Bombardovanje ludom radovanje
Godišnjica bombardovanja nije, kao prošle godine, obeležena svečano već radno. Novim bombardovanjem, ali ne osiromašenim uranijumom nego obogaćenim obećanjima vlasti.
Godišnjica bombardovanja nije, kao prošle godine, obeležena svečano već radno. Novim bombardovanjem, ali ne osiromašenim uranijumom nego obogaćenim obećanjima vlasti.
Nepravdu sa rednim brojem na listiću pokušao je da ublaži narodni poslanik vladajuće partije: na svom tviteru je objavio (već odštampani?) listić sa zaokruženim kandidatom.
Predsednikovanje Miloševića okončano je parolom: gotov je! Predsednikovanje Vučića promoviše se parolom: gotovi ste! Gotovi ste ako ja (to jest on) ne budem izabran za predsednika.
The prime minister promised to engage in presidential campaign only in his free time (although, he also promised not to run) and then secured this free time by dismissing the government.
Premijer je obećao da će predsedničku kampanju voditi samo u slobodno vreme (doduše, obećavao je i da se neće kandidovati), pa je vreme oslobodio raspuštanjem vlade.
Živimo u eri post istine i post činjenica – umesto da jednostavno kažemo da živimo u ko bajagi državi u kojoj se vlast trudi da nas ubedi da njene ko bajagi institucije izistinski rade svoj posao.
Posle onoliko priča o oružju i eksplozivu – te našli ga u Jajincima, te našli ga u garaži, te daju nam ga i Rusija i Belorusija, te gomilaju ga u Hrvatskoj – detonacija se očekivano desila u samom srcu vlasti.
Celogodišnja novogodišnja atmosfera bi mogla da postane sledeća razvojna šansa. I to ne samo za one koji nam za velike pare iznajmljuju te ukrase niti za one koji od toga imaju procenat, već i za sve nas.
Vlast kojoj smo podvrgnuti možda najbolje opisuje davnašnja izjava deteta u knjizi „Pozdravi nekog”: otac nas bije na odmaranje. Bije nas pa sedne da se odmori, pa nas opet bije.
Koliko god loše da vi mislite o vlasti, vlast o vama misli još gore. To što će vam sasuti u lice sa malog ekrana ne možete ni da zamislite, a kamoli da kažete javno. A čak i da možete, oni bi rekli da ste vi još gori.
Da bi deca znala kome da zahvale što im je čistio sneg, aktivisti su nosili stranačke transparente velike kao vrata, u znak sećanja na školske dane i ono čuveno ”kec ko vrata”.
The problem is not the fact that it’s a Serbian train, since Serbian trains and buses regularly travel to Kosovo and vice versa, but the fact that the words „Kosovo is Serbia“ are written on it.
Pošto naša vlast već mesecima govori kako je jedino brinu mir i stabilnost u regionu, a stabilnost nikako da se naruši, na kraju smo ipak uhvatili poslednji voz za sukob – kosovski.
Posle orošavanja časti i ugleda, ministar policije je dobio još jedan novogodišnji poklon: uredbu koja ga ovlašćuje da po svom nahođenju i bez ikakvog nadzora formira pomoćnu policiju.
Kao i u onolikim tužilačkim i sudskim postupcima pre nje, i u slučaju 2016. godine je nastupila apsolutna zastarelost pa je dotična 2016. slobodna da ide gde hoće. Gde joj mi želimo da ode, to je već naša stvar.
Kako i dolikuje blagdanskoj atmosferi, proglasismo prigodno primirje sa susednom Hrvatskom. Bitka u naoružavanju i naruživanju se obustavlja do boljih predizbornih dana.
Zlatne godine bi stvarno mogle da dođu. Onima koji su vlast ili dovoljno blizu vlasti. Kad isposluješ da cela država bude tvoja prćija – onda te zaista očekuju zlatne godine vladavine.
Kad su i tužilaštvo i sud odbili da bilo šta urade u slučaju Savamala uprkos uličnim protestima hiljada demonstranata, zar mislite da će podleći pritisku šačice pristalica?
Psovanje majke je uzelo toliko maha da poslanik Martinović na zasedanju odbora nikome nije dao reč. Nažalost, posle smo od istog poslanika čuli da mu je majka ipak bila opsovana.
Taj familijaran odnos se najbolje vidi na televiziji. U nju premijer bane kao što samo rođak može da vam bane u kuću. I ne pita da li ste možda nešto drugo planirali, na primer da emitujete kviz…
Mi smo, što reče Arsen, siročad svijeta, pa se nudimo na usvojenje svakom ko se domogne velike moći. Od: mi smo Titovi, Tito je naš, stigli smo do: mi smo Trampovi, Tramp je naš.
U zemlji čijeg su premijera ubili atentatori, moraš biti dodatno senzibilisan kad se o takvoj mogućnosti govori. Tačno. U kući obešenog se ne pominje konopac. Ali u ovoj zemlji su ubijani i novinari.
Sve izgleda kao ministar za socijalna pitanja koji na Sajmu knjiga govori o poginulima u staračkom domu dok se nadvikuje sa raspojasanom lumperajkom koja mu trešti iza leđa.
Not a day goes by that we don’t get insulted by the government. It insults us collectively, as a group, as individuals. But at the end of the day, the government feels the most insulted.
Polako se uobličava pravilnik novogovora. Po njemu imate prava da u javnom prostoru govorite samo ako ste prethodno obezbedili dovoljnu podršku na izborima.
Gotovo da ne prođe ni dan, a da nas vlast ne uvredi. Vređa nas đuture, grupno, vređa nas pojedinačno, poimence. Pa ipak, na kraju dana, niko se ne nađe uvređeniji od same vlasti.
Da je film, odavno bismo napustili projekciju, možda ga i izviždali. U bioskopskoj sali bi ostali samo oni koji su u nju ušli drugim poslom – da se malo ogreju ili ljube. Jer, film je loš.
Neočekivano, kabinet premijera je među prvima stao u odbranu karikaturiste. Rečima da ”ljudi koji imaju ličnu mržnju prema predsedniku Vlade treba da imaju svoj prostor”.
Tek počinjemo da slušamo šta vlast ima da kaže posle od nas nepodržanog referenduma u Republici Srpskoj, ali smo zato već čuli sve o po nas neuspelom sastanku o migrantskoj krizi.
Osim optužbe da ruča i šeta psa, stigla je još jedna: ne samo da će se Ombudsman kandidovati na predsedničkim izborima 2017, nego je godinu dana unapred snimio i TV spot!
Vlast je blagonaklona prema narodu, pa mu je dala sto godina za promenu mentaliteta. Priznaćete da je to sasvim dovoljno vremena da jedan narod promeni čak i vlast, a ne samo mentalitet.
Došlo vreme da samo kompletni idioti najbolje prolaze u životu. Svi drugi mogu za čas posla da završe u zatvoru. Eto, čak je i jedan špijun dopao šaka policiji.