Moji su pobedili dva’es’ pete
Nikada nisu imali ovoliko masovne proteste i u ovoliko mesta, ovako odlučno suprotstavljanje po ulicama i ovoliku rešenost da se istraje. Prvi put sa druge strane fronta imaju organizovanu silu.
Nikada nisu imali ovoliko masovne proteste i u ovoliko mesta, ovako odlučno suprotstavljanje po ulicama i ovoliku rešenost da se istraje. Prvi put sa druge strane fronta imaju organizovanu silu.
Sledeći staru mudrost, studenti su nam pokazali i kako da osnujemo ribolovačka udruženja i kako da napravimo profit od prerade ribe i kako da se ne pecamo na mamce koje vlast stalno zabacuje.
Dok smo se samo mi žalili da nemamo ni D od države, vlast nam se smejala u lice. Važno je da ima AV od države. Sad se vlast usplahirila, a mi ne znamo kako da se ponašamo. Da se smejemo od muke?
Čim nešto hoće da zabašuri, vlast ogrne zastavu da pod nju ugura svoja zlodela. Jedino joj nije uspelo, čak ni sa ovom, već drugom po redu, „najvećom srpskom zastavom“, da skloni pad nadstrešnice.
Mišljenje je navika. Kao pušenje. Naviknete se da mislite i onda vam svest mahinalno poseže za promišljanjem kao ruka za cigaretom. Ni ne pitate se da li je i koliko štetno može da bude po vas.
If the president of Serbia were of an age corresponding to his behavior, the teachers would send him to the school psychologist and schedule a parent-teacher meeting with the school principal.
Kada bi predsednik Srbije bio uzrasta saobraznog svom ponašanju, prosvetni radnici bi ga svakodnevno slali na razgovor sa psihologom i pedagogom, redovno mu pozivali roditelje…
Sudeći po brakorazvodnoj statistici ispada da se glasač vladajuće stranke više pridržava stranačkog nego bračnog zaveta i da lakše oprašta kad mu očekivanja iznevere stranački nego bračni drugovi.
Mi smo dugo, teško i mnogo povređivano društvo, čak toliko da smo počeli da sumnjamo i da li smo uopšte društvo ili samo nevoljni skup na okupiranoj teritoriji. Bolest nam se samouvereno cerila u lice.
Možda nikada nećemo saznati šta se tačno desilo pred kraj petnaestominutne tišine na beogradskom protestu ali, ako je do državnih organa – sigurno je da nećemo saznati.
Predsedniku Srbije čak ni nasilje, u kojem je jedino dobar, moglo bi se reći i najbolji, ne polazi za rukom ovih dana. Najavljuje ga, podstrekava, organizuje, ali sve to ide nekako traljavo.
Knez Miloš je imao Đakovu bunu, ovaj, takođe bogat kao Krez, ima Đačku bunu. Ne znamo da li će i ishod biti isti ali vidimo da trenutni vladar nema pojma kako da bunu makar utiša kad već ne može da je uguši.
Koliko nam je Koštunica svojevremeno dodijavao svojom pričom da on nije vlastan za stvari koje smo od njega očekivali, toliko nam ova vlast stalno bode oči svojim neutemeljenim svevlašćem.
Ono što je počelo na verovatno najmalobrojnijem fakultetu, probudilo najučmalije sredine i rasrdilo najpitomije, kao eho se prelilo preko geografskih granica – već je postalo istorijski događaj.
Premostili su jaz među generacijama kao da je letnja barica. Blokirajući škole, fakultete, mostove i ulice, odblokirali su nam srca. Raznežili su bajkere, raspekmezili taksiste.
Aikido zahvat kojem je predsednik Srbije javno podučavao premijerku, tada početnicu u političkom ringu, očito ne pomaže sa studentima. Njihovu snagu ne može da upotrebi protiv njih.
Sve je manje ljudi spremno da svoju slobodu trampi za njegovu. Na kontramitingu zvanom „Ovim šorom, Jagodino“ iskusni trgovac tuđom kožom je pokušao da nam proda ništa za budzašto, a budzašto za sve.
Predsednik Srbije se opet razvodi. Od stranke. Ne, nije zbog neverstva, taman posla, pa nisu mu se one hiljade zalud zaklele na večnu vernost „dok ih smrt ne rastavi“. I nije obostrana odluka.
Kojem će se carstvu privoleti predsednik Srbije, u kojoj valuti, za koga treba da navijamo i hoće li sada biti nepristojno da protestujemo kada je zemlja, kao i uvek, u teškoj situaciji?
Predsednik Srbije nikada nije ni delovao stabilno, ali sada se baš usplahirio. Drž’ hrvatske špijune, drž’ opoziciju, drž’ neprijateljske poljoprivrednike i prosvetne radnike.
Predsednik Srbije, koji je još pre Trampa i Bregzita ovladao tehnikama kako prevariti publiku populističkim nastupima, dobio je studente za suparnike. I mi smo se namah zaljubili u njih.
Koliko god crkva zvonila i zvocala prethodnih godina, koliko god zvečali praporci režimskih televizija, prevlast u ovom trenutku ipak imaju „knjige, braćo, knjige“. A vlast ne zna kako da se ponaša.
Ne samo da predsednik optužuje studente da su i stranački i strani plaćenici, nego im još nudi i da te nelegalno zarađene pare lepo properu kroz nekretnine kao što to rade svi njegovi.
Predsednik Srbije, iako i sam student na budžetu, doduše ne studentskom nego doživotnom, smislio je da pobunjene studente i gimnazijalce podmiti parama „pošteno zarađenim“ radom za SNS.
Pošto najavljivani treći svetski nije stigao, nuklearni se još nećka, a kosovski se po običaju otaljava, vlast je zaključila da joj može poslužiti i jedan običan, građanski rat.
Predsednik je rekao da nas ima 5 miliona koji nismo njegovi, po minut ćutanja za svakog je otprilike 10 godina. Dakle, oćutali smo svoje još pre dve godine. Vreme je da vlastima kažemo šta mislimo o njima.
I novoizabrani predsednik Amerike je, kao i predsednik Srbije devedesetih, već bio na vlasti i takođe ubedio glasače da su oni koji su došli posle njega – najgori neprijatelji države.
Predsednik nam je pokazao dve fotografije sebe i time se završilo javno pokazivanje tronutosti krvoprolićem. Žrtve će biti ostavljene da počivaju u nemiru slučajno preživelih stanovnika Srbije.
Nisu ti životi izgubljeni, a nebrojeni drugi uništeni, zato što su ljudi bili na pogrešnom mestu u pogrešno vreme. Tragedija se desila zato što vlast postavlja pogrešne ljude na pogrešna mesta.
Ako je čovek koji pravi burek buregdžija, onaj koji od svega stalno pravi predstavu bi mogao da bude predstavdžijka. Donald Tramp ostaje Drama queen, a predsednik Srbije postaje Predstavdžijka.
Gradonačelnik Beograda sad prefarbava rashodovane autobuse jer je izgleda ostalo malo poslova u koje pošten čovek može da se ugradi. Još samo da preimenuje Gradsko zelenilo u Ćirilično plavetnilo.
Svakojako zlo je moglo da se ne desi, pa ipak nije sprečeno. I sad se očekuje da se bezbrižno prepustimo institucijama koje će baš u Jadru i Rađevini da besprekorno rade posao?