda koju rado umnožava grupa epigona i šarlatana oko gospodara.
Moja poruka za one koji imaju gde da budu glasi: ostanite kod kuće! Čitajte nešto. Slede moje skromne literarne preporuke. Na primer, Rob Isaka Baševisa Singera, i Šoše i sve priče od istog pisca.
Javlja mi se video pozivom unuka Jovana, 4 godine: Dedo (njen vokativ) hoću da dođem kod tebe na plac, da vidiš kako brzo trče moje nogice! Kraj razgovora. To je sve što je imala da mi kaže.
Nije određeno vreme za šetnju, što je običaj i u zatvorima. Ideja o otvaranju specijalnih dragstora, u koje bi zatočenici odlazili oko 4 ujutru (dok još traje policijski čas) ekstremno je idiotska.
Posle mnogo godina neko je javno rekao da me voli. Nije mi rod ni pomoz’ bog, dobijam ospice kad ga vidim, mnoge sam godine proćerdao gledajući njegove besplodne i štetne ispade.
Ne znamo gde su žarišta, koga da se klonimo, zašto u apotekama nema suvog gela za ruke, alkohola, asepsola? Zašto je broj respiratora državna tajna, zašto predsednik nije otišao u izolaciju…
Advokatica Vera Palinkaš je u šabačkoj kafani naručila subverzivnu pesmu Pada vlada. Odmah je prijavljena Advokatskoj komori, uz predlog da se kazni, pa ako može, da joj se oduzme licenca.
Veruje se da je on lično doneo odluku o kapitalnom potcenjivanju virusa koji osvaja svet. On ga je proglasio komičnim uljezom u svoju prokletu avliju, kome ne treba udeliti ni trunku pažnje.
Nemajući druga posla, doneo sam odluku da pošaljem sebe na odmor. Ta moja ideja, koju sam ostvario dolaskom na Taru, verovatno će čitaoca ostaviti potpuno ravnodušnim…
Paževi su uočili da je vožd umoran. Ako nastavi tako, sve je moguće: da ga nešto strefi, da zabaguje ili… nikad se ne zna. U najgorim je godinama kada se čovek lomi između starosti i propasti.
Virus je svuda oko nas, ali ga ovde nema. Verovatno stiže, a kad će ne zna se. Korona je Đekna našeg zdravstva. Jeste opasan, ali je blag, napada stare i već napadnute, jake niko ne dira.
„Deset ljudi sedi u mračnoj sobi i sat i po vremena ogovara jednog mladića“. Tako je Brnabić Ana u jednoj misli sažela sve o čemu se govori u dokumentarnom filmu Slaviše Lekića „Vladalac“.
Za Vujoševića nije bilo mesta u srpskoj košarci, a sa tim ni u Srbiji. Radi u Rumuniji i trenira Kluž. Tri puta nedeljno ide na dijalizu. Da li je ovo patetični otklon od mučnine? Dobro, jeste prilično.
Kao jednog od učesnika u projektu Vladalac, već me sustiže odijum Njegove služinčadi. Nisam onaj koji ga voli niti mrzi, svejedno mi je za njega, davno sam usavršio svoju ravnodušnost prema ništavilu.
MUP Srbije je za potrebe sopstvenog mira pribavio privatno obezbeđenje. I ono pazi na Nešu, koji je možda sklon da ugrozi samog sebe. Ta je informacija beskrajno vesela i idiotska, čak i za Srbiju.
Jedan uticajni tviteraš sedeo je između Šešelja i Čanka. Postavljen je tamo kao tampon zona između dva orijaša, koji su doneli svoje biografije: jedan zločinačku, obojica siledžijsku i psovačku.
Objavljena je vest, koja bi morala da bude važnija od svih drugih: AV će postati počasni građanin Aleksandrovca. Počasni građanin je onaj kome se običan žitelj ne može primaći po značaju…
Šta je izazvalo pojavu nove naprednjačke zvezde, sklone da političke nazore centrale valorizuje u neopisivo glupave stihove, i tako jednim potezom stvori i parodiju na svoje do mučnine opskurno delo!
Iz Srbije se masovno beži. Ljudi koji su otišli u normalan svet ne pate za bilo čime što su ostavili; sve što vole vode sa sobom. Ali ne beže svi. Neki ne odlaze jer nemaju gde, ili ih više niko ne želi…
Tajne vlasti se čuvaju da se ne bi otkrilo da je neko svirep, zao, glup, nedostojan, kukavica, podlac, Martinović. Sve se to može videti drugačije i zbog toga su važne Anine oči, uvežbane u mraku.
Pored N1, koji nudi vesti nepovoljne po kliku, ukinuto je i 10 kanala Sport kluba koji nude najbolji sportski program. To je uvreda za sve sportske zamlate, ljude u najboljim godinama za glasanje.
Zamislite samo, žena u ozbiljnim godinama (izvinite Vesna), sociolog, nekadašnja ambasadorka iznenada odluči da obogati svoj život uzbudljivom pustolovinom u kojoj se osvaja sloboda.
Kretao sam se kroz maglu, dim i otrov, video obrise zgrada i našao vrata bakalnice. Sve je na svom mestu osim ljudi kojima je već svejedno gde se nalaze. Beograd izgleda kao ostatak kataklizme…
Žena je imala kofer na točkovima, sa celom svojom bedom koju je sakupila u njemu. Htela je da nešto zaradi na pijačnoj periferiji prodajući šta ima, a to je skoro ništa. Nije stigla da se povuče na vreme…
Slučaj Jovanjica ulazi u završnu fazu. Biće zataškan. Kratko je trajala bajka o policajcu Slobodanu Milenkoviću, sinu generala Sente i imenjaku Miloševića. Nekoliko nedelja bio je sam protiv svih…
Posle akcije otpriznavanja Kosova, predložio je da Crnogorcima sa srpskim državljanstvom valja to državljanstvo oduzeti ako ne podrže srpsku stvar u Crnoj Gori. I svuda gde te stvari ima.
Iako ne ide u Crnu Goru, Vučić se zahvaljuje svim predsednicima opština i predstavnicima srpskih partija koji su podržali njegov dolazak. Hiljade ljudi navodno žale što ga danas tamo nema.
Šta smo čekali i dočekali? Novu godinu? Potpuno apstraktni, nevidljivi i neosetljivi hod vremena preko nas. Promenu kalendara na zidu, uverenje da smo isti, ili nešto mlađi i orniji nego lane.
Pristali smo na to. Ne busajmo se u grudi, nemojmo prizivati našu buntovnost. Ništa od toga, nismo takvi. Kroz nas se ide kao kroz pihtije. U Srbiji žive servilni podanici, paževi i sluge koji se klanjaju nitkovima.