Pa ko se upeca
Predsednik Srbije tri dana je drndao digitron (za mlađe: calculator u utilities) ne bi li izračunao koliko je para donirano za njegovo rušenje. „Radi se o desetinama i stotinama miliona“.
Predsednik Srbije tri dana je drndao digitron (za mlađe: calculator u utilities) ne bi li izračunao koliko je para donirano za njegovo rušenje. „Radi se o desetinama i stotinama miliona“.
Vlast je požurila da preventivno sprečava oponente. Učesnicima protesta u Beogradu brzopotezno su određene drakonske kazne za remećenje javnog reda i mira.
Biće da su istraživanja pokazala da eventualni referendum, kako god pitanje bilo formulisano, ne bi podržao kopanje litijuma, pa je predsednik Srbije iskopao sebe za referendum.
Ono što je u Srbiji ženski kadar u vlasti kadar da kaže i uradi zaista daje novo značenje terminu rodna ravnopravnost. Na primer, ministarka za brigu o porodici, koja je donirala 5 ventilatora.
„Voleo bih da ostavim iza sebe nasleđe promenjene svesti“, rekao je predsednik Srbije i ja ga potpuno razumem. Samo promenjene svesti možemo pozitivno oceniti ono što on radi.
Meta je formalno bio Tramp, ali su pucnji na njega rikošetirali pravo u dušu svakog režimlije koji drži do predsednika Srbije i njegove porodice. Nogu je povukao ministar policije.
„Nećemo dozvoliti da Srbija izvozi litijum“, rekao je odlučno. „Izvoziće litijumske baterije, ako to uopšte bude moguće“, dodao je pomirljivo. Čekajte, kakva je to jadna pretnja?
Ustavni sud se probudio i krenuo da rešava, ali ne zbrda-zdola. Prvo je ukinuo primenu zakona o rodno osetljivom jeziku, a posle će nikad da odlučuje o legitimnim zahtevima da se ponište izbori.
Srbija nije bila na maršruti Putina. Delimično zato što ne može do nas ni kopnom ni vazduhom, a i što da se cima kad ne preti opasnost da će nas neko drugi primiti u čelični zagrljaj.
Neko je sit naših stalnih kritika, a mi smo više siti ove društvene igre „Ko nekog nije prebio, magarac bio“. Udri nastavnicu, udri novinara, udri kolima opozicionara na biciklu.
Da državne i crkvene vlasti zaista brinu o Srbiji, da ih stvarno zanimaju deca čije rađanje zagovaraju, da se istinski plaše boga, održale bi sabor 19. jula, na Svetog Sisoja, zaštitnika dece.
Kad diže opštinske izbore na viši nivo a sebe spušta na najniži, predsednika Srbije ne brine gubitak države (jer je ona izgubljena sa ovom vlašću) već samo eventualni gubitak vlasti.
Za nadolazeće lokalne izbore predsednik Srbije je rekao da nikoga ne zanimaju (u vr’ glave 7 posto glasača), a ipak ne posustaje s agitacijom. I to vam je dokaz da se ne ponaša kao monarh.
Odakle predsedniku Srbije podatak (ako je uopšte podatak) da je atentator na slovačkog premijera osnivao nešto? Da je osnovao, to bi bilo u nekoj dokumentaciji, ali – osnivao?
RTS je i pre potpisivanja ikakvog memoranduma pokazao da zna znanje možda ne bolje od kineskih kolega ali svakako bolje od svojih nekadašnjih kolega iz perioda socijalizma.
„Svako drugo brdo gde žive Srbi je Golgota“, rekao je patrijarh o genocidu nad Srbima, malo neprikladno za najradosniji hrišćanski praznik, ko da, bože mu oprosti, zaziva osvetu.
Nije lepo da nama koji smo ionako, što reče Arsen – „siročad svijeta“, sad još i opozicija uvaljuje osećaj kolektivne krivice (kao vlast za Srebrenicu) i kolektivnog žala (kao vlast za Kosovo).
Dojahali su u sumrak (civilizacije) na priči o borbi protiv korupcije i kriminala da bi se ispostavilo da su jahači apokalipse koji kao Superhikovi otimaju od siromašnih da bi davali bogatunima.
To kako predsednik Srbije ume da se, s oproštenjem, posere po nama, to je nečuveno. Pardon, nije nečuveno – sada je već čuveno budući da je poprimilo međunarodni publicitet.
Đavo bi ga znao šta dosadašnja premijerka i odsadašnja predsednica skupštine misli kad kaže da bi prevremeno raspuštanje lokalnih samouprava bilo – nedemokratski presedan.
Ako ste mislili da su favoriti ove vlasti neobrazovani i da samo kupuju diplome po potrebi, sad vidite kako zapravo ne izbivaju sa fakulteta, ne može niko da ih istera.
Mi ćemo sad demonstrativno da se iščlanimo iz Saveta Evrope, što će, po rečima predsednika Srbije, biti isto kao da su nas izbacili, baš kao što su već izbacili i Rusiju.
Zamislite da Nišlije glasaju za niške hirurge koji spasavaju živote i kvalitet života i pacijenata i njihovih bližnjih, umesto za one koji bi samo da zameze makar i mrvice vlasti.
Ubuduće se ime i prezime jednog može smatrati i vlastitom imenicom i partijskom, istovremeno i jedninom i množinom, nešto kao makaze ili pantalone.
Odgovor ne tražite od tehničke premijerke. Njeno neznanje ide dotle da i ODIHR sa kojim se svađa na svom zvaničnom X nalogu, a po izričitom nalogu predsednika Srbije, piše – ODHIR.
Da je išta razumela, odlazeća premijerka bi znala i da je lična sloboda mnogo više od samo njenog prava da paradira s istopolnom zajednicom i partnerkinog sina naziva svojim.
Puštanje „svečanog govora“ predsednika Srbije preko uličnog razglasa i puštanje premijerke da drži „svečanu besedu“ (čuj, besedu!) – e, to je već čist sadizam.
Nemački ministar odbrane nam je preneo, doduše u prisustvu predsednika Srbije, da će sve dogovoreno sa Kosovom biti primenjeno, a slučaj Banjska potpuno istražen.
Čovek koji previše javno govori i koji najčešće priča suvišne stvari, čovek koji dobija logoreju čim vidi mikrofon – najednom smatra da bi njegova reč bila suvišna.
Sve nepravedno koje se ovih postizbornih dana pominje – prvo se desilo predsedniku Srbije i njegovima. Pod „njegovima“ ne mislim na „njegovu Srbiju“ i „njegov narod“.
Ni reči o pokradenim izborima (po principu: ne pitaj me za prvi milion glasova), ništa pismeno/elaborat/možda čak i deklaracija o zloćudnom uticaju „kolektivnog Zapada“.
Kako koji predstavnik vlasti kaže nešto – mi samo: „cena“. Koja je cena za „Ne dam Gazivode!“, za „GIM, šta je to GIM?“, za „Hoćete da ponovim – nema predaje“?