Imaš okupaciju – uzmi opoziciju
Zahtevi javnosti da opozicija predstavi svoje stavove, programe, planove i strategije su legitimni. I neostvarivi. Jer je vlast zaposela i poslednje krajičke javnog prostora…
Zahtevi javnosti da opozicija predstavi svoje stavove, programe, planove i strategije su legitimni. I neostvarivi. Jer je vlast zaposela i poslednje krajičke javnog prostora…
Kao da ne živimo u državi nego u kockarnici. Svaki dan je nova tura – svaki izlazak iz kuće je novo stavljanje života na kocku. Hoćete li stići na vreme i hoćete li uopšte stići…
Priča predsednika države o njegovim međunarodnim aktivnostima više podseća na dečiji izveštaj sa rođendana – ko je došao, koga nisu pozvali, ko se kome dopada i kakvi su sendviči.
Pošto odgledamo kako se vlast pred kamerama dobro ismeje i zabavi zbog packi koje je dobila od međunarodne zajednice – ona ubrzo legne na rudu i počne da sprovodi ono što joj je rečeno.
Komisija EU je ove godine, za promenu, bila nEUmoljiva i donela po našu vlast nEUgodan izveštaj. U kojem je rečeno da smo jedno prilično nEUređeno društvo a da su pomaci nabolje sasvim nEUbedljivi.
Da bi se naš dan rutinski odvijao neko je morao da porani, neko da kasno legne. I niko od tih ljudi neće doći da nas gnjavi pričom o svojim mukama i nadanjima. Oni znaju da su samo radili svoj posao.
Ova vlast nas neprekidno poziva na sabornost. Sabornost koja znači – misliti glavom predsednika države i obezglaviti svako drugačije mišljenje, a naročito opoziciono.
Kako reći da završetak jedne deonice auto-puta ne znači ništa više od pukog završetka jedne deonice auto-puta, ma koliko ona našim nemarnim neimarima bila nesavladiva?
A kad se uskoro formiraju i ove samozvane „zaštitne narodne straže“ koje vlast priželjkuje a „desnica“ najavljuje – razgraničiće nas i od nas samih i od poslednjih mrva iole demokratskog ustrojstva.
A i to Kosovo, gde je baš sad našlo da ode? Sad kad predsednik države ostaje upamćen po velelepnim mostovima, autoputevima, duplo većim platama i penzijama i zlatnom dobu koje je počelo prošle godine.
Oni koji nisu imali živaca da dočekaju „dogodine u Prizrenu“ odlučili su da organizuju dogodovštine u mnogo bližoj i dostižnijoj Borči, gde je poprište borbe za „nedavanje Kosova“ postala pekara.
Kontramiting vlasti, najavljivan kao „sad ćete da vidite kad se skupi nas sto dvadeset, sto trideset hiljada“, naprasno je u svim izveštajima pretvoren u „evo videli ste da je Srbija pokazala jedinstvo“.
Taman smo pomislili da se opozicija ujedinila i organizovala da smeni vlast kad ono – vlast se ujedinila i organizovala da smeni opoziciju. I u tome nema ničeg za čuđenje.
A kad se ništa ne desi – vlast mora da prepriča predstavu koju je publika propustila. Pa ministarka oceni da je ponašanje opozicije vandalsko, a premijerka se izvinjava što nije izvela policiju…
Demonstracije ne ugrožavaju slobodu kretanja (mada vlast često podmeće kola Hitne pomoći koja navodno ne mogu da prođu), jer neometanog kretanja odavno nema po svojski obogaljenim ulicama…
Kako sada objasniti zašto je ova vlast, koja samo paradira i koja ovoliko paradira, ispala potpuni amater u planiranju neplanirane vojne parade? Parade koja je pompezno najavljena za 24. mart…
Kad se ispostavilo da bi, ponukan primerom vlasti, i neko drugi mogao nešto da ruši, na primer – vlast, vlast se prenerazila. Pa je ulazak grupe demonstranata u prostorije RTS-a proglašen državnim udarom…
Vlast je za potrebe javnog nastupa padala u fras zbog makete vešala i zbog nalepnica u tunelu ali, začudo ili za očekivati, nije imala nikakav komentar na vodokotlić koji je takođe pronet na protestima.
Prva maketa koja je profitirala bila je ona „Beograda na vodi“. Čim se pojavila odmah je dobila na poklon državnu zgradu, restoran u okviru nje i još jednu kafanu pride na savskom keju.
Svako ima svoju muku. Ljudi su zbog svoje počeli da idu u protestne šetnje širom Srbije, predsednik države je zbog svoje takođe počeo da širom Srbije ide u šetnje, ali ne protestne nego promotivne.
Direktor Kancelarije za KiM je branio nelegalno partijsko oglašavanje, a ministar policije je tragao za osobom koja je na protest donela maketu vešala.
Vlast koja je institucionalizovala pogani rečnik i legalizovala prostituciju (ne tu prostituciju!) na prestaje da se sablažnjava nad tvitom glumca i novoizabranog predsednika Pokreta slobodnih građana.
Vlast je sistem dovođenja ljudi podigla na ponižavajući nivo (to se zavodi kao radna obaveza mada više podseća na radne logore samo putujuće) i Beograd pretvorila u grad parkiranih autobusa.
Slobodno izvolite na izbore. Dobro, ne baš slobodno. Vlast je već štampala luksuzni samohvalisavi materijal na 200 strana i besplatno ga delila, jednom uz tabloid, drugi put uz Politiku.
Čim se pojavi informacija koja vlastima ne ide u prilog – pojavi se i predsednik države da ispegla stvar. Prvo pljune neobožavaoce vlasti, valjda da malo pofajta pre peglanja, pa onda krene:
Brojanje demonstranata se od egzaktnog pretvorilo u filozofsko pitanje: koliko anđela stane na vrh igle, „koliko može putnik ako ide peške“, a koliko šetača u zimskim jaknama može da ide na živce.
The government caused Saturday’s protest by setting up cheap replicas of the Arc de Triomphe in the center of Belgrade. So, citizens thought they were in Paris and decided to do as the Parisians do: to protest.
Vlast je najavila da će formirati telo za borbu protiv lažnih vesti. I formirala ga je – u telu ministra policije. Koji je, opet, svoje telo formirao udarajući pred kamerama maljem u onu traktorsku gumu.
Vlast ove godine nije iznenadio sneg usred decembra nego veliki broj demonstranata po tako lošem vremenu. Tim pre što se vlast sedam dana trudila da do ponovljenog protesta ne dođe.
Vlast je po centru Beograda postavila jeftine replike Trijumfalne kapije, pa su Beograđani pomislili da su u Parizu i zaključili da treba da rade isto što i Parižani – da protestuju.
Eto, bilo je dovoljno da tabloidni mediji samo za jedan vikend ne najave vanredno stanje, početak rata, krvave pogrome – pa da predsednik države odmah dobije nagradu za mir. Doduše, ne Nobelovu…
Na nivou: ovo je najgori dan u mom životu, niko mi nije došao na rođiš – predsednik države i premijerka su jednoglasno proglasili da „Srbija nikad nije bila u težoj situaciji“. Šta se desilo?